Kavez na prozoru

Kažu da je kavez na prozoru znak pjesničkih duša. One sanja­re sa žutim pticama s Kanarskih otoka. Čeznu i venu s romanima iz prošastoga stoljeća. Ali šta rade gnijezda? Gnijezda malo imamo, a više ih posjećuju zmije nego bezobzirne dječje ruke. Pa kada ne­tko nađe uduplju golišane, ponese ih kući u kavez bez svakoga gri­zodušja. Nikakav ustav nije zajamčio slobodu kretanja ptica. Malo gnijezda vidim u ovom naselju - i grad je zato, jer je malo gnijezda. Ptice, osim najnedelikatnijih, ostentativno izbjegavaju velike kon­glomerate kuća. Mi tetošimo golube, a nas posjećuju bezočni vrap­ci. Ali u neko daleko doba, gnijezda su ptice vijale na svakoj gredi, u svakoj rupi. Tada se nisu ptice sasvim odricale čovjeka. Ovdje, eno svega jedno gnijezdo, visoko, na vrh jablana, na stablu koje strši u sredini svojih drugova. To je baš centralna tačka u svijetu živih sta­bala ovoga mjesta. Kažu da ima mjesta kamo dolaze neke rijetke ptice. Rode biraju kuće iz prošlih stoljeća, i samom pojavom doča­ravaju slikoviti genij pokrajine. Na dunavskim sprudovima uzalud sam bilježio otiske noški dugovratih poletarka ...

Da. Hoćemo pjesme pjevica i njihove živahnosti. Zato smo sa­gradili kaveze. Ali za nas, za naš komoditet, a ne za njih. Pa ta­ko imamo: kaveze za pjesnike, kaveze za žene, kaveze za talenat. Uvijek su po formatu i kovu starih vrsta, uvijek po tradiciji, sa zlat­nim šipkama. Ili pozlaćenim? I onda imamo ptica koje neće da lete, jer ne vole da napuštaju kaveze za volju prostora gdje ima bure, ne­mira, kiše, groma. Mi smo sagradili kaveze za ljubav. Ne ljubav srca, nego obaveznu. To je zato da ljubav ne bude burna i stvarna nego bez briga, sigurna, spokojna, samo ljubav - ljupka i ljubavna. Bogovskim olujama je kraj. I ljubav i pjesma prelaze u prozu, u si­tu, zadovoljnu, idealnu prozu. I ako kavez ima otvorimo vratašca, ptice se sklanjaju na kišu. A gradski golubi klatare se naokolo ...

 

Tin Ujević"Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 612. - 613.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.


 

Srpanj 2010.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

 

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

 

MASKE

 

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

HORA

 

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

 

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46