Jedna sam osoba složena od više drugih
Blago onom ko se razvio kao jedno organsko načelo, rašćenju bez interferencija. Ja sam niz prekida, bioskopska procesija, trajanje varka zaštićeno jednom fizionomijom. Ja sam jedna osoba složena od više drugih. I u kaotičnom razvoju vladaju zakoni koji se objašnjuju kao određenje granice. Ni svemoćni impulsi ne mogu prekoračiti granicu računa. U meni se ukrstilo, ispreprelo, isprekidalo više tih zakona i protuzakona. Bilo je slobodno da me izlome prijelomima, i da omeđaše gumom iz osnovne škole. Kaosu vremena treba da darujemo nemir neuroza. Čovjek je bio jedan, mislilac dualan, doživitelj iskustva pluralan. U čovjeku je bilo imenovano više svijesti, više maski, više duša. Besmislen nalog da se plati harač dosta maglovitom životopisu jednoga naraštaja.
Više ljudi.
Od kojih neki nisu nikako moji; balast, opterećenje.
Svakako, živjelo je u meni cvijeće i trave, ali i daleke galaksije bacile su ovamo pelud i prašinu. Iskreno me probadale kao emblemi gorućih sunaca. Onda sam simpatizirao s mrtvim očima riba, otrovom osa i žrtvovanom njuškom odojaka iz pečenjarskih izloga. Embrioni su žegli kao izrazi lišeni stilske mogućnosti, pobačeni nemiri krvarili su tamne zakutke. Lomile su se brojne ručice nejačadi iz Herodovih vremena, a djeca, dječica i čeda htjela su da pjevaju u koru divne obmane nezrelih anđela. Javili su se i moćni glasovi onih što su se odvojili od proroka i Mesija. Ni duh Lucifera nije me mimoišao, dugo vezan za mrku vlagu pljesnivih podruma; ni žuč Prometeja okovana na hridinu Kavkaza gdje su čerkeskinje tako lijepe. Legija dobrih demona digla se na okup i ustanak u meni, a misao masa bila je skorup i mladi sir podsvijesti. No svijest, svijest je bila nadlična, bogovska; svijest je bila ravan dodir s kozmosom i strelovit pad u njegovu nesvijest. Plurale tantum značilo je veličanstvo čovjeka, poslije zabačeno i strovaljeno u ropotarnicu. Mnogi su crveni jauci tako zagušeni, mnoga pregnuća potisnuta. Do oka dolazi glatka površina jezera, a ne njegove jezovite dubine, s izabranim jeguljama.
Tako ih se u meni javilo više: neki utamanjeni, drugi na silu umetnuti ili ubačeni, sistematski nadmoćni nad prvima. Genij dobrote ne bi bio ženska histerija nego skizofrenija koja dvostruko i svestrano vidi i jednako pravično sudi. Ali dva su malo, i svaka je nova ćelija duha razderana, raščetvorena i rasplođena u nove čestice, u nove unutrašnje organizme. Kada je čovjek postao kolektiv, kada je duh postao konzorcijum, sreća ako se nije pretvorio u kockarnicu ili u sjajnu krčmu. Blago čovjeku koji zato može mirne duše reći: Mi jesmo. Neka uživa u svojoj atomistici, i čuva svoj duhovni posjed.
I tako, dok promatram jedan živi duh, ukazuje mi se kao puni bunar, u koji bacaju nepozvano kamenje. Kamenje ga muti, i ne mogu nakraj s tim prokletstvom bunara. Bunari nisu čisti, nisu bistri, ni prozirni do dna. Mučna je mutna problematika u bunarima u kojima je sunce ogađeno. Jer ima drugova koji su donijeli svoje žučne pizme, ličnih sujeta, oštroga vonja i sline zadjevica. Naši kompleksi nisu jednostavni.
Ko god me je vidio, pitam ga da se nije prevario. Jer sebe vidi izlaze na šetnju i čude se jedan drugomu. Što je u nama elementarno: stil, nespokojstvo ili obuhvatanje? Neka se Drugi ne čude mojoj seboradosti, dosta sam im prostora i vremena posvetio u sebi. Drugi u sebi, to je kriza savjesti. I ljepota, po jednom mjesnom pravu. Duša je široka kao javni trg, ali nije tako konkretna ni trajna. Gustoća duše ne traje kao kamen. I duša moli da se može vratiti u elemente prirode. Neka se raspane, i onda će uskrsnuti. Traženje nije od nje, jer u njoj dozrijeva događaj: mijena prirode.
...............................................
Tin Ujević -"Savremenik", XXVI!., br. 10., str. 869. - 871.; Zagreb, listopad 1938.
Obradio: I. Studenovich
Druckversion