Hrvatski mučenik

Mnogi su mislili da dobar nije bio,mada ga nisu poznavali.

Malo su o njemu znali, a on je malo o sebi govorio.

Tesko je bilo riječi iz njega izvući, ništa nisu znali o njegovoj  muci.

Ni slutiti nisu mogli, što  sve je proživio, tamo, kada je zatvoren bio.

Istinu su znali samo njegovi  najbliži, da jedva je uspio da preživi.

U  drugom  svjetskom  ratu  i on je stao na stranu pravednu.

Uz  rame  braći, da sa njima podijeli sudbinu tešku u teškom vremenu.

Na kraju rekoše ,na pogrešnoj strani je bio,uzalud sve je bilo.

Neka se preda ,stvar je zrela  i  da je strašno pogriješio.

On ne htjede poraz priznati i  sebe  neprijatelju u ruke predati.

Ostade u šumama još neko vrijeme gdje se nastavi skrivati.

Znao je, za njega milosti nece biti ali ponos mu nije dao moliti.

Jasno je bilo da će mu suditi i da kazna teška će biti.

Ali ustrajan, kakav je bio, ne htjedne popustiti.

Nadao se ponovnoj borbi i da će se zemlja obnoviti.

Tada se dosjeti netko te mu obitelj u logor poslaše.

Rodbini je žao bilo mada  se neki  susjedi  radovaše.

Pojedinci, da bi se režimu dopali, ružno su o njima pričali.

Naj gore  bješe to da su im pred  kućom kozaračko kolo igrali.

 

A on, što drugo da učini odluči se predati...

Ne htjede da mu  majka  i  rodbina  zbog njega  pati.

Odluči svoj križ nositi ma kako težak je mogao biti.

Odluci sam sve trpiti ma kakvu kaznu je mogao dobiti.

I zaista, kazna je bila teška, dvanaest dugih godina zatvora.

Mada nitko nije znao reci u cemu bjese njegova greška.

Kuci se vratio loseg zdravlja a kako i ne bi bio.

Jer  jednu godinu cijelu u samnici je provodio.

 

Zdravlje mu jesu uništili ali duh nisu slomiti mogli.

Nije ga napustala vjera  i nada o Hrvatskoj slobodi.

Često je znao reci da Hrvatska će samostalna biti.

Da Bosna šanse nema i nikada se neće  obnoviti.

Tad su rekli da nacionalista je i da gluposti priča.

Istinu nisu znali, volio je ljude izuzev  komunista.

Njih je mrzio  iz dna duše  za sve nanesene boli.

Proleteri,znao je reći, su lijenčine i beskućnici naj gori.

Nikada ništa svojim radom u životu nisu  ostvarili.

Zato su svašta  narodu činili, samo da bi na vlasti bili.

Nisu znali da sve će proći, da će se pitat, gdje su bili.

Da će se sramiti za sve ono što su svome narodu činili.

Svako selo imalo je ,poznate i nepoznate, doušnike.

Često su stradali nevini ljudi od njihove prljave ruke.

I on je bio žrtva takvih koji su dušu vragu prodali.

Jer ga ni poslije zatvora nisu na miru ostavljali.

Pratili su svaki njegov korak i život mu zagorčavali.

Sve dok nije sklopio ruke,gdje bješe kraj njegove muke.

 

Umro je a da vidio nije Hrvatski barjak kako se vije.

Nije doživio da se ostvari san koji je godinama snio.

Nije dočekao da Hrvatsku nam opet probude.

Nije dočekao  da Hrvatska nam slobodna bude.

Nije doživio  da se ostvari ono zašto je patio.

Nije  doživio slobodu  koju je skupo platio.

 

..............................................................................

Ovu pjesmu sam napisao u znak sjećanja na čovjeka iz G.Dubice koji je proživio tešku sudbinu poslije rata i bio proganjan od bivšeg režima mada sam siguran da ima još mnogo sličnih sudbina u Posavini a i šire

 

vaš Pero Ilak

30.08.2009

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

1912.

 

Odlučiše sarajevske gospođe pohoditi novootvoreni kinematograf Alberta Metza. Dovezoše se fijakerom obje Halilbašićke, a Firdus-hanuma i Spahinbegovica svaka obaška. Izostade žena Mehmedage Fadilpašića koji je bolovao i, kao da je znao da boluje posljednju bolest, suprugu nije puštao od sebe. Društvo iznevjeriše dvije poznate kerfeke - nije im bilo prvi put.

- Što li one dvije ne dođoše? - upita Firdus-hanuma kada se dvorana zamračila.

- Neće one, kažu, šejtanske slike petkom gledati! - šanu joj prva Halilbašićka. Druga Halilbašina žena nikad nije usta otvarala.

- Zbilja! Pa danas je petak! - potvrdi Firdus-hanuma i zamisli se.

- Ma kakvi! Nije njima toliko do petka! To one nema iz inata čine. Što iz inata, što iz pasjaluka. Što zbog oboga...

- Nije važno. Nismo ovdje zbog njih došle.

- Nismo.

A kad filmska predstava otpoče glasovirskim uvodom, zaboraviše o čemu su govorile. približiše glave drvenoj rešetki - mušepku - da bolje vide. Da sakriju ženska lica od muških pogleda, dvije su lože bile zagrađene mušepcima. U susjednoj, otvorenoj, one iz zatvorene otkriše kako uz doktoricu Krajewsku sjedi mlada Mehmedagićka sa šeširom na glavi, ruku golih do lakata, nogu prebačenih i uvis isturene, prahom naprašene špičaste, ali ipak lijepe brade.

 

Dragan Pavelić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE