Dugogodišnji bolesnik

Zar ga nitko nikada ne će izliječiti? Ili: zar nije bolje, da pu­tuju ove ruke, koje hljeb ne mijese?

Lepeza napora, leptiri slasti, mreža za kosu čežnje. Mlaz požude prska. A ovdje kuća miriše na zatvorenost. "On je bole­stan već četrdeset godina." A kroz to su vrijeme pale karavane, i mnoge su svjećice dogorjele. Kako mi je teško, da mu opro­stim! Vjetar duva u bescjenje.

On je već četrdeset godina u krevetu, na teret. Trebalo ga je hraniti i obmanjivati. O zašto ovo smrdljivo tijelo zapada ta­ko skupo? Ono ulijeva lijepe osjećaje: samilost, poštovanje ne­moćnika.

Više je djece umrlo po snijegu, kao ptičice. On je bolestan, već četrdeset godina u krevetu. A apoteka je perverzna i mirisa­va. Kako mu zavide smetljari i spavači po grobnicama!

Miris flaša zaustavlja se u rukavima njegove košulje. Slični mirisi ispod pazuha. Grguravi vjetar postaje oblik nabora u za­vjesama. On je bolestan četrdeset godina. Na grudi djevojke u dvorištu žudi da kane kap autentičnoga mlijeka.

Događaji ne stižu ni blizu. Drugovi su u poljima, u radioni­cama. Curice muzu krave i guše pijetle. On leži četrdeset godi­na. Od njega se odrezalo nokata, s nogu i s ruku, i najmanje je cipela potrošio. Kad će on ustati?

Daj mi u planine, na pašu, na berbu! Daj mi, gdje koza ide u štetu! On vidi gore starinske zaprašene slike s mitosima, pred koje se pali mističko kandilo. Hromi su prohodali, bolesnici su ozdravili. Neki je uživao da radi. Ali nitko nije tako dugo ostao nepomičan kao on. Ataraksija, katalepsija?

Lazare, jadniče! On leži četrdeset godina, u beskorisnome miru. Treba da stigne jedan novi vijek, da zora svane. O ta iro­nija emfatičke, zazivane zore. I onda će, ufajmo se, sanjati pre­pušteno djetinjstvo i mladost. Jer sve je to ništa, i kao da vodi stidu. I napokon će biti u grobu, žaljen i opet beskoristan kao svi mrtvaci.

Tempo života srlja, stavlja ruku na kutiju s iznenađenjima.

Ovdje taj živi lješ, u kadaveričkom stavu. Ne kupa se u rijeka­ma, ne skače po suncu. Drži albume spomenika u rukama. On muca, i jezik nema krila. Sve su mu drugi darovali. A on nije ništa poklonio, osim sućuti, žaljenja i osjećaja praznine.

Za nj se famozno vrijeme zaustavilo prije više od jednoga naraštaja. Dokle? - Pa krevet? On nije ljubav raskošna, on je odmorište besposlenosti. I sve su vizije skučene u toj špilji. De­setljeća kreveta i njegova srama. Nema života. Bogati život da­rovan je drugima. U krevetu caruje slavna i sočna, žuta bolest. On je troši i uživa pomalo, škrto.

Spusti se na krevet i klekni pred besmislicom. Poze su pat­nje besmislene. Njemu je u snu dobro, ali su i snovi veliko pi­tanje. On opaža, pod kojim kutom sunce upada svaki dan u so­bu i povlači crte na zidu. I glavno pitanje ostaje: da li bolje spa­va sa zavjesama na prozoru - ili s golim i bešćutnim staklima.

Tin Ujevic "Savremenik", XXVII., br. 10., str. 865. - 866.; Zagreb, listopad 1938.