Hrvatska Tišina - Novo Selo - Derventa
NN / Hrvatska Tišina
N / Prva sveta pričest
Već nekoliko godina povratnička župa Tišina slavi Prvu pričest na drugi dan Uskrsa jer je taj dan najpogodniji vjernicima ove župe. Naime, oko velikih blagdana, a posebno za Uskrs župa kao da ponovno oživi zajedno s uskrsnulim Gospodinom. Zato se onima koji to žele pruža prilika da u svojoj župi Majčinstva BDM proslave prvi susret s Isusom.
Ove godine prvopričesnici bili su: Fran Nedić i Dominik Jelečević iz Novog Sela. U radost Usksa djeca sa svojim roditeljima donesu i mnogo toga lijepoga: svoje pjesmice, recitacije, malo više žamora, a ove godine misno slavlje je bilo praćeno i njihovim sviranjem. Iz daleke Švicarske ponijeli su glazbala: violinu i gitaru kako bi prvi puta zasvirali u svojoj crkvi u Hrvatskoj Tišini. Ne samo da su uljepšali misno slavlje i spretno pratili sve pjesme koje su pjevane za vrijeme svete mise nego su svojom umješnošću zadivili sve prisutne. Tako je Prva pričest bila ne samo događaj trenutnog divljenja i lijepa uspomena nego i susret od kojeg će mali prvopričesnici ubuduće živjeti. Ovako lijepi trenutci rijetkost su u ovoj župi u kojoj uglavnom žive starije osobe, a djeca su samo prolaznici.
KT
NN / Hrvatska Tišina
N / Prva sveta pričest
Već nekoliko godina povratnička župa Tišina slavi Prvu pričest na drugi dan Uskrsa jer je taj dan najpogodniji vjernicima ove župe. Naime, oko velikih blagdana, a posebno za Uskrs župa kao da ponovno oživi zajedno s uskrsnulim Gospodinom. Zato se onima koji to žele pruža prilika da u svojoj župi Majčinstva BDM proslave prvi susret s Isusom.
Ove godine prvopričesnici bili su: Fran Nedić i Dominik Jelečević iz Novog Sela. U radost Usksa djeca sa svojim roditeljima donesu i mnogo toga lijepoga: svoje pjesmice, recitacije, malo više žamora, a ove godine misno slavlje je bilo praćeno i njihovim sviranjem. Iz daleke Švicarske ponijeli su glazbala: violinu i gitaru kako bi prvi puta zasvirali u svojoj crkvi u Hrvatskoj Tišini. Ne samo da su uljepšali misno slavlje i spretno pratili sve pjesme koje su pjevane za vrijeme svete mise nego su svojom umješnošću zadivili sve prisutne. Tako je Prva pričest bila ne samo događaj trenutnog divljenja i lijepa uspomena nego i susret od kojeg će mali prvopričesnici ubuduće živjeti. Ovako lijepi trenutci rijetkost su u ovoj župi u kojoj uglavnom žive starije osobe, a djeca su samo prolaznici.
KT
N / Dervenčani ne gube nadu
PN / «Oj, Dervento, porušeni grade, nemoj nikad izgubiti nade», tako glasi jedan bećarac koji pjeva o gradu na desnoj obali rijeke Ukrine, u središnjem dijelu Bosanske Posavine, uz cestu koja od Doboja, preko Bosanskog vodi do Slavonskog Broda. Prema onomu što se prije rata u ovom gradu moglo vidjeti mogli bismo kazati da je to bila Bosna u malom. Zato se danas na licu Dervente može prepoznati i sudbina cijele Bosne. Porušena ali ipak ponosna zemlja koja svoje sinove i kćeri neumorno zove da joj se vrate ili barem ponekad navrate.
Mi smo se u derventski kraj zaputili u nedjelju prije proslave patrona župe koja za svog nebeskog zaštitnika ima sv. Juraja, mučenika. Toga je dana Derventom odjekivala izvorna pjesma a grad je mogao vidjeti smotru folklora u kojoj je sudjelovalo 15 kulturnoumjetničkih društava iz BiH i Hrvatske. Tragove ratnog ludila, još uvijek vidljivog na zgradama i kućama, zamijenila je slika mladosti i ljepote u narodnim nošnjama na ulicama grada.
MN / Postoje ekstremisti koji provociraju
Već na prvi pogled mogli smo vidjeti, u krugu od 200 metara, tri bogomolje: džamiju, katoličku i pravoslavnu crkvu koje su međusobno skladno komunicirale. No, mnogu li tako i ljudi pitali smo derventskog župnika vlč. Filipa Maršića čije se ime našlo u wikipedijinoj enciklopediji među znamenitim ličnostima Dervente. «Rat je učinio svoje. Hrvati i muslimani su protjerani. Od prijeratnih oko 8. 500 vjernika danas župa ima 176 obitelji, odnosno 340 duša. Ne mogu reći da je odnos sa Srbima sjajan ali većina ljudi se već nakon ratne zaluđenosti slegla. No, još uvijek postoje ekstremisti koji provociraju. Najčešće psuju «majku ustašku»; prijete da će me ubiti. Napiju se pa podgovore čak i muslimane da provociraju. Zovnem policiju, oni odrade svoj dio ali nikada nitko ne bude krivično gonjen zbog toga. Ali ja radim po svome. Ne bojim se jer Božja je zadnja», govori župnik koji je u kratko vrijeme postao omiljen kod naroda. Za svakoga nađe vremena te kroz šalu i ozbiljne probleme nadvlada.
MN / Dervenčani ne zaboravljaju svoj kraj
Od prošle godine je uveo, na nedjelju prije blagdana sv. Juraja, smotru folklora koju uz njega organizira Posavski zavičajni klub «Derventsko kolo» Zagreb. Pored toga svake godine upriliči pet liturgijskih procesija kada pjesmom kroz grad javno slavi Boga. Ovakva i slična događanja su tragovi nade koje i župnik Filip ističe. «Ovaj narod nije zaboravio svoj rodni kraj i svoju kulturu. Uz župljane koji su stalno ovdje nastanjeni postoji još oko 150 kuća koje su obnovljene i u koje ljudi često dolaze. Svaki put kada dođu daju i za crkvu. Do sada sam prikupio i u gradnju utrošio oko 800.000 KM. Od toga su moji župljani dali više od pola milijuna», s ponosom kaže. Osim župne crkve vlč. Maršić je sa svojim vjernicima započeo i u mnogim mjestima dovršio gradnju seoskih crkava, budući da župi osim grada Dervente pripada još 10 sela.
MN / Povijest gradnje i rušenja
Zavirivši u prošlost saznali smo da je župa sv. Juraja utemeljena davne 1864., odvajanjem pojedinih naselja od župe Plehan i Koraće. Povijest župne crkve može se opisati kao borba dobra i zla, odnosno rušenja i gradnje. Prva župna crkva sagrađena 1882. srušena je tijekom drugog svjetskog rata, a zatim obnovljena. Drugi put je srušena u potresu 1969., a na njezinu mjestu je izgrađena 1977. nova suvremena crkva s velikim zvonikom. U posljednjem ratu srpske su snage minirale crkvu od koje je jedino ostala sakristija, stalak za tabernakul, krstionica i kipovi koje je jedan župljanin sakrio u knjižnicu zaštitivši ih knjigama. Obnovu crkve – onakve kakva je prema projektu gđe Josipe Šponar bila prije rata – započeo je vlč. Miro Bešlić, prvi poslijeratni župnik. Dobrotom ljudi i svojim zalaganjem uspio je sagraditi kriptu i podići 32 metra visok zvonik s kojeg se danas mogu čuti tri zvona.
Vlč. Filip je nastavio gradnju i od 19. lipnja 2007. do danas dovršio crkveni prostor u kojem se upravo na dan našeg posjeta slavila prva misa. Do sada je kripta bila mjesto i euharistijskih slavlja. Tako da smijemo kazati kako je derventska Crkva napokon izišla iz katakombi. U narednom periodu predstoji stavljanje fasade i uređenje liturgijskog prostora.
MN / Vratile su se i časne sestre
U svemu ovomu veliku pomoć župnik ima u časnim sestrama milosrdnicama: s. Zorislavi i s. Petronili. One su rekle «Ne!» prodaji sestarske kuće kada se razmišljalo što s njom učiniti budući da se nitko nije odvažio vratiti u Derventu. Inače je u ovom gradu ostao svijetli trag djelovanja časnih sestara kroz povijest. Milosrdnice su ovdje došle 1872. i ubrzo otvorile osnovnu školu, a zatim žensku stručnu školu, koja je radila do 1945. Osim toga od 1929. do posljednjeg rata su djelovale u mjesnoj bolnici. Komunisti su im svu imovinu oduzeli, pa su sestre u svojoj vlastitoj kući do 1967. morale plaćati stanarinu. Zgrada osnovne škole koja se nalazi uz sestarsku kuću nikada nije vraćena i u njoj danas djeluje Crveni križ. Kao i većina građevina sestarska je kuća kao i župni dvor, u ratu, bila devastirana i opljačkana.
Osim sestara milosrdnica u župi su nekoć djelovale i sestre Kćeri Božje ljubavi koje su tu došle 1961. Njihov je samostan, koji je prvotno bio župna kuća, porušen a obnovu je doživio u poraću te danas služi kao Caritasova ambulanta. Tako da je u župi aktivna i patronažna služba Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije koju koriste i nekatolici. Sestre milosrdnice vode brigu o svima bez obzira na vjeru i naciju.
MN / Bit će bolje
Unatoč svemu prema onomu što smo vidjeli moramo konstatirati da se eho rata na ovom prostoru još uvijek čuje. Srbi koji su ostali u Derventi nisu toliko brojni da bi naselili sva prostranstva s kojih su protjerani Hrvati i muslimani. Župa Derventa koja je duga 27 km ostala je gotovo pusta premda se u nju vratilo najviše vjernika gledano u Derventskom dekanatu koji je prije rata imao oko 48 500 a danas oko 1200 katolika. To se odražava i na gradski proračun. Stoga je u ovom gradu mnogo toga ostalo neobnovljeno. Tako da Derventa – kao Bosna u malom – još uvijek čeka na bolja vremena i u malim stvarima prepoznaje znakove nade da će biti bolje. Oni nikada ne će iščeznuti sve dok u ljudima koji su protjerani odavde postoji plamen ljubavi za rodnom grudom koji ne zaboravljaju pjesmu: «Oj, Dervento moja mila, oduvijek si naša bila. I opet ćeš jednog dana, poruka je Dervenčana».
Josip Vajdner
AF / Cijena za cijelu Hrvatsku
Misu koja je prethodila smotri folklora predvodio je mons. dr. Anto Ćosić, profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji koji je posebno zahvalio svima koji ne zaboravljaju svoj rodni kraj, svoju narodnu nošnju i svoju pjesmu. «Budite ponosni na svoju kulturu. Čuvajte ju! Jer ste samo tako prepoznatljivi i na taj će vas način drugi cijeniti. Vi također poštujte kulturu i običaje kraja u kojem sada živite», rekao je mons. Ćosić. Na misi je bio i mr. Jasen Mesić, tajnik Ministarstva kulture R Hrvatske. On je na poziv gosp. Stipice Jelavića, predsjednika KUD-a «Derventsko kolo», otvorio smotru folklora istaknuvši da je Derventa i Posavina kraj koji je platio cijenu za cijelu Hrvatsku. «To mi znamo i to ne ćemo zaboraviti», rekao je mr. Mesić.
Druckversion