Četrdeset četiri čavke čuče na čamcu

Stjepan BLAŽANOVIĆ


Kako četnički napadi po selima i gradovima nisu pre­stajali, tako su izazvali valove izbjeglica prema Savi. Bježale su žene s djecom, starci sa zavežljajima. Cijeli životni trud morali su staviti u vrećicu. Najbližim putom žurili su prema Savi, a zatim ispod obale do nekog čamca ili kompe. Svi oni čamci koji su nekada služili za ribolov, a posljednjih godina ležali u blatu, sada su pokrpani i aktivirani. Tisuće Hrvata i Muslimana vidjelo je spas u Hrvatskoj koja je i sama bila u ratu. Dervenćani su prelazili Savu na ušću Ukrine. Brođani naLuščanima i kod Robne kuće, Odžačani i Modričani na Svilaju, Šamčani u Prudu, Brčaci u Goricama ...

Ubrzo je na Svilaju dovezena kompa kojom se moglo prevoziti i kamione. Puštanje u rad nije prošlo bez problema.

Strojari su načinili konstrukciju, ali nisu imali prikladan motor. Zato je Ante Šušak požurio u Švicarsku i dovezao prekrasan američki motor za brodove. Skelari su ga uredno pričvrstili i pošli na iskušavanje nove skele. Na obali su sve o nestrpljivo gledali branitelji, a među njima bili su Šušak i Zmaj. Kada je Lubina upalio motor, kompa se naglo potresla. A kada je on dodao gas, pojurila je prema sredini rijeke, podigla se u zrak, jureći kao aviogliser. Zatim je napravila premet, izvinula se na leđa i pljusnula o vodu. Lubina je u velikom luku pao u Savu i jedva isplivao. Dječaci iz riječne flote zaustavili su kompu i gumenim čamcima doteglili je do obale. Bilo je to strašno razočaranje za Zmaja, a za Šuška još veće. Cjelokupnu svoju ušteđevinu i ušteđevinu svoje žene u Švicarskoj dao je za taj brodski motor, a sada se ovdje na Savi neće moći upotrijebiti. Umjesto da se vrati u Švicarsku i spasi što se spasiti da, Ante je ostao na bojištu. Izgubio je posao, ali uskoro i ženu. Javila mu je da ne mora više dolaziti, jer se već snašla!?

U svome obilasku skelnih prijelaza Zmaj zamijeti sijedu ženu kako smireno promatra sav taj metež. Sjedila je na zavežljaju, u crnini, s krunicom u ruci i krpom omotanom oko glave. Prie joj i upita:

- Gospođo, što se to ovdje događa?

- Ništa se ovdje ne događa, nego gore.

- Gdje gore?

- U Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Tamo se događa, a

ovdje raja to ispašta.

Bilo je zaista tužno gledati pun čamac pognutih žena u crnom. Zmaj se sjetio brzalice: Četrdeset četiri čavke čuče na čamcu. Žene su zaista čučale, lebdeći između dvije oba­le, od kojih je slavonska obala predstavljala nadu i spas.

Sve te putnike bez povratka ispraćala je jedna žena u crnom. Izgledala je kao kip koji bi trebalo postaviti na sve posavske skelne prijelaze, u znak sjećanja na majke koje su na takav način ispratile više od tristo tisuća onih koji se nikada više neće vratiti u svoju svetu zemljicu Bosnu.

Našto dalje, na staroj klupi ispod ocvale lipe, sjedila je djevojka pognute glave.

- Kamo vi djevojko? - upita je Zmaj.

- Ne znam.

Kada je podigla pogled, mogao je vidjeti njezino lijepo lice, krupne oči i guste obrve. Bila mu je simpatična.

- Ako želite kući u Bosnu, možete s nama.

- Četnici su mi jutros spalili selo. Ovi što čekaju skelu,

moji su susjedi.

- A gdje ste vi bili?

- Jučer sam vodila bratovu djecu u Zagreb i već se vraćam

kući koje više nemam. Kažu mi da su je vidjeli u plamenu ...

Zmaj joj u znak utjehe dotaknu rame i upita: - Možemo li ipak nešto učiniti za vas?

Ona je nesigurno pružila ruku da se upoznaju. Hitro je prihvatio pruženu ruku. Kada je ustala, zamijeti da se i u stojećem položaju, u odnosu na njega, čini niska.

- Ja sam Ana. Prijatelji me zovu Charlie.

On se nije žurio ispustiti njezinu ruku koja se lijepo uklapala u njegovu golemu šaku.

"On ima veliku i toplu šaku. Mogao bi biti neiki iscjeli­telj. Lijepo se rukuje. Dlan mu nije ni suh ni vlažan, kao u mnogih mlitavaca. Dobro se osjecam u njegovoj ruci. Ta velika šaka, čvrsti zglob i dlakava podlaktica odaju sportaša. Kretanje su mu usporene, tako da nogometaš nije sigurno. Po visini bi mogao biti košarkaš, ali ni to nije ... "

Zmaj se čudio što ona tako dugo gleda u njegovu ruku.

Iako mu je bilo ugodno držati njzinu ručicu, ipak mu je smetao taj ispitivački pogled, pa je i sam zagledao u tu svoju šaku.

- Nešto tražite u mojoj ruci?

- Tražim sve ono što sam izgubila i sve ono što nisam

nikada imala, a željela sam.

- Hoće li se pronaći nešto od toga u ovoj mojoj šapi?

- Mnogo toga mogu pronaći i pročitati iz rukovanja.

Ljudi i ne znaju iskoristiti taj dodir za bolje upoznavanje druge osobe. Rukuju se radi reda, kao da dodiruju kvaku na vratima. U dodiru je zapravo sve. Muška šaka ogledalo je muškarca. Rukovanjem se prepoznaju srodne duše, mnogo više nego pogledom. Pogled može varati. Postoje vješti glu­mci s raznim pogledima, ali s dodirom ili rukovanjem, nema glume. Tu je rečeno sve. Vaša ruka djeluje povjerljivo i zaštitnički. Zato bih mogla poći s vama barem do svoje radnje u Modriči.

- Znadete li gledati u dlan?

- Znam i u šalicu i u karte.

- Kad sve to znate, kako su vas četnici uspjeli iznenaditi?!

- To je druga priča.

- Hoćete li mi pogledati dlan?

- Već sam ga osjetila, a bit će vremena pa ću vam

sudbinu pogledati.

- I proreći mi budućnost?

- To manje, ali prošlost na dlanu jako je čitljiva.

- Nju već znam ...

- Nemojte biti sigurni da znate svoju prošlost. Nitko je

ne zna. Svi znamo samo ono kako nam se u tom trenutku

učinilo. Stvarna prošlost svake osobe nešto je drugo ...

      - Jeste li vi neka proročica ili pak čarobnica?

- Nemojte ismijavati moje sposobnosti prije nego što ih

upoznate ...

- Ne, ni najmanje. I sam sam koji put razmišljao o tome ...

- Možda ću vam pomoći da bolje upoznate sebe ...

- Dobro, dobro. Zvat ću vas čarobnica Charlie.

- Može samo Charlie?

- Može, može. Krenite za mnom!

Mamuza je za to vrijeme "otvorio" dva od mnogih osta­vljenih automobila. Vlasnici su ispred četnika pobjegli do Save, čamcem se prevezli prijeko, a stotine je automobila ostalo tu uz obalu. Napuštena imovina - moglo se birati Mamuza je odabrao Golfove s petora vrata. Istrgnuo je brave upravljača i kablovima upalio motore. Vozili su u pravcu crkve u Svilaju s neobično visokim tornjem, opšivenim bakre­nim limom. Izbližeg su vidjeli vitraje na elegantnim prozori­ma. Crkva je dominirala prostranom ravnicom s bijelim kuća­ma, kao pastir nad mirnim stadom.

Zmaj je smjestio Anu u jednu kuću u Vrbovcu, a Ma­muzu i njegove dječake u dvorišnu zgradu. Sam se uputio u Odžak, na sastanak kriznoga štaba.

U dvorani policajske postaje bilo je dvadesetak ljudi.

Procjena vojnog položaja, crta obrane, raspoloživog ljud­stva i oružja upućivala je na potrebu pružanja pomoći Mo­driči koja je bila prva na četničkom udaru. Zmaj im je pona­vljao svoje uvjerenje; da se dom brani što dalje od kuće. Enklava Srba u Novom Gradu bila je okružena. Dogovore­no je da se ništa ne poduzima, nego da se nastavi s prego­vorima o njihovoj predaji. Sastanak se razvukao do kasno u noć. Oko ponoći utrča u zapovjedništvo sredovječni vojnik Bio je to Dusper iz Posavske Mahale. Krvavih ruku i izgre­bana lica, vikao je:

- Pala je Posavska Mala! Sve je palol

Od njegova povika svi su skoči]i na noge. U paničnom

strahu ispričavali su se Zmaju što moraju poći kući i nešto hitno obaviti. Nestalo je u noći petnaestak članova kriznoga štaba. Ostao je zapovjednik Matanović, te članovi štaba: Zeče­vić, Senjić, Božić i stari Odić. Ostali su odjurili prema Slavo­niji, jedinim preostalim pravcem, a to je bilo preko Vrbovca.

Ishitrene vijesti o palom teritoriju Zmaju su uvijek bile sumnjive. Da četnici izvrše napad usred noći, to je bilo ne­obično Stoga je Zmaj pos jeo Duspera ispred sebe i pozor­no ga gledao. Ozljede na njegovu licu nisu bile od ranja­vanja. Činile su se kao obične ogrebotine od trnja.

- Ispričajte nam sada, polako, kako se to dogodilo!

- Bili smo u rovovima. Kad ono zapuca sa svih strana.

Vidim ja, na sve strane ginu naši, pa što ću. Skočim u kanal pa bježi Jedva sam do vas stigao ...

- Usred noći vidio si da naši ginu, a iz jednog rova drugi rov u ovoj noći ne može se ni vidjeti? Ako si slagao, svezat ću te za topolu, da laješ i lažeš kao pas! Svojim strahom stvorio si u kriznom štabu takvu paniku, pa nam je pola ljudi pobjeglo bez povratka.

Zmaj zamoli Matanovića da nazove nekoga od svojih poznanika u Posavskoj Mahali kako bi provjerili loše vijesti. Zapovjednik je nakon dulje zvonjave telefona probudio Marka Grgića, najboljeg majstora posavskih tambura:

- Ima li majstore, u vas nešto novo na crti?

- Nema ništa. Sve je mirno. Upravo sam legao spavati.

Zečeviću predložiše da on Zmaja i zapovjednika odve­ze do Bukovice. Usput se suglasiše kako im je uz buko­vački kanal najlakše doći do rovova u Posavskoj Maloj i vidjeti tko je u njima, naši ili četnici.

Prilazili su tiho iz pravca iz kojega ih nitko nije mogao očekivati. Uskoro su čuli razgovor. Zečević je prepoznao glasove nekih Šimića i uvjerio Zmaja kako je sve u redu. A kada su ih branitelji upitali za razlog posjeta, objasnili su; radi se o redovitoj kontroli crte.

Došavši u Odžak Zmaj, uz negodovanje ostalih članova štaba, izvuče Duspera van. Stavi mu lanac oko vrata, a drugi kraj katancem pričvrsti za visoku topolu ispred policijske postaje. Ključ od katanca stavio je u džep i otišao u pravcu Bijelih Bara.

Iako je već bilo gotovo tri sata, u sobi je još gorila loja­nica. Ana je ručnikom upravo otirala mokru kosu. Cijelu je kuću pospremila i prebrisala kao da će oni u njoj provesti ostatak života. Načinila je gnijezdo u kome je željela ostati. Nakon posla okupala se u hladnoj vodi. Na sebi je imala samo dugi japanski ogrtač. Drhtala je dok joj je prilazio. Od hladnoće ili uzbuđenja, to je bilo teško znati. Na sebi je odnekud imala Kenzo - cvjetni miris japanske trešnje ...

Ujutro su zajedno došli u Odžak. Ispred policijske po­staje, na topoli ostao je još samo dio lanca. Netko se smilo­vao Dusperu i građevinskim škarama presjekao lanac. Htjeli su ga zaštititi od povremenih granata?

Odžak je toga jutra bio prepun ljudi, stoke, automobila, traktora ... Svi su ponavljali - pala je Modriča! Mnogi su jedva dočekali da bi mogli pobjeći u Hrvatsku, iako je postojala zabrana odlaska vojno sposobnih muškaraca. Kako bi zastrašio bjegunce Zmaj predloži Matanoviću da jednoga od zarobljenih četničkih koljača ubiju i preodjevenog u uniformu HVO-a objese na topolu u centru Odžaka. Čla­novi zapovjedništva bili su oduševljeni idejom, ali ne i za­povjednik koji je bio dojučerašnji oficir i znao da bi to bilo kršenje ratnih zakona i običaja. Više se puta suprostavio članovima zapovjedništva pa su oni smjenili i njega i njego­voga pomoćnika Kneževića.

 

Srpanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević