Kralj Petar Svačić

POGIBIJA

I.

I borba bjesni. Hrže konj i ječi.

Bojovna truba usred bijela dana.

Sve nove čete jure sa svih strana,

Sve urlik raste do neba vapeći

Madžarska sila mukom pute krči

Kroz vrste naše. Poljem vojska vrvi.

Na vihor nalik kralj razbojem trči.

– Ne! Tron se jedan ne ruši bez krvi! –

I on se baca, gdje je bijes najžešći,

I nasrtaji sve sve jači i jači,

I udarci sve češći i češći.

Koplja se sjaju, zastave se viju.

Petrovi borci sve bjesnije biju.

On – krvav, strašan, pred svima prednjači.

II.

Strši na grdnoj gomili mrtvaca,

I sabljom maše...Sunce na umoru

Krvave zrake u lice mu baca.

On klikće kao oro na timoru.

Koloman stiže: – Petre, sam si...gledaj!

Čemu ta borba?...Sto te peče rana.

Junače vrli, prigni se i predaj,

Znakove primi hrvatskoga bana.

– Ne, sam ja nisam. Gle, uz bok mi stoje

Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.

Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam, čega se boje.

...Posljednji vladar mora da se sruši

S krunom na glavi, s ponosom u duši! –

III.

Strši na grdnoj gomili lešina

I kliče: – Nisam sam. Preda mnom velo

Mnoštvo je neko na litice sjelo;

Šutke me motri s orlujnih visina.

Madžaru, strijelu napni, u rog puhni.

Ne, Hrvat svaki izdajica nije:

Krvi će kaplja da ko biser sije

Na čelu mome, na hrvatskoj kruni. –

Reče... Strijele zazvizdaše lake.

Poletje poklič nebu pod oblake.

Rog klancem ječi, grmi u uvali.

Sunčani trak se slomi i utrnu.

Urlikom divljim vojska naprijed srnu.

Ogroman, težak, kralj se u prah svali.

IV.

Sruši se ko hrast, što vjetar iščupa.

Zatutnji zemlja, kada o nju lupne.

Al zalud vojnik udove mu krupne

Da digne kuša: ne pomakne trupa.

– Posijecite ga, bacite ga psima! –

Al biskup veli: – Kralju, mrca štedi.

Rodna ga zemlja drži na grudima

Ko pečat... Tuđu zemlju ne uvrijedi! –

Smrklo se... Grmi, a vjetrine lome po Gvozdu granje

...Turobne i trome djedova sjene po razbolu blude.

Lutaju tužno vile ponoćnice. Aveti idu i padaju nice

Kraj mrtvog kralja – u čelo ga ljube.

Vladimir Nazor

    Kralj Petar kojeg je god. 1093. izabrao hrvatski narod, poznat je još kao Petar Svačić. Petar nije bio potomak loze Trpimirovića i među jednim dijelom hrvatske vlastele nije uživao povjerenje.

    Kralj Petar stolovao je u Kninu i uspio je nakratko ujediniti Hrvatsku sve do Drave, kada je protjerao sinovca ugarskog kralja Ladislava Almoša, koji je bio na vlasti u Slavoniji od 1091. do 1905.

    Nakon smrti ugarsko kralja 1095. na njegovo prijestolje dolazi Ladislavov najstariji sinovac Koloman, koji je nakon pomirbe s papom  Urbanom II krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

    Potkraj travnja odnosno početkom svibnja god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do velike bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio svoj život na bojištu, i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

    Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd i 1098. sklopio s Mlečanima ugovor: priznao im je posjede na hrvatskom primorju.

pv