Šutnja mojega oca

Ivan KORDIĆ

Šutnja mojega oca već gotovo pet desetljeća prati me kao nevid­ljivi oblak koji neprekidno lebdi nada mnom. Ta šutnja, koju je on širio i oko sebe, gotovo emanirao na stvari i prostore, na i na sam krajolik kojim bi hodao, beskrajno teška i meni goto­vo nevidljiva, i pored tako strašne prisnosti sa mnom, nikada mi neće biti jasna.

Šutnja je jednostavno uvirala u nj i izvirala iz njega, davala mu osobit izraz lica, formirala nje­gov pogled, kretnje, način i ritam hoda. Osjećao sam kad je ona obična, prozirao sam kad je dub­lja i teža i tada sam padao u stvarni nespokoj Ni njegova zvjezdana dobrota nije mogla prikriti tešku tamu duboke šutnje.

Ponekad sam doživljavao istinsku sreću kada bi on, zanesen poslom, šetajući između vagona na željezničkoj stanici, evidentirajući njihov broj i sadržaj, dobivao sasvim drukčiji izraz; ova te­ška šutnja bi jednostavno bila zbrisana a njego­vo lice, ruke, njegov hod, cijela očeva figura pro­govorila bi drugim, gotovo bezbrižnim znakovi­ma. Nikad mi nije bilo jasno kako je taj jedno­stavni posao njemu donosio tako sretnu pre­obrazbu. Ja sam se skrivao iza staničnih taraba i provirivao kroz njih čučeći (da me ne vidi), jer znam da bih samim pogledom u nj vratio onu tegobnu šutnju. Tada bih bezbrižan i lak odlazio u školu i cijeli dan bio bi mi vedar. Ne znam jesu li njegovu metafizičku potištenost, beskrajni umor unutarnjeg mu bića, primjećivali drugi, koji su ga voljeli, pošto­vali i proveli veći dio života s njim.

Danas, kada iz ove perspektive analiziram sve te odnose, mislim da tu stravičnu šutnju mojega oca nitko nije osjetio osim mene; on je za druge bio tih, nenametljiv, beskrajno pedantan i odličan željeznički slu­žbenik, uvijek odjeven u savršeno čistu i svim dugmadima zakopčanu uniformu koju je nosio s poštovanjem i ponosom.

Vidi - govorili bi za nekoga kad se posebno uredi - zgotovio se kao Rafael K. Ništa od te njegove pedantnosti i savršenosti, nažalost, nisam naslijedio i bilo bi mi teško kada bih osjetio očev pogled na svojim vječito prljavim cipelama. Moje oči su automatski padale na njegove beskrajno ulaštene cipele, koje bi, znao sam, prošle cijelu blatnjavu stanicu bez trunke blata na njima. Uzimao bih tada svoje cipele iz hod­nika, naravno, da me on svakako vidi, i onda bih u dvorištu dugo stru­gao nemoguće blato između đona i kože, zatim debelim slojem kreme sve to pokrivao, laštio i patio se, uzalud i uzalud, sjaj s njegovih cipela nikada nije prešao na moje. Cipele su bile iste kvalitete, pravljene po mjeri kod poznatog majstora Raljevića, koji je, ipak, ili po svom naho­đenju, ili po tajnoj preporuci mojega oca, meni pravio uvijek nešto komotnije cipele, čiji bi vrh moj prst dotaknuo tek za nekoliko mjeseci što sam naknadno shvatio i što mije napokon objasnilo razlog ove hoti­mične nepreciznosti, inače izvrsnog i cijenjenog mostarskog majstora.

Šutnja mojega oca, siguran sam, nije mogla biti naslijeđena iz dje­tinjstva, s bistra vidika koji je tamo odasvud pucao, nije mogla poteći, dakle, ta šutnja iz škrtog ali čistog krajolika kamena i drača, nije se mogla roditi među trešnjama, vinovom lozom, smokvama, grabovinom, šipkom i smrekom. Nije mogla poteći ni iz siromaštva, jer siromaštvo na ovoj, ipak, blagoslovljenoj zemlji nije bilo nikakav izuzetak, pa je sav svijet bio, uglavnom, u njegovu djetinjstvu podjednako siromašan, od­nosno podjednako bogat.

Veljača 2011

::: NEKE STVARI I OSTALO

U POKRETU  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46