BIJELA VILO
Bijela vilo hajde da zapjevamo;
Zašto ne bi kada dobro znamo!
Zar ne vidiš kako cure pate, ostadoše mlade ne udate
Udale b'se, nemaju za koga, što će jadne od života svoga.
Sve se cure suzam' guše jer im momci izginuše.
To ne cvile samo djevojčice, već i mnoge udovice.
U Pećniku, selu malenome, najljepšemu kraju posavskome,
Svuda jecaj i groznica, trista šeset samih udovica.
U kojih se svaka znade, koja dvadeset godina imade,
Al' ni jedna nije među njima, koja više od trideset ima.
Da vidite braćo moja draga, kad zacvili ženskadija mlada.
Plaču cure za svojim momcima, mlade žene za svojim ljudima.
Mladi ljudi, momci, oženjeni na Odžaku svi su pobijeni.
Što je mogla odnijela je Sava, a što nije prekrila je trava.
Svako jutro pokraj Save, cure, žene svoje ljude traže.
Drage traže a vode žubore, kada nađu, 'vako bolno zbore:
Savo vodo bil' malo zastala, dragoga sam svoga prepoznala?
Al' je Sava voda bez milosti, diže vale nosi mrtve kosti.
Dragi ode niz vodu studenu, draga pade u travu zelenu.
Kako pade proklinjati stade Vlašku Malu i njez'ne livade;
Vlaška Mala jezerom se zvala, ti si naše jabuke obrala.
Obrala si zrele i rumene, ostavila trule i zelene.
Ubila nas četrdeset peta pamtit ćemo tisuć ljeta!
....................................................
RANJENI IVAN
Teče Sava mutna i krvava i pronosi ranjenog Ivana.
Sve od Kadra pa do Šamca grada, ranjenoga Ivu nosi mlada
Dušmanin ga hicem pogodio, Baja Ivo nije pribolio.
Oj Ivane bole li te rane?
Da ne bole neb' se rane zvale neg' od bisera grane!
Sve kraj Save izašle djevojke i gledaju ranjena junaka;
Bože mili, lijepa li junaka! Oženila ga, je li majka?
Ranjen Ivo njima progovara:
Majka mene zaručila, zaručnica Posavina bila.
Oženila, nevjestu dobila, u crnu me zemlju zagrobila.
Baja Ivo Rajkovčiću Petre legende ste Posavine svete.
Vitezi ste Posavine bili, junački se do kraja borili.
Godinica četrdeset peta za Hrvate bila je prokleta.
........................................................
Spjevao hrvatski posavski puk nakon 1945. godine
Baštinu od zaborava sačuvao Marko Jurendić iz Pećnika
::: PV PRETRAGA
::: PORED PUTA
1912.
Odlučiše sarajevske gospođe pohoditi novootvoreni kinematograf Alberta Metza. Dovezoše se fijakerom obje Halilbašićke, a Firdus-hanuma i Spahinbegovica svaka obaška. Izostade žena Mehmedage Fadilpašića koji je bolovao i, kao da je znao da boluje posljednju bolest, suprugu nije puštao od sebe. Društvo iznevjeriše dvije poznate kerfeke - nije im bilo prvi put.
- Što li one dvije ne dođoše? - upita Firdus-hanuma kada se dvorana zamračila.
- Neće one, kažu, šejtanske slike petkom gledati! - šanu joj prva Halilbašićka. Druga Halilbašina žena nikad nije usta otvarala.
- Zbilja! Pa danas je petak! - potvrdi Firdus-hanuma i zamisli se.
- Ma kakvi! Nije njima toliko do petka! To one nema iz inata čine. Što iz inata, što iz pasjaluka. Što zbog oboga...
- Nije važno. Nismo ovdje zbog njih došle.
- Nismo.
A kad filmska predstava otpoče glasovirskim uvodom, zaboraviše o čemu su govorile. približiše glave drvenoj rešetki - mušepku - da bolje vide. Da sakriju ženska lica od muških pogleda, dvije su lože bile zagrađene mušepcima. U susjednoj, otvorenoj, one iz zatvorene otkriše kako uz doktoricu Krajewsku sjedi mlada Mehmedagićka sa šeširom na glavi, ruku golih do lakata, nogu prebačenih i uvis isturene, prahom naprašene špičaste, ali ipak lijepe brade.
Dragan Pavelić
::: ČITAONA
::: NA BANDERI
ŽELITE ODMOR?
Kontakt: +385 (98) 195 92 46
TIJEKOM CIJELE GODINE
Druckversion | Sitemap | 
Diese Seite weiterempfehlen