Đoko

Nikola PJANIĆ


Svakodnevno mi na vrata dolaze djeca iz susjedstva. Kucaju i pitaju za Ivu - ima li je u kući, mogu li se s njom igrati? Vole je jer je druželju­biva, ali ih najviše privlače njezine raznovrsne igračke. Najprivlačnije su im barbike sa svom dodatnom opremom, slagalice, monopoli, i trista čuda za koje su pretijesne tri velike kartonske kutije. Ponekad teško podnosim njihovu igru jer se zaželim mira, ali zažmirim i prepustim ih njihovu razigranom svijetu, iako ne mogu ni zakoračiti a da ne zgazim nešto jer je sve razbacano po podu. Primjećujem da me se malo ustru­čavaju jer za njih nisam samo barba, nego i učitelj kojega svakodnevno susreću u školi. Vidim i da im odgovara privilegij igranja u učiteljevoj kući, iako su davno prošla vremena kad su učitelj i šumar bili glavne face u selu. Premda je teško ponekad trpjeti taj šušur, trudim se da im dam malo gušta jer se u tim trenucima sjetim Đoke.

Njegov je otac Simo bio milicionar. Poslije rata u selu je izgrađen zadružni dom sa svim pratećim sadržajima za socijalističku izgradnju: trgovinom, ambulantom, matičnim uredom, knjižnicom i bifeom, tj. bir­tijom. Da bi obnova i izgradnja bila što uspješnija, izgrađena je i stani­ca milicije u koju su na službu došli ljudi neobičnih imena za naš kraj:

Jovo, Manojlo, Stojko, Simo, Mitar ... Za njih je izgrađena posebna tro­katnica sa šest stanova koju smo svi nazvali jednostavno - stambena. Izvođači radova bili su, što je za to vrijeme bilo popularno, zatvorenici iz travničkog i zeničkog ka pe doma.

Sve je to izgrađeno na nacionaliziranoj samostanskoj zemlji. Na pros­toru između doma i stanice kasnije je izgrađeno nogometno igralište, glasovita Bokulja na kojoj su se odvijali najvažniji događaji našega dje­tinjstva i gdje smo provodili puno vremena.

Dio na kojemu je bila zgrada milicije bio je ograđen žicom. Ondje je nekada bio veliki voćnjak i park koji su zasadili i uzgojili ujaci. Sada je to bilo prepolovljeno. Iza žice se nije smjelo ulaziti bez poziva. To je bilo milicijsko ili kako smo mi zvali - stanično. Drugi dio, izvan žice, bio je dostupan svima. Kao u priči - i Davidovo, i carsko, i spahijsko. Državno, govorili su. Zapravo - ničije jer je ostalo bez zaštite. Godinama smo na tom prostoru brali nebranjeno zeleno voće koje nikada nije uspjelo sa­zreti. Lupali smo ga kamenjem, lomili grane, sakatili ga i ono se pre­stalo braniti - sušilo se i nestajalo. Najdulje je izdržao orah košćo koji je kao za inat rađao sitnim i tvrdim plodovima. Posječen je kada se proširi­valo nogometno igralište.

Ali, ono što je ostalo u žic i rađalo je svake godine i uvijek su se grane savijale pod teretom: kruške kantaruše, jabuke gorkače, lederice i mlivnjače, šljive ... Čak i jedan trs crnoga grožđa koje je podivljalo i na vrijeme se povuklo shvaćajući da to nije njegovo podnebIje.

Prolazeći ujutro cestom u školu, dohvaćali smo šćapovima voće koje je oborio vjetar. Hrabriji bi se popeli na zid, provukli kroz žicu unutra pa bi kamenom ili kakvim drvetom stresli nešto s grana i onda se nabr­zinu vraćali. Bilo bi plača zbog poderanoga rukava ili hlača, ali i od pruta ili remena, ako bi ih tko od milicionara prepoznao. Pozvali bi ćaću u stanicu na razgovor (koje li sramote!) tako da bi mnogima ta avantu­ra prisjela. Ipak, želja za zabranjenim bila je jača. Taj zabranjeni svijet je mamio tako jako da bi malo tko mogao odoljeti, iako je bio dvostruko zaštićen - i žicom i strahom.

Ali, i tomu smo doskočili. Na diplomatski način.

Imali smo Đoku koji nam je bio ključ. Peta kolona, dvostruki špijun.

Išao je s nama u razred, dolazio k nama kući, a i mi smo tako mogli njemu uzvratiti posjete u zabranjeni svijet i slobodno brati voće s proskribiranih stabala. Ne može se opisati zadovoljstvo nalaziti se unutra, u žici. Pogotovo, ako bi te vidjeli oni koji su bili s druge strane, a nisu smjeli ući. Jedino što je bilo strogo zabranjeno i nemoguće - ući u samu stanicu. Pričalo se u povjerljivim dječjim krugovima da je unutra pravi pravcati zatvor sa zmijama, kaplje ti voda na glavu i još sto strahota. Onamo se dolazilo samo po pozivu komandira Jove i nitko se tomu nije veselio. Oni koji su vidjeli što se nalazi unutra nisu bili baš pričijivi. Jovo je bio strah i trepet. Pravi terminator. Kada bi se nekomu službeno obraćao, uvijek bi započinjao trepćući karakterističnim žmirkavim očima:

- Mladiću - pretvarajući lice u smiješnu grimasu koju smo naučili oponašati.

Đokin otac Simo bio je obični pozornik. Crn, mršav i visok, s mek­sikanskim brcima koji su tada bili u modi. Pričali su da je gori od Jove, ali nama nije bio strašan jer smo ga prihvatili kao Đokina ćaću, a ne kao milicionara.

Svi su oni za nas, seosku dječicu, bili pojam sile i gospode. Tada nismo shvaćali da su oni bili vlast, nego posebni ljudi koji su živjeli ljepše i bolje od nas domorodaca. Bili su lijepo obučeni u uniforme kro­jene po mjeri, nosili kravate, autoritativne kape s petokrakom, utegnu­ti širokim kožnim opasačima sa žutom kopčom na kojoj je bio neki broj. A pištolj! Pravi pištolj, čovječe! Pravi i to napunjen!

Oni su bili za sve nas nešto nedodirljivo, posebno. Poput junaka iz crtanih romana i kaubojskih i partizanskih filmova koje smo u tim go­dinama gutali. Svi smo maštali o srebrnim koltovima Doca Hollidaya i Wyata Earpa, oduševljavali se likom mitraljesca Joje iz filma Kozara i onom njegovom poznatom rečenicom - drž se žuti! Pa smo i sami pravili puške i pištolje igrajući se kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. Zato smo sa strahopoštovanjem promatrali njihove pištolje u smeđim kožnim futrolama. Jedino mi je crna palica uvijek bila odvratna jer sam jednom vidio kako Jovo i Mitar njima mlate Maljince i Pokrajčane koji su se napili pa se potukli u bifeu poslije pučke mise. Pa i ta njihova imena, potpuno različita od naših, davala su njihovoj pojavi aureolu posebnosti i nedodirljivosti. Proći će mnogo godina kada ćemo shvatiti, demistificirati i razobličiti tu našu predodžbu. Iza tih besprijekornih odora, neobičnih imena bili su, zapravo, polupis­meni seljaci koji vjerojatno nisu imali ni nekoliko razreda škole. Njih je tadašnja vlast pokupila iz ustaničkih zabiti Bosanske krajine i poslala namjenski u Guču Goru. U tim poratnim godinama sam spo­men imena ovoga sela za službenu javnost značio je jedno veliko U zahvaljujući povijesnim okolnostima da je našim ujacima, stričevima, rođacima i susjedima sudbina odredila tragičnu ulogu gubitnika Francetićeve i Bobanove Crne legije čije su kosti bile razasute po nepoznatim stratištima. Za njih se tih godina smjelo samo reći ­nestalo ih u ratu.

Jer, čemu bi inače bila potrebna tolika milicijska posada nego da drži na uzdi selo s opasnom prošlošću, da ljudima začepi usta i natovari tešku krivnju i krotku pokornost. Oni su bili vlast, pobjednici, to je bilo njihovo vrijeme.

Kako smo svi mi zavidjeli Đoki! Nije morao ići na vjeronauk niti na obaveznu pučku misu u jedanaest. Svima nam je bio idol i primjer sretno ga djetinjstva. Nije morao čuvati krave jer su mogli kupovati mli­jeko. Jedini je on imao pravi kožni fudbal s pipkom, dok su nama kupo­vali gumenjake. Nitko ga nije smio tući, čak ni oni stariji i jači od njega. U školi je bio odličan bez obzira što je većina nas bila bolja od njega. Mi smo to znali, ali smo držali da to mora biti tako i nismo se bunili. Nama je bilo važno da se možemo s njim igrati, ali ni on nije bio loš jer nije zlorabio svoj povlašteni položaj. I nama i njemu je bilo dobro: mi smo otkrivali njegov svijet, on naš i svi smo bili zadovoljni.

Jednom je sa mnom došao u našu kuću. Bila je zima, vozali smo se niz Paraće. On je imao najbolje željezne lodre dok smo se mi morali zadovoljiti drvenim legušama koje bi nam sklepali od bukovine. Kao da usporediš fiću s mercedesom.

Mater ispekla kukuruzu, a mi smo je, promrzli i gladni, cijelu sma­zali umačući je u šećer. Pitala je kasnije Đokina mater Jele:

- Boga ti, Mare, kakav ti to hljeb praviš? Onaj moj mi izvadi oči go­voreći zašto ja njemu ne napravim takav!

Jele je bila dobra žena. Vjerojatno je i ona odrasla na selu pa je zadržala jednostavnu neposrednost, tako da joj se nije bilo teško uklo­piti u novu sredinu. A život joj i nije bio težak kao našim majkama koje su morale brinuti o svemu: kuhati, prati, kopati, žeti, namirivati i ljude i stoku. Jele je živjela u pravom stanu, u ono vrijeme kada smo mi živjeli u jednoj kući po petnaestak čeljadi. Razlikovala se i izgledom. Nosila je trajnu, što je bilo obilježje gospoja, oblačila se drugačije za razliku od ovdašnjih žena koje su nosile seljačko. Kolika je samo bila vika kada su i one pod naletom modernizacije počele rizat kose i oblačit tisnu robu. Onima prvima, najhrabrijima, bilo je najteže, dok su za nekoliko godina samo babe i didovi ostali u svojim nošnjama a ostali se povremeno seljačili za folklor ili nedjeljom pa bi se slikali iza doma, kod kovačnice.

Svi smo voljeli Jelu. Bila nam je prava čast igrati se u njihovu stanu.

U našim starim, bosanskim kućama od šepera sve je bilo prozaično i neugledno, grubo i nezanimljivo.

Stan! Riječ puna magije. Sve pravilno, geometrijski precizno, čisto.

Sobe prostrane, okrečene bojama na val jak, s velikim prozorima, namještaj lijep i poliran, stvari neobične i nepoznate. Kod njih sam prvi put vidio električni štednjak. Koliko smo samo kruha iz njega pojeli? Bio je poseban. Kao što se Đoko oduševio našom kukuruzom, tako se ni mi nismo mogli zasititi friškog bijelog kruha, rumene pucketave kore i ne­obična okusa. Samo mu je travanjski somun bio ravan. Taj je kruh bio od kupovnog brašna, zvanog oštra nula. Nismo imali pojma što to znači, ali je ta riječ bila sinonim za nešto otmjeno i nesvakidašnje. Naš je bio od domaće pšenice, crn, kiseo jer je pravljen s kvasom, a Jele je svoj mijesila s germom - svježim pekarskim kvascem koji se kupovao u zadrugi i rezao na kanafu. Disao je i bio spužvasto mek. Uz njega je išlo novo otkriće - margarin Zvijezda, stvar slična sapunu i okusom slična puteru iz stapa. Jele bi narizala debele kriške, namazala margarinom i posula žutim prahom iz četvrtaste limene kutije na kojoj je bio naslikan brkati kuhar. On je imao podignutu ruku i na njoj su palac i kažiprst bili spojeni u obliku slova O. Na kutiji je pisalo Vegeta 40.

Ako nije bilo margarina, onda nam je mazala Miješanu marmeladu iz velike limenke od deset kila. Nekada bi to bila Budimka Valjevo, drugi put Fructal Ajdovščina.

Nije ni čudo što smo željeli biti što češće gosti u stambenoj, ali se ni­sam mogao nikada načuditi što je Đoko vidio lijepoga u našoj kukuruzi. Svi smo mu zavidjeli i potajno mrzili svoje roditelje ne usuđujući se pitati zašto oni nisu kao Simo i Jele.

Odgovor je stigao s vremenom. Nitko nam ga nije dao, došao je s odrastanjem. Tada više nije bilo Đoke, Jele ni Sime. Odselili su se u Bosansku Krupu. Ostali milicianeri, također. Imali su beneficirani staž, dobili stanove u Travniku. Stanica se svela samo na jednog pozornika. Jedino je komandir Jovo još nekoliko godina dolazio jer se bavio pčelama i povrćem. No, tada više nije nikome zadavao strah jer smo shvatili da je i njegovo vrijeme prošlo.

Đoku sam vidio još jednom, nakon nekoliko godina, ali me se taj su­sret nije puno dojmio. Umjesto poznatoga lica vidio sam pred sobom momčića uništenog pubertetom i naglim rastom. Vjerojatno je i on vi­dio isto, tako da smo se i sreli i pozdravili vrlo suzdržano.

Stanica je prestala postojati i s vremenom je propala zbog neodr­žavanja, a i stambena je postala privremeni smještaj onima koji su če­kali konačno stambenu rješenje.

Tko zna bi li se ikada sjetio Đoke da nije Ivine klape koja dolazi na naša vrata. Pokušavam usporediti njihovo djetinjstvo s mojim, ali je malo dodirnih točaka.

Mi smo otkrivali svijet na drugačiji način, a njih sada odgajaju spo­tovi. Sve što vide u reklamama mogu kupiti istoga dana. Zakon ponude i potražnje. Mi smo imali ograničenu ponudu, a potražnja je bila nezasitna.

Nema tajanstvenosti i draži otkrivanja. Ponekad pomislim - lijepo bi bilo doživjeti djetinjstvo pod novim okolnostima, ali - kažem samom sebi - što bi vrijedilo kad je sve dostupno i nema šarma i izazova nepoz­natog.

Njihovo djetinjstvo kroje mediji i marketing. To je naraštaj za dva­deset prvo stoljeće, vrli novi svijet.

Često ih tako promatram dok se igraju. S promjenjivim uspjehom trpim njihove prohtjeve, ali popustim kada je u pitanju neka nepred­viđena, diskutabilna željica.

Tada pomislim - valjda će se netko od njih, kada odraste, sjetiti nečega lijepoga kao što sam se prisjetio i ja svoga djetinjstva pro­vedenog s Đokom.

Prosinac 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević