Daleka neka ravnica me rodi, otvorena, prostrana i kao bika čvrstoga vrata za sebe me sveza. Dolina je danas prah vremena,
prah zemaljski; Imena kopne ali traje nada. Otišli su mnogi drugi, sad je nalik maski i tek poneka knjiga zanima se njome.
Bogu daleki, jedino su znali starinsku vjeru i hrabrost svemirsku ludu, što ne priznaje molitve ni plača. Ginuli za nju, za nju ubijali-
domovini neznanoj živote su dali.