Kavez na prozoru

Kažu da je kavez na prozoru znak pjesničkih duša. One sanja­re sa žutim pticama s Kanarskih otoka. Čeznu i venu s romanima iz prošastoga stoljeća. Ali šta rade gnijezda? Gnijezda malo imamo, a više ih posjećuju zmije nego bezobzirne dječje ruke. Pa kada ne­tko nađe uduplju golišane, ponese ih kući u kavez bez svakoga gri­zodušja. Nikakav ustav nije zajamčio slobodu kretanja ptica. Malo gnijezda vidim u ovom naselju - i grad je zato, jer je malo gnijezda. Ptice, osim najnedelikatnijih, ostentativno izbjegavaju velike kon­glomerate kuća. Mi tetošimo golube, a nas posjećuju bezočni vrap­ci. Ali u neko daleko doba, gnijezda su ptice vijale na svakoj gredi, u svakoj rupi. Tada se nisu ptice sasvim odricale čovjeka. Ovdje, eno svega jedno gnijezdo, visoko, na vrh jablana, na stablu koje strši u sredini svojih drugova. To je baš centralna tačka u svijetu živih sta­bala ovoga mjesta. Kažu da ima mjesta kamo dolaze neke rijetke ptice. Rode biraju kuće iz prošlih stoljeća, i samom pojavom doča­ravaju slikoviti genij pokrajine. Na dunavskim sprudovima uzalud sam bilježio otiske noški dugovratih poletarka ...

Da. Hoćemo pjesme pjevica i njihove živahnosti. Zato smo sa­gradili kaveze. Ali za nas, za naš komoditet, a ne za njih. Pa ta­ko imamo: kaveze za pjesnike, kaveze za žene, kaveze za talenat. Uvijek su po formatu i kovu starih vrsta, uvijek po tradiciji, sa zlat­nim šipkama. Ili pozlaćenim? I onda imamo ptica koje neće da lete, jer ne vole da napuštaju kaveze za volju prostora gdje ima bure, ne­mira, kiše, groma. Mi smo sagradili kaveze za ljubav. Ne ljubav srca, nego obaveznu. To je zato da ljubav ne bude burna i stvarna nego bez briga, sigurna, spokojna, samo ljubav - ljupka i ljubavna. Bogovskim olujama je kraj. I ljubav i pjesma prelaze u prozu, u si­tu, zadovoljnu, idealnu prozu. I ako kavez ima otvorimo vratašca, ptice se sklanjaju na kišu. A gradski golubi klatare se naokolo ...

Tin Ujević"Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 612. - 613.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.