Što se to sa nama zbiva, dal je želja ili sudbina.
Da živimo svud po svijetu razasuti ko prašina.
Na sve četir strane svijeta, nema zemlje gdje nas nije.
A zbog toga zjapi prazo ognjište nam najmilije.
Od uvijek je tako bilo, po svijetu se putovalo.
Al se znalo gdje je dom i njemu se uvijek vraćalo.
Negdje gdje ne pripadamo i dobro ne osjećamo.
Pomiješani sa drugima mi polako nestajemo.
Sa današnjim novim dobom stižu i nove navike.
A da bi smo sve postigli život nam se sastoji od trke.
Mi trčimo i radimo da bi svima dokazali.
Da možemo i mi više , da bi smo se pokazali.
Al ima li sve to smisla, lijepe kuće i auta.
Kad vremena mi nemamo da u njima uživamo.
Sad vremena mi nemamo ni za sebe ni za druge.
Tješimo se bit će bolje valjda kada starost dođe.
Nije li to sve zabluda jer vremena neće bit.
Već sada smo jako blizu, starost će nas uhvatiti.
Starost nije uvijek lijepa jer je često bolest prati.
A kad živiš u samoći jos je teže bolovati.
Mnogi od nas proživiti će svoju starost u samoći.
Jer djeca će naša ostat tamo gdje su odrastali.
Pa se zato često pitam imali to kakvog smisla.
Čemu trka, rad i muka kad se tamo neće vratit.
Kada tamo neće biti naše djece nit unuka.
Pero Ilak
::: PV PRETRAGA
::: PORED PUTA
1912.
Odlučiše sarajevske gospođe pohoditi novootvoreni kinematograf Alberta Metza. Dovezoše se fijakerom obje Halilbašićke, a Firdus-hanuma i Spahinbegovica svaka obaška. Izostade žena Mehmedage Fadilpašića koji je bolovao i, kao da je znao da boluje posljednju bolest, suprugu nije puštao od sebe. Društvo iznevjeriše dvije poznate kerfeke - nije im bilo prvi put.
- Što li one dvije ne dođoše? - upita Firdus-hanuma kada se dvorana zamračila.
- Neće one, kažu, šejtanske slike petkom gledati! - šanu joj prva Halilbašićka. Druga Halilbašina žena nikad nije usta otvarala.
- Zbilja! Pa danas je petak! - potvrdi Firdus-hanuma i zamisli se.
- Ma kakvi! Nije njima toliko do petka! To one nema iz inata čine. Što iz inata, što iz pasjaluka. Što zbog oboga...
- Nije važno. Nismo ovdje zbog njih došle.
- Nismo.
A kad filmska predstava otpoče glasovirskim uvodom, zaboraviše o čemu su govorile. približiše glave drvenoj rešetki - mušepku - da bolje vide. Da sakriju ženska lica od muških pogleda, dvije su lože bile zagrađene mušepcima. U susjednoj, otvorenoj, one iz zatvorene otkriše kako uz doktoricu Krajewsku sjedi mlada Mehmedagićka sa šeširom na glavi, ruku golih do lakata, nogu prebačenih i uvis isturene, prahom naprašene špičaste, ali ipak lijepe brade.
Dragan Pavelić
::: ČITAONA
::: NA BANDERI
ŽELITE ODMOR?
Kontakt: +385 (98) 195 92 46
TIJEKOM CIJELE GODINE
Druckversion | Sitemap | 
Diese Seite weiterempfehlen