Naša ljubavnica tlapnja

Draga, ti si se vidjela u granama. Zaplela si se kosama o granje, tvoje su kose bile ljepše od grana, ali nestvarnije. I od­lepršala si u pramovima oko šume. Za dalje naraštaje, ti ćeš biti vila. Uvis!

Draga, ti si se vidjela u oblacima. U oblacima si bila onaj isti pramen magle, koji je odlepršao od šume. U zore i sutone, ti si iskrsavala nad vodama i nad raslinjem. Treperila si na rijeci i na jezeru, i kružila si od zemlje do neba.

Tvojega je pogleda bilo u cvjetovima, tvojega mirisa u gaju glavobolja. Noću se je osjećalo i disalo tvoje tamno prisustvo i pitalo se: Gdje je? Zna noć i mrak, sigurno prema čistim zvijez­dama; prema kumovskim slamama što su kao lažni plin, i lede­nom žmarku noćnih prostora.

U podne smo te tražili. Cvijeće je bilo puno tvojih vijogla­vih potpisa: cvijeće je očijukalo i patilo za te. Ali u podne te ni­smo našli. Podneva si se bojala, i pitalo se, da li obmane žive u svjetlosti.

Ali ti živiš i sa svjetlošću podneva, jer je svjetlo puno varki i čarolija. Onda nisi pramen magle, nisi oblak, nisi pletenica ni struk u granama ... Ne: u podne ti si, kad u sjeni pritisnem dva prsta u oba oka, plod i lik od dva crvena i krvava šipka, crvenija od sunca i krvavija od svjetlosti, od kojih je jedan u desnom, a drugi u lijevom oku. Ti si u svjetlosti, kako se sljubila s mojim okom i pripila u moje prste.

A kad skinem prste i gledam slobodno u svjetlo, rojevi zvijezda jure mojim očima, mrene i pruge bojadišu se u zraku; to su poleti tekućeg zlata, sitni gorući kukci i sila praha od tvoje zažarene sjene, Astralnoga Fantoma.

Tin Ujević, "Hrvatsko kolo", knj. XVIII., str. 109.; Zagreb, 1937. "Novela", 1., br. 4., str. 15.; Zagreb, 10. srpnja 1952.