dr. Marko Josipović
Sarajevo
Otišao je svećenik kojeg su svi voljeli
Svoj ovozemaljski život završio je okrijepljen Otajstvima vjere 8. svibnja svećenik Vrhbosanske nadbiskupije mons. dr. Marko Josipović, kanonik- rektor katedrale.
Nakon 36. godini svećeništva, posljednji ispraćaj u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda 11. svibnja dali su mu Vinko kardinal Puljić, pomoćni biskup Pero Sudar, mnogobrojne kolege svećenici, časne sestre, bogoslovi, rodbina i prijatelji.
Svoje iskustvo života s pokojnim svećenikom Markom najprije je u propovijedi iznio kardinal Puljić. Nadbiskup je napomenuo da pok. Marka pamti još iz studentskih dana. Prisjetio se kako je za cijeloga svog života zračio radošću i ponosom zbog toga što je svećenik. Svoje službe je uvijek obavljao savjesno i hrabro, a posebno zadivljuje s koliko je samo ljubavi i vjere nosio svoj križ i u trenutcima teške bolesti.
„Zahvaljujem ti na tvome svećeničkom služenju. I hvala ti što si bio čovjek svim ljudima koje si susretao tijekom svog ovozemaljskog života i svećeničke službe. Hvala Bogu što te dao ovoj Crkvi i zajednici“, bile su riječi vidno potresenog Kardinala upućene uz lijes pok. mons. Josipovića.
Čovjek vedroga duha
Na kraju mise oproštajne riječi uputili su i kolege svećenici. Najkraće crte iz njegovog života na ispraćaju iznio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, mr. Luka Tunjić.
„Mons. dr. Marko Josipović rođen je 22. rujna 1948. u Gornjim Kladarima od oca Filipa i majke Kate, rođ. Šubarić, župa Modriča. Klasičnu gimnaziju je završio 1967. na Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika – na Šalati u Zagrebu. Filozofsko - teološke studije pohađao je u Đakovu i Sarajevu, a diplomirao 1975. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za đakona je zaređen 1973. godine u Sarajevu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 08. srpnja 1973. u Prozoru. Nakon ređenja upućen je u Travnik na službu župnog vikara, koju obavlja do 1975. kada odlazi na postdiplomski studij u Rim. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana 1977. postiže magisterij iz filozofije, a 1985. doktorat iz filozofije na Angelicumu. Od 1982. pa sve do 22. ožujka tekuće godine kada je doživio moždani udar, predaje skoro sve filozofske traktate na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. U tom vremenu bio je prefekt bogoslova od 1982. - 1985. Imenovan je 6. prosinca 1991. duhovnim vođom Hrvatske katoličke mladeži za grad Sarajevo. Od 3. prosinca 1993. do 31. listopada 1996. u ratno vrijeme, kada je Bogoslovija bila izmještena u Bol na Braču, bio je rektor Bogoslovije i Vrhbosanske visoke teološke škole, da bi 31. listopada 1996. bio imenovan dekanom Vrhbosanske katoličke teologije“, samo su neki od podataka iz bogatog i dinamičnog svećeničkog života blagopokojnika.
Svestran znanstvenik
Kroz obavljanja različitih službi mons. Josipović se bavio i uređivačkim i spisateljskim radom. Tako je od 1996. bio glavni i odgovorni urednik časopisa za teološka i međureligijska pitanja „Vrhbosnensia“, kojeg je Teologija počela izdavati 1997. Objavio je nekoliko knjiga iz područja filozofije, priredio je ili uredio kao urednik i suurednik petnaestak knjiga. Sudjelovao je na raznim znanstvenim skupovima u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu, te međunarodnim simpozijima. Napisao je i dvadesetak članaka, desetak recenzija i prikaza, te desetak uvodnika u časopisu „Vrhbosnensia“.
U ime Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa od pok. Marka se oprostio rektor preč. dr. Niko Ikić istakavši: «Do sada si puno za nas radio, a od sada nas puno zagovaraj, dragi Marko». Kanonik preč. Ante Meštrović uputio je riječi posljednjeg pozdrava u ime Markove generacije. «Mons. dr. Marko Josipović, od kad ga poznajem, od studentskih dana iz Bogoslovije u Đakovu, bio je društven, zaigran, spreman na pjesmu i zdravu bezazlenu šalu. Znao je, poslije zajedničkih skromnih slavlja često zapjevati nakon svih pjesama 'lijepo ime društvo'», rekao je preč. Meštrović i naglasio da je pokojnik volio svoju Crkvu i narod. «Znao je na različite načine dići svoj glas protiv nepravde. Neki bi čak bili i iznenađeni. Bio je zahvalan suradnik».
Od pokojnog Josipovića su se oprostili još: preč. Zdenko Spajić, dekan Vrhbosanske teologije i fra Mijo Džolan, bivši provincijal Bosne Srebrene. „Možemo s ponosom zaključiti da smo imali ponizna a inteligentna, jednostavna a marljiva, pobožna i draga svećenika, profesora, kanonika. Može zvučati stereotipno ali njegova je veličina uistinu u jednostavnosti. Osvajao je profinjenošću duha, blagošću, osmijehom... Uvijek ugodan u društvu“, istaknuo je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije i dodao, “Ostavio nam je u amanet puno toga u čemu možemo učiti od njega, i u čemu nam može biti primjer. Zato mu izričem veliko, ali ipak samo ljudsko hvala u ime svih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, ali izražavam i kršćansku nadu utemeljenu u Uskrslom Gospodinu da će ga primiti u svoje vječno Kraljevstvo“.
Misa zadušnica i pokop pokojnika održani su 11. svibnja u Gornjim Kladarima - Modriča, gdje je mons. Josipović ispraćen na vječni počinak uz mnogobrojne prijatelje iz domovine i inozemstva, što je samo još jedan od pokazatelja neizbrisivosti životnog pečata kojeg je ostavio na ovome svijetu, a koji će, nadamo se, ponijeti kao trajnu oznaku u nebeskom blaženstvu.
KT
Oproštaj, 11, svibnja 2009.
Nije lako govoriti o kolegi s kojim se godinama poznaješ i s kojom si proveo studentske dane te nakon zajedničkog svećeničkog ređenja 36 godina služio Crkvi i narodu kao i desetak godina obnašao službe u raznim ustanovama Nadbiskupije. Riječi oproštaja u bolnim trenucima smrti, izazivaju vrtlog emocija, uspomena i sjećanja koja je teško skupiti.
Mons. dr. Marko Josipović, od kad ga poznajem, od studentskih dana iz Bogoslovije u Đakovu, bio je društven, zaigran, spreman na pjesmu i zdravu bezazlenu šalu. Znao je, poslije zajedničkih skromnih slavlja često zapjevati nakon svih pjesama «lijepo ime društvo». Zvučalo je to simpatično u mladim studentskim danima. Ta crta društvenosti pratila ga i dalje u njegovu životu. Stoga je stekao veliki krug prijatelja, ne samo u domovini, nego i Rimu, a pogotovo u Njemačkoj gdje je bio primljen kao domaći sin. Posebno se to očitovalo u njegovoj povezanosti sa preč. Heribertom August iz Achena, koji mu je u njegovoj teškoj bolesti bio poput evanđeoskog Samaritanca zajedno sa župljanima i prijateljima.
Kao svećenik dr. Josipović je bio vrlo otvoren prema ljudima svih slojeva kako intelektualcima, tako i jednostavnim osobama. S lakoćom je komunicirao i kretao se među profesorima ne samo teoloških fakulteta, nego i više državnih fakulteta te među redovnicima, redovnicama i starijim osobama Sarajeva, a napose onima koje su dolazile na misna slavlja u katedralu. Tu je također kontakt s osobama veleposlanstava stranih država, kao i vojnicima u misijama u našoj zemlji.
Pastoralna svećenička služba bila mu je uvijek na prvom mjestu. Rado je propovijedao, slavio sakramente, kontaktirao sa svećenicima u pastoralu. Uvijek je našao vremena otići na teren Nadbiskupije. Iako je bio u svijetu knjige i predavanja na Teologiji i rado se družio s kolegama profesorima, ostao je tankoćutan prema pastoralnoj službi svećenika i Božjega naroda. Upravo ga je opaka bolest pogodila na službi u ime Nadbiskupije, nakon misnog slavlja u župi Derventa.
Dr. Marko Josipović bio je svećenik dinamična života. Premda se
kao bogoslov spremao za pastoralni rad, prihvatio je postdiplomski studij
te je kao profesor prenosio znanje na buduće radnike u vinogradu Gospodnjem.
Rijetki su spremni godinama u noćnim satima raditi, uređivati i pripremati da bi jedan časopis, studija, ili knjiga ugledala svijetlo dana. Toliki brojevi niza «Studia Vrhbosnensia» kao i časopisa Vrhbosanske katoličke teologije «Vrhbosnensia» pa knjiga dr. Mate Zovkića, govore o Markovoj radinosti. Sve je to nesebično godinama radio, te samo nakon nekoliko sati spavanja, nastavio neprotumačivom energijom novi dan. Nije se štedio. Došao je kraj. Njegov život zacijelo nije prazan. Nije važno dugo, nego kako živjeti.
Dr. Marko Josipović volio je svoju Crkvu i narod. Znao je na različite načine dići svoj glas protiv nepravde. Neki bi čak bili i iznenađeni. Bio je zahvalan suradnik. Otvorenim očima je gledao sve što se događa u Crkvi, Nadbiskupiji i društvu. Patio je zbog posljedica rata u Posavini. Stoga je zaželio počivati do drugog Gospodinova dolaska među svojima u rodnom kraju.
U vremenu tehnologije, interneta, i medijskog izazova, teško je ostati skroman, koristan i uporan radnik. I u svijetu i Crkvi. Skroman, radin, strpljiv, ne sklon isticanju, bio je pokojni dr. Marko Josipović.
Strpljivost je iskazao u velikoj borbi s bolešću raka. Kao kanonik Vrhbosanskog stolnog kaptola i rektor katedrale radio je sve poslove od kojih bi mnogi okrenuli glavu. O njegovoj ljubavi za katedralu govore nove klupe i razglas kao i još mnoge, jedva primjetljive, ali značajne sitnice. S ljubavlju je pratio i sudjelovao u organizaciji «Stadlerovih dana», korizmenih propovijedi, dnevnih ispovijedi, slavljenja svetih misa, te uzimao učešća u organiziranju koncerata u raznim prigodama.
Sveti Augustin reče: «Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi».
Dragi kolega kanoniče Marko!
Opraštajući se od tebe kao tvoj kolega po školi i ređenju, zahvaljujem ti na svim trenucima zajedništva i potpore u našim međuljudskim odnosima.
Zahvaljujem ti u ime kolega kanonika na osjećaju za važna pitanja naše Nadbiskupije i brizi za našu prvostolnicu.
Opraštam ti sve ljudske nedostatke, ako ih je nekad bilo, vjerujem, ti kakav si bio, već si svima oprostio.
Onaj koji te stvorio za sebe, pozvao te k sebi i tvoje se ljudsko srce smirilo u njemu. Neka ti Gospodin, kome si vjerovao i služio, bude kao i svima, koji su mu povjerovali, vječnom nagradom. Počivaj u miru Božjem!
Ante Meštrović
Druckversion