Grabežljivost mozga

U davna još vremena bio je osuđen ponos, dizanje nad uske mogućnosti. Ali osuđena je bila i velika radoznalost, grabežlji­vost mozga. Ti orlovi, možda su to ljudi najskromniji, s najma­nje potreba. Nego povjerenje ne uživaju. Nažalost, ni Faustu* ne vjeruju. Kao god ni Prometeju*.

 Moj je mozak velika grabilica. I zato je bio ljuto kažnjavan.

Pitaju ga:

- Čemu će ti sve to? Cui bono*?

Mozak odgovara:

- Nema svrhe. Non prodest. Svrha je u sebi.

­Grabežljivost mozga razumije sve, pa i svoje protivnike.

Nju ne razumiju, a ona izgleda najrazumljivija, prirodna kao razum. Ali i razum je mukom stečen - izum. Gledam jednoga profesora matematike, pa mu kažem:

- Uskoro ćete dobiti kljun, a na glavi će Vam izrasti kukma. Postat ćete ptica, valjda još poletjeti i propjevati u perju.

Profesor me gleda:

- Zašto? Kako? Čime ćete to dokazati?

- To je moja impresija. Impresiju ne pobija ništa, osim druge Impresije.

Ali ovaj vijugavi mozag, izliječen od encefalita, ovaj veliki mozag nije apstraktan, nije pohlepan, nije apsurdan. Nije ni gord na se. On je prirodan, ogledalo prirode u žarištu svjetlosti. On je proizvod zemlje, plod prilika, sin čula kao što su oko i uho, zakupnik epiderme, pomoću kojih se razvio, digao, uzvi­sio. On je veliki opažač, radostan na ljepotu, poklonik ritma, pokreta, boje, slika, života, mesnosti i malenoga trunka zanosa: nikada previše zanosa, jer zna da su u krivom zanosu gnijezda omame i grijeha. Grabežljivi mozag razlikuje oblak od njegove sjene na brdu, jednu plohu tame od jedne zbiljske tmice. Pijan­stvo njegovo nije od vina, ono je grozda misli.