Naši izabranici

Čudno društvo stvorili su ovi nasi sarlatani.

Pokrali su sto su stigli da im ljepši budu dani.

Grabili su na sve strane kao ptice grabljivice.

Pri  tom nisu ni trepnuli nit im crven obli lice.

Kad ih vidiš kako stoje sdesnom rukom na grudima.

Nitko ne bi povjerovo što sve  medju njima ima.

Desnu ruku gordo drže dok im pjeva Lijepa naša.

A sa lijevm uzimaju da imetak povećaju.

Svima im je bitan profit i osobni  interesi.

Zato često  takva faca s postera se nama kesi.

Kada dodje naše vrijeme da  možemo nesto reći.

Salijeću nas i pričaju razne priče o nekakvoj sreći.

Kunu se u domovinu i svoj narod kojeg vole.

Da bi bili  izabrani spremni su i da mole.

Poslije toga duže vrijeme kada budu izabrani.

Nikada se i ne sjete  obećanja što su dali.

Zauzeti svi su brigom za osobne interese.

Zaborave obećanja, naroda se i ne sjete.

I tjeraju sve po starom što ih briga čovjek mali.

Baš ih briga za sav narod i što su mu obećali.

I ne treba da nas čudi kad nam drugi loše rade.

Kad su naši isti takvi, svak narodu svome krade.

Nije bitno od kuda su kojoj stranci pripadaju.

Korist svoju svi gledaju narod i ne opažaju.

Misle da su Bogom dani da vladaju u narodu.

A ne da svom rodu služe za boljitak i slobodu.

Bili plavi il crveni,  dali zuti il zeleni.

Tu razlike nigdje nama, svi gledaju interesa.

Interesa osobnoga a nikako narodnoga.

Svima nama već je jasno, ma nisu to šarlatani.

Lopovi su sve to pravi od naroda izabrani.

Pa se pitam dal smo za to pomalo i sami krivi.

Što biramo  tako loše, zar nam nisu dojadili.

Znamo da nas oni kradu i još gore zastupaju.

Al se naše greške uvijek  i iznova ponavljaju.

Svima njima još jedanput mi dajemo povjerenje.

Nadamo se bit će bolje, probudit će se poštenje.

Mada to je sve zabluda, pusta naša zelja luda.

Kako može kod nekoga probudit se čega nema.

Čini mi se ostat će to pusta zelja i ne ispunjena.

 

Pero Ilak

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

1912.

 

Odlučiše sarajevske gospođe pohoditi novootvoreni kinematograf Alberta Metza. Dovezoše se fijakerom obje Halilbašićke, a Firdus-hanuma i Spahinbegovica svaka obaška. Izostade žena Mehmedage Fadilpašića koji je bolovao i, kao da je znao da boluje posljednju bolest, suprugu nije puštao od sebe. Društvo iznevjeriše dvije poznate kerfeke - nije im bilo prvi put.

- Što li one dvije ne dođoše? - upita Firdus-hanuma kada se dvorana zamračila.

- Neće one, kažu, šejtanske slike petkom gledati! - šanu joj prva Halilbašićka. Druga Halilbašina žena nikad nije usta otvarala.

- Zbilja! Pa danas je petak! - potvrdi Firdus-hanuma i zamisli se.

- Ma kakvi! Nije njima toliko do petka! To one nema iz inata čine. Što iz inata, što iz pasjaluka. Što zbog oboga...

- Nije važno. Nismo ovdje zbog njih došle.

- Nismo.

A kad filmska predstava otpoče glasovirskim uvodom, zaboraviše o čemu su govorile. približiše glave drvenoj rešetki - mušepku - da bolje vide. Da sakriju ženska lica od muških pogleda, dvije su lože bile zagrađene mušepcima. U susjednoj, otvorenoj, one iz zatvorene otkriše kako uz doktoricu Krajewsku sjedi mlada Mehmedagićka sa šeširom na glavi, ruku golih do lakata, nogu prebačenih i uvis isturene, prahom naprašene špičaste, ali ipak lijepe brade.

 

Dragan Pavelić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE