Živci

II.

Ne može svak da žurno izgradi svoju kuću, i neimara mno­gi put pokopaju, dok dom nije izgrađen. Došla je epoha, da je trebalo tražiti materijale sebe. Javilo se čovječanstvo refleksa, čovječanstvo unutrašnjeg automatizma, niz šala mehanike. U nama rade neki končići i konopčići, federi i šarafi. Ali svejedno: živci se gube i troše, žice i niti pucaju. Teško je sebe držati na okupu.

Više godina, možda i desetljeća, izbjegavao sam svaku riječ o bolu. Nedopustivo mi je bilo reći: ja patim; zašto Ja! i zašto Patnja? Dva puta zašto. Dakle: živci su bili savladani; barem oni sentimentalni, srednjoškolski, staromodni. Šrapneli su pa­dali na čelik. Eksplozija, čelik protiv čelika. Sentimentalni ljudi bili su nezreli, retorični i nepraktični. I male bolove, male pat­nje živaca sve smo savladali. Osjećajna tehnika kroz trideset godina sasvim se promijenila.

No ipak sada, katkada, kao da se živci osvećuju, ili traže odmazdu. To je više reakcija jedne potisnute sile. Komu ne do­đe, da se nasmije grohotom, ako je održao govor? Komu ne do­đe, da počne razgovarati sam sa sobom, ako dobije nenadan te­legram ili dobitak na lutriji? I u smijehu ovih ljudi razgorijevaju se živci. Ne smiju se od srca, odmorno, radosno, punokrvno. Smiju se mehanički, zahvaćeni protuslovnim groznicama. Za romantike vladalo je ljudima srce. Mi, stari modernisti, vjero­vali smo, da s nama vladaju živci, boja, vlaga Života. Ali u eposi čelika mislilo se, da su željezne konstrukcije ukinule živce. I ja sam odavno ukinuo i srce i živce. Ali evo, živci se osvećuju: škri­pe, trzaju se. Žice pucaju, a automat pravi blesavo lice.

Tin Ujević, "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 611.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.