Gledao sam kako ide a oči joj pune tuge.

I napušta sve što voli ona i sve žene druge.

Sa vrećicom u rukama otišla je u daljinu.

Napustila sve što voli, kuću, selo, Posavinu.

Morala je stara  poći i ostavit naše selo.

Hodala je polagano, nije moglo staro tijelo.

Nije mogla vjerovati što je jadna doživila.

Bježat mora a nikome nikad nije zla činila.

Otišla je majka moja  uplakana tužna lica.

Vratila se nikad nije na ognjište  prognanica.

Godine su prolazile al povratka nije bilo.

Vratiti se nije mogla na ognjište svoje  milo.

Gledala je svakog dana puna tuge u  daljinu.

I sanjala o povratku rodnom selu u dolinu.

Umrla je majka moja  tužna kao prognanica.

Ostala je pusta  želja  rodno selo i ravnica.

Umrla je sva u tuzi i sklopila svoje oči.

U grob ona ponijela je svoju želju - kući poći.

Ponosni smo Bosanski Hrvati, rodila nas Hrvatica mati.

Imena se svoga ne stidimo i rodom se svojim ponosimo.

Širom Bosne mi živimo na sve strane  svud nas ima .

Jer Bosna je od davnina  naša  stara postojbina.

Od svog rada živili smo poznato je svima.

Svud po Bosni vidljivo je gdje hrvata ima.

Kada podjes sa sjevera preko ravne Posavine.

Do srednje ćes Bosne doći  da te želja mine.

Tamo Jajce i Bobovac od kraljeva naših stoje.

I pričaju tužnu priču iz prošlosti Bosno tvoje.

Na zapadu Banje Luka i sve tamo do Bihaća.

Sirom Bosne svud nas ima, svuda žive naša braća.

Stoljećima gradili smo diljem  Bosne naša sela .

I da opet tu živimo jedina je moja želja.

Ne znam zašto od davnina prati nas sudbina teška.

Da polako nestajemo u čemu je nasa greška.

Možda smo i sami krivi jer smo lako prihvaćali.

Što su drugi namećali svoja sela ostavljali.

Ostavljali rodna sela i otišli u daljinu.

Da tražimo novu sreću ili novu domovinu.

Al je jedna domovina kao što je majka mila.

Sretan nije bio nitko bez majčina toplog krila.

Pero ILAK