Sat kasnih spoznaja

Tko ima hrabrosti još danas, da kaže: morat ćete se kajati, kada doznate, da ste se varali i druge varali, jer ste bili prevare­ni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu? Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda, kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u njima je grozno, što obično ne dolaze na vrijeme.

Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čo­vjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina, da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jed­noga dana, da nas kazni prije same smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.

Ima kasnih spoznaja, kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne, i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o pod­lozi stvari, dok još sat nije minuo, dokje na vrijeme. Ja vas opo­minjem.

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše, koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), ja se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim ututanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek, koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.


Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelo­sti, mnoge će vikače i istupnike prekoriti, kao glas savjesti, raz­boritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja, kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakarne lugove.

.................................

Tin Ujević "Hrvatsko kolo", knj. XVIII., str. 114. - 115.; Zagreb, 1937.


Lipanj 2010.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

1912.

 

Odlučiše sarajevske gospođe pohoditi novootvoreni kinematograf Alberta Metza. Dovezoše se fijakerom obje Halilbašićke, a Firdus-hanuma i Spahinbegovica svaka obaška. Izostade žena Mehmedage Fadilpašića koji je bolovao i, kao da je znao da boluje posljednju bolest, suprugu nije puštao od sebe. Društvo iznevjeriše dvije poznate kerfeke - nije im bilo prvi put.

- Što li one dvije ne dođoše? - upita Firdus-hanuma kada se dvorana zamračila.

- Neće one, kažu, šejtanske slike petkom gledati! - šanu joj prva Halilbašićka. Druga Halilbašina žena nikad nije usta otvarala.

- Zbilja! Pa danas je petak! - potvrdi Firdus-hanuma i zamisli se.

- Ma kakvi! Nije njima toliko do petka! To one nema iz inata čine. Što iz inata, što iz pasjaluka. Što zbog oboga...

- Nije važno. Nismo ovdje zbog njih došle.

- Nismo.

A kad filmska predstava otpoče glasovirskim uvodom, zaboraviše o čemu su govorile. približiše glave drvenoj rešetki - mušepku - da bolje vide. Da sakriju ženska lica od muških pogleda, dvije su lože bile zagrađene mušepcima. U susjednoj, otvorenoj, one iz zatvorene otkriše kako uz doktoricu Krajewsku sjedi mlada Mehmedagićka sa šeširom na glavi, ruku golih do lakata, nogu prebačenih i uvis isturene, prahom naprašene špičaste, ali ipak lijepe brade.

 

Dragan Pavelić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE