Pusti me

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

MASKE

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

HORA

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI