Početkom travnja 1992. godine, po otpočinjanju rata, Ferdo bi do duboko u noć osluškivao detonacije koje su dopirale iz pravca Kupresa, čiji je mukli odjek dugo tutnjio dolinom i u gotovo pravilnom ritmu se smjenjivao sa smirujućim šumom Vrbasa.
Četrdeset sedme ili osme, bogme, sad se ne sjećam, nije ni važno koje, Almasa se zagledala u jednog Aliju. Naprosto, za njim poludila. To se zvalo ljubav na prvi pogled. Naši su stari mislili kako takva ljubav nije dobra. Ne posreći se.
Svaki dan me boli glava, ipak je svuda nosim. Na poslu mi sigurno ne treba, ima tamo tko će razmišljati. Ako mali mozak upravlja motorikom tijela, onda je i dovoljan. Pokazao sam srednji prst onom grebatoru na poslu.
Na kraju: gledao sam kako gori Bristol. Gledao sam kako plamen guta natpis sa imenom hotela, vrteći se u divljim krugovima oko firme. Plamen me
neodoljivo podsjetio na osmijeh Džoa Martinovića... >>>više
— Đe su ti sada tenkovi, đe ti je sada Mladić, ovo je, konju, Olimpijada, važno učestvovati, a pobijediće Andrija, Sarajevoooooo...
Pred birtijom Andrija započinje svoj posljednji sprint, a onda se, koliko je dug i širok, baca po asfaltu.
Dok su čekale, uzeše ih pod svoje Jehovini svjedoci. Stadoše se o njima starati svojstvenom predanošću. I zadobiše njihove duše. Svi su, sada, mislili kako su spašene. Blato se bosansko davno osušilo i otpalo s njihovih haljina, kako već s blatom kada se osuši biva.
Tako joj, iz dana u dan, jedna za drugom odgovaraju njezine kćeri. A posao? Posao kao posao; zahtijeva i onaj drugi, koji ide s prvim, koji iz njega proizlazi.
A tada je začuo pjesmu. Anđeli pjevaju uspavanku. Cijeli život bojao se smrti, ne znajući da je taj pad ili uzlet ovako lijep.
Mamuza je volio rano proljeće. I ovo je bilo kao mnoga druga do sada. Forzicija u samostanskom dvorištu bila je u cvatu. Čak su se i pucnji s crte utišali.
Neovisno o udarnoj snazi protivnika i nadmoći tehnike branitelji su bili uvjereni da danas Mladić neće popiti kavu u Orašju. Četiri VBR-a bila su spremna potrošiti cjelokupne zalihe i preorati četničke položaje.
- Danas neće - ponavljali su svi u glas - a sutra, što bude!
Kad je žena otišla, Jakov je zapalio novu cigaretu. Osjećao je užasnu gorčinu u ustima: cijeli dan ništa nije jeo, nije bilo još ni tri sata, a on je već pušio iz nove kutije.
Bilo ovo istina ili ne, nekako se lijepo, kao gaza na ranu, uklapa u cijelu priču: svraka bi tu mogla doći kao onaj tko sve shvaća.
Kad sam se rodio, bio je dosadan dan u ožujku.
Jednom sam je upitao zašto me je rodila.
- Zato, sine - rekla je - jer smo tata i ja žarko htjeli imati sina.
Uz to, poče gotoviti svakojaka jela: red slatkiša, red kiseliša... Ne znam koliko je u spremanju hrane ugađala meni, a koliko sebi; pročula se kao kuharica. Ugađala mi je, ne krijem, u svemu.
»Lako je ugađati dok se voli! Vidjet ćemo što će biti kasnije... Kad se dušek ohladi!« oglasiše se glasovi. Glasovi zloslutnika. >>>više
I dalje sanjam magle. Sanjao sam ih i sinoć. Išao sam prema nekoj kući na brdu. Ličila mi je na neku kuću iz stvarnosti, ali se nisam uspio sjetiti na koju
S ruba šume Zmaj nije mogao vidjeti mravinjak kao prije. Čistinu je odlučio prepuzati. A kada je došao do mjesta na kome je bio mravinjak, imao je što i vidjeti.
- Maštam o tome da dođem k tebi jedno jutro, rano, dok još spavaš, i u dvorištu privežem svoj bicikl za tvoj, i odem... kako bi se iznenadila kad bi shvatila da sam tu, u gradu negdje, i kako bi onda bila bijesna jer se ne možeš nikamo otići voziti dok ti ja ne otključam bajs. Bi li me mrzila da to napravim? >>>više
Tražili su nekoga tko je povjerovao da je zajedničko vrijednije od pojedinačnoga, pa je sasvim opravdano, za dobrobit Hrvatske, darovati Srbima pola Bosne. Mislili su da je netko iskočio iz posavskih redova. Tražili su izdajicu, kao u
svakome ratu, a njega nije bilo u Posavini. >>>više
- Pođimo u miru! - rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća.
Zapovijed za povlačenje je stigla iza ponoći. Dobro se sjećam i datuma: to je
jedan od rijetkih datuma iz rata kojeg sam zapamtio: bio je 1. kolovoza 1993. godine. Bugojno je već bilo palo. Mato je bio dežurni, probudio
nas je i rekao da se moramo izvlačiti. >>>više
Dolje, u gradu, na više se mjesta dizao dim. Granate su padale na obje strane grada. Voda Vrbasa je s ove daljine izgledala neobično bistra.
Dnevnik ga više nije interesirao. U Bosni se više nije pucalo; od tamo su dopirale neke drugačije vijesti, koje su mu bile potpuno nejasne.
Dok je Lima ciljao iz snajpera četnike u bijegu, iz daljine opali tenk i odnese cijeli krov na kome je bio on. Lima je ponovio svoj letački rekord i pao u kanal te slomio samo ruku. >>>više
— Samire! — zovnuo me Pero.
Otišao
sam do njega.
— Trebaš mi. Jebi ga, samo si ti još osto normalan u ovom autobusu — rekao je nekim sumornim glasom.
Autobus je napokon krenuo. Desno su sjedili Hrvati, lijevo Muslimani, a »Ritchiejeva djeca« i ja na zadnjim sjedištima, na sećiji, kako smo mi to zvali. Putovanje u bolji svijet je moglo započeti.
"Trbuhom za kruhom kao mnogi drugi krenuo sam tada iz svog rodnog kraja. Još se sjećam suze moje majke stare."
U ponoć, Odžačani su na granicu između šamačke i oraške općine dovezli naoružanje kamionima. Žurno su ga spuštali u kanal od šlajza, koji se nakon stotinjak metara ulivao u Savu.
Krenuli smo ulicom prema O.K. Corralu. Ja i Ivan smo išli lijevom, a Slavko i Kapetan desnom stranom ulice.
Čuo sam neki ružan zvuk.
Pokušavam prestati brojati. Ali, ne ide. Probao sam svašta: misliti o nečemu drugom, zamišljati kako me bole noge, glava...
Staklorezačka radnja se nalazila u jednoj od sporednih ulica. Sve do onih Sabininih riječi nije bio potpuno siguran hoće li uramiti portret. Sada je bio, čvrsto je odlučio: uramit će ga. Ako treba, skinut će svetog Antu sa zida, a na njegovo mjesto postaviti Tuđmanov portret
»Vaš izbor nije loš, uopće nije loš. Ipak, nadam se da mi nećete uzeti za zlo: intelektualci nisu bogznakakvi ljubavnici. Oni su više za čajanke, za šetnje... za kraće šetnje; brzo vam se oni umore...«
Planirao sam se noću prebaciti preko Save čamcima, napraviti štit uz obalu i s glavninom preći u Odžak, a onda kom' obojci, kom' opanci.
prije nego započnem završnu besjedu i prije negoli objavim ono što sam za kraj ostavio, ispričat ću vam još jedan san. Toliko je vremena još ostalo!
- Draga gospođo! Sve mi se čini da moj sin - tu stade, uzdahnu, pa nastavi — nespretnjaković svoje vrste, a ni neka uzdanica muškog roda, nije kadar dobaciti kamen do vašega prozora.
Vrativši se kući dočeka nas zabrinuti djed. Ispriča da je Komarac dojurio i javio kako će sutra doći udbaši i uhapsiti majku. Začudismo se. Znalo se što je Komarac. Djed reče kako je najbolje da se majka skloni. Istog trena vrati se ona rodbini u Čardak
Braco je to promatrao iz osmatračnice 1. bojne koja je bila iskopana s prednje strane uzvišenja u obliku srpa. U širini od nekoliko kilometara, s obje strane, prostirala se monotona ravnica.
Bila noć zvjezdana ili mračna, kradljivce svrbe prsti. Rastu im zanoktice, cure zazubice. Lopovluk se širi po cijelome njihovu tijelu,
- Dobro, dobro. Reci gdje su ljudi iz grada?
- Noćas je s Majne vojska pucala na grad. Srbi pobegli u Skugrić, Hrvati u Odžak, Muslimani u Tarevce, a mi nemamo kud.
"Buržujski, odveć buržujski!" zlobno zagraktaše labudovi. Nisu prekidali potjeru za labudicama. Dok su se propinjali, dok su nasrtali, oholi napasnici dizahu milijune vodenih kapi uvis.
Nura je pričala, a njoj treba vjerovati, kako su joj i sekretari oblasnih komiteta dolazili na gatanje. Po tri su limuzine znale čekati pred njezinom kućom. Upaljene.
— Gdje si bio?
— A znaš, uvijek idem istim putem — od dućana do kuće, od kuće do dućana.
— Jesi li se okretao za ženama?
—Nisam.
—Lažeš! Svi se muškarci okreću.
Zašto moram plakati dok čitam tvoja pisma, Ana?, govorila je gledajući u ne određenu nebesku točku. Prodala komad zemlje, pa šta?
Pronašli su ga sinoć u stanu, na podu pored stola. Čuli su u susjednim stanovima pucanj i pozvali policiju. Pištolj mu je ležao pored ruke. A na stolu je ostala šahovska ploča.
Samo da je bijega i zaborava. Sad je samo želim proniknuti i ovo pisanje nije ništa drugo doli bauljanje u magli.
Umjesto da se vrati u Švicarsku i spasi što se spasiti da, Ante je ostao na bojištu. Izgubio je posao, ali uskoro i ženu. Javila mu je da ne mora više dolaziti, jer se već snašla!?
»Jesu li ovo moji posljednji dani?« pita se Petar. U pitanju nema sažalnosti. Na život on gleda kao izletnik na dalek, maglom zastrt predio. U njegovu pogledu ničeg tugaljiva nema. Bolesnikova pomisao na smrt, razvlači mu usnice u smiješak.
»Jedino ću svoje tepsije, ako se slažeš, poredati po svom hatoru.« Petar s odobravanjem i nekom milošću raširi ruke; kao da joj hoće reći da na sve pristaje - da uzima i nju i s njome sve njezine tepsije.
Kada žene sitnih guza trčkaraju uz stepenice, nije li to predivno? Svaki korak je skok. Ne vidiš im lice dok trčkaraju, ali znaš da je osmijeh zacementiran pod nosom, usprkos opasnosti da zapnu za stepenicu i razbiju zube. Tako je uvijek trčala i Deana.
Rekla je da nije čula za kompozitora Halida iz Bosne, a kad sam zapjevala:
„Prvi poljubac davno zaboravljen/
Prvi dernek ko zna gdje je/
Zagrli me i tiho se privuci/
Da mi suzu ne vide...“
Kad nestane cigara, a hoćeš pušiti u neko gluho doba noći, nema ti druge nego zabosti njušku ispod kauča. Znam da ima jedna tamo. Skotrljala mi se prije mjesec dana.
Neka nada još je postojala. Ali kada je na obližnjoj vrbi spazio gavrana kako muklim, otegnutim glasom grakće, prestao se nadati.
»Struk ti, Zubejdo, vrijedi Carigrada...«
»Rekla bih ti što na tebi volim, ali neću. Ismijao bi me i postidio. Možda bi se uobrazio. Gordost muškarcu uvijek pristaje, uobraženost nikada!«
Još jednu riječcu, pa da se rastanemo! Da vas na vrijeme pozdravim i suvišnih
riječi poštedim. Raspričao sam se! A kad god se o čemu važnome ili nevažnome raspričam – uvijek se pokajem. >>>više
Stoga kad god začujemo vječni glas umrle Ehó, prozborimo koju s njom. Ona će nam još jednom ponoviti barem naše zadnje riječi... >>>više
Tako je u njihove biljege zapisano 1353. Kad je naš ban još uvijek bio Stjepan II. Kotromanić.
Imao sam devetnaest godina i već bio poznat po vičnosti oružju i peru. U zimu 1333. godine pozvaše me da služim banu Stjepanu
II. Kotromaniću. >>>više