Jedna sam osoba složena od više drugih

Prestali smo se smijati, i veselje ne umije više biti bučno i nametljivo. Kroz četvrt stoljeća odučili smo se od smijeha. Je li baš tako? Život je padao teško i ozbiljno, ni plač nije bio umjestan. Ali došla je ozbiljnost. Pređašnji smijeh nas nije zanimao: izgledao je znak nepoštovanja, površnosti, neshvatanja strahovitosti života, i onoga, što u njemu može biti važno. Prestali smo se smijati, i nije mi bilo žao, jer je prije gubitka smijeha u meni dozrela ozbiljnost. Druge je do ozbiljnosti doveo sirovi i mučni život. Nema više prpošne igre, elegantnoga zvuka grla.

Ali nije prestalo bančenje, razvrat, rasulo. I tu se vidi bezmislenoga kreveljenja, teškoga grohotanja, ciničkih i rabijatnih očitovanja gruboga veselja. Razvija se duševnost majmuna... Ima kiseloga smijeha, konvencionalnih riktusa lica. Za smije­hom djece i šaljivaca došla je imitacija smijeha, pokus oslobo­đenja od duhovnih sadržaja. Smijeh je ljudima presjeo, pokva­rio se u grlu. Ne smiju se ljudi jednako kroz tri naraštaja, ali ni­kakav smijeh nema i ne pokazuje više pobožnost prema životu. Rabelais, Voltaire, smijači, ja sam vas osudio. Ja nisam izgubio poštovanje za vrijednosti, ni pobožnost prama životu. Kako sto­je ljudi prama smijehu?

Nema u smijehu više božanske vedrine, nije smijeh hraniv kao kruh ili krompir, nije nuždan kao voda. Ja se ne smijem. Smiješak je još samo izraz onih lica, koja ne govore, riječ nije­mih statua i slika. Božanska vedrino, ja te pozdravljam. Ja te cijenim i želim, ali ne ću smijeha: ni smijeha veseljaka, ni smije­ha rugača, ni smijeha burgijaša, ni smijeha ovih grčem potresa­nih histerika, koji su izgubili pamet. Dok imam smisla za život, ja osjećam i gajim poštovanje. Ne smijem se.

..............................

Tin Ujević, "Hrvatsko kolo", knj. XVIII., str. 111. - 112.; Zagreb, 1937.