Avlija se okreće sama oko sebe

Dragan PAVELIĆ


PRISILlO SAM SE! Odnedavna popodneva provodim sjedeći na verandi. Zaštićen sjenom nadstrešnice, odozgo brojim avlijske oblutke. Doneseni s riječne obale, ponajprije sa Darive, gdje se korito Miljacke širi i presijeca prostranu dolinu, sivkasti i bjelkasti oblutci u naizmjenične su nizove složeni: u nepravilne kružnice poredani. Za dokonjačko brojanje izazovni ... Smrkne se, a ja još gonetam kaldrmdžijinu namjeru. Sve dok ne posu stanem ili dok mi se ne zavrti u glavi. Tada se hvatam za ogradu i zatvaram oči. Sve nepokretno vrti se oko mene!

Ta njegova jednostavna zamisao, u kojoj dvostrukost sustiže jednostru­kost i u njoj se gubi oblikujući jednu po jednu spiralu unutar elipse, sve češće dovodi u pitanje nepokretnost stvari oko mene. Cijela se avlija vrti oko osovine zabijene u vršak kamene zavojnice. Kao svi pravi majstori - a takav je i taj bio - svojim je majstorlukom nešto nekome htio pokazati. U poretku kaldrmskome nešto iskazati ... Iako mrtav, uspijeva izazvati vrto­glavicu u živome. Pravi pravcati bururet. I ne samo to. Želudac mi, prost mu njegov naum bio, podiže u grlo!

* * *

Posrnuh. Zamalo padoh. Jedva se dohvatih ograde, a saksija, koja je tamo stajala na daski i u mene sumnjičavo gledala, pade na zemlju. Razbi se i prosu, a meni bi krivo što ženin trud upropaštavam. Znat će ona da vjetar nije u pitanju. Znat će, i opet neće ništa reći ...

Do maločas ispod saksije nastanjene, uholaže počeše bježati. One sljubljene u parove stadoše se ukrug vrtjeti. Tamo se, dakle, množe! Tamo planduju! Ne volim ni vidjeti te, štipavcima slične, baje! Kao dječaka jednom me podučiše, a ja poduku još nisam zaboravio: jako se vole zavući čovjeku u uho! Na dnu ušnoga kanala se rashadenišu; pare se i razmnažaju. A kada im prostora usfali, kad im uho otješnja, bubnu opnu zasijeku - cak! i u lubanjsku šupljinu, jedna po jedna, uniđe. Istim tim kliještima sve tri moždanice probiju - cak! cak! cak! i u mozak se, božemesačuvaj, zavuku ...

 

* * *

U grčevit zagrljaj ukliješteni, nevidljivim spolovilima zakačen i, u nepriliku im parovi bijahu dovedeni! Ni u sparivanju nisu imali milosti! Kakva bića! Nisu bila odbojna samo zato Što su opasna i ružna koliko zato što otkrivahu nešto mrsko, ljudskoj naravi svojstveno; nešto što je prezirao, čega se stidio i što je, kad god je mogao, odbijao primijeti.

Ako su ovakve dok se pare, kakve li su tek kada napadaju?, pomisli Petar dok je otresao dasku s uznemirenom gamadi. Zgađen prizorom, ne stiže pomisliti da ih je, možda, trebalo potamaniti.

* * *

Zbog ukočenosti vrata, prestadoh promatrati zvjezdano nebo. Lakše mi je bilo ostati sagnutim. Iako pristaje mojim godinama, sagnutost me oneras­položila. Pogrbljenost se protivi mojoj dugogodišnjoj navici promatranja neba. Njoj sam pribjegavao još od lepoglavskih noći. Ne bi prošla ni jedna jedina noć, pa ni ona zimska - kada nebo zastru oblaci i magle, a da ne potražim komad noćne vedrine. Tu naviku ne može shvatiti čovjek koji barem jednu noć nije prenoćio u zatvoru.

Nedavno se tako zagledah u svod nad sobom, a sve mi se zacrni pred očima. Izgubio sam svijest.

* * *

Starčeva bolest zabrinula ukućane. I komšiluk primijetio frtutmu u gazda Petrovoj kući. Otpočeše nagađanja.

»Srčana kap?«

»Moždana?«

»Je l' umro?« Oglasiše se upućeni.

»Jutros se šlagirao gospodin Petar...«

»A jučer se preda mnom uz Varoške basamake peo! Još ga pitam: Treba li vam, čiko, pomoć? Vukao je pun ceker trešanja ... « »Nikad ne znaš kad te smrt može pokositi!« »Bogme, ne znaš!«

»I bolje je da ne znaš!«

»Sretan je onaj koji u svom krevetu umre ... «

»Ostane li živ, a oduzet, jadna li mu majka njegova!«

 

* * *

Nakon liječničkog pregleda, odvezoše ga u koševsku bolnicu. Na Jedanaesto ... (22

»Kud baš naJedanaesto! Otamo malo ko na svojim nogama izlazi.« »Bolje na Jedanaesto nego na Peto! (23«

»Pusti sad to! Peto il' Jedanaesto, svejedno. Važno je da ostane živ!« »Lijepe je godine doživio!«

»I lijepe pare zaradio!«

»Potrefi ga, a mog'o je još koju poživjeti!« »A opet, od nečeg se mrijeti mora ... «

»Preživi li četrdeset dana, prilika za oporavak je velika! Oduzetost je neznatna, ali dar govora, bogme, sasvim izostao!« čulo se od bolničarki s Jedanaestoga.

»Sad sve ovisi o snazi organizma! Na nama je da mu, koliko možemo, pripomognemo. I mi ćemo, naravno, pripomoći. Moždani otok je splasnuo, nemir jenjao, srce pravilno kuca. I pluća su, zasad, čista ... « objašnjavali su bolnički liječnici.

»A mokrenje? Je li mokrenje redovito? Ne bi vjerovali koliko zatajenje bubrega može usporiti oporavak. .. « tumačio je kućni prijatelj, urolog. I onda kada su u pitanju bili šlagirani, pridavao je veliku važnost mokraći i mokrenju.

Zubejda se preselila iz spavaće sobe u kuhinju. Strah ju je praznog Petrova kreveta. Maramu povezala. U staricu se pretvorila. Na kuhinjskoj sećiji sjedi i zidni sat osluškuje; otkucaje crkvenog zvona odbrojava. Na avlijska vrata svaki čas pogledava. Na djecu se ne osvrće. A oni se, odjednom, ushodali. Šutljivi i oprezni, jedno drugome nešto hoće reći. Zauste, pa odustanu. Za oplakivanje je rano, za kajanje kasno. Htjeli bi biti poslušni, a nemaju komu. Htjeli bi se pomoliti, a ne umiju. I ono što su nekad znali, više ne znaju. Polutani!

»Mama, kako si?« »Dobro sam. Što pitaš?« »Onako.«

»Mama, je l' se ti to moliš?«

»A što te briga molim li se ili se ne molim?«

»Samo onako, pitam.«

»A molim se. Za zdravlje, za zdravlje ... « »Pa na to i mislim.«

»Znam, dušo. Ostavi me, molim te, samu!«

I onda je ostavljaju. Te joj časove ne smiju oduzeti. Još jednu im je noć probdjeti. I, tko umije, moliti.

»Za zdravlje, za zdravlje ... «

»I za lahku smrt!«

 

        22)   Odjel za živčane bolesti. (Jedanaesto odjeljenje)

          23)   Odjel za duševne bolesti. (Peto odjeljenje)

* * *

Dugo se bolesnik oporavljao od moždanog udara.

»Jesu li ovo moji posljednji dani?« pita se Petar. U pitanju nema sažal­nosti. Na život on gleda kao izletnik na dalek, maglom zastrt predio. U njegovu pogledu ničeg tugaljiva nema. Bolesnikova pomisao na smrt, razvlači mu usnice u smiješak.

»Sjećam se praska u glavi i ništa više. Otkako sam došao k sebi, otkako me prestala boljeti glava, sve čujem. Skoro sve razumijem. Ali riječi ne mogu izustiti. Po svemu izgleda, još sam živ; to sam ja, onaj jučerašnji. Ali kao da još nisam potpuno probuđen. (Znam za takve slučajeve. IzgLeda, to je i mene sada snašlo)

Davali mi olovku i papir. I premda mogu mrdati prstima, ne pođe mi za rukom ispisati nijednu riječ.

(Osjećam silnu žed.)

Ne osjećam da sam mokar. Nikako ne bih smio biti mokar! Ipak, stalno me presvlače. Čini mi se da sam ovisan od njegovateljica ...

Do nedavna, nisam shvaćao što ljudi oko mene govore. Sada ih razu­mijem, ali izgleda mi da su digli ruke od mene: misle da ih ne čujem! Doista, jedno vrijeme nisam dobro čuo. A onda, kada počeh razlikovati zvukove i prepoznavati glasove, ništa mi nije bilo jasno - samo metež, potmula buka i vika. Kao da sam potopljen u vodu preko ušiju.

(Muči me strašna žed.)

    Kada bih mogao reći da mi daju malo... ... ...   Ne mogu se sjetiti kako se ono kaže ... Sve i da se sjetim, grlo me ne sluša. A koliko sam suvišnih riječi u životu izgovorio! Možda je ovako bolje. Ne bih želio mumlati bez smisla; onako kao što mumlaju starci oko mene. Nikakve koristi od mumlanja!


Ima do mene jedan: stalno spava. Ne budi se. Ne miče se. Samo mu se desni obraz, kao mijeh, napuhuje. Po tome znam da je još živ ... «

»Udario te šegrt!« objašnjavao mi je Teofil dok sam ležao u oporavilištu. »Pripazi, sada na te vreba majstor!«

Njegovo me šegačenje ne plaši. I meni je vrijeme bolovati. Ako treba mrijeti - onda i umrijeti.

Između mene i Zubejde navukla se neka koprena. Baš ko mrena što starcu ne da raspoznavati likove, ne da nam da se sporazumijevamo kako smo se dosad sporazumijevali. Onako kako smo bili navikli. Iako nadohvat ruke, jedno drugome polako izmičemo. Tankom smo izmaglicom udaljeni. To je, između nas, zasjela Smrt. I njoj je, izgleda, vrijeme nadošlo.

Više je poznatih među mrtvima negoli među živima! To me umiruje. Više nego što sam mogao pretpostaviti. Gdje god da se nađem, u Raju ili u Paklu, tolike ću prepoznati ... To me uznemirava.

»Ostani, druškane, s nama!« viču mi iz kvartovskog penzionerskog društva. »Ne žuri! Fališ nam, bolan, za prefarans!«

»Ostani, djedice, s nama!« viče unučad. Dosta im je moje bolesti. »Fali nam četvrti za čovječeneijutise!«

* * *

Jutros stiže pismo od Kogana. On zna gotovo sve što se ovdje zbiva. Sve ga zanima. Jako je njegovo bosanstvo. Dugačka je njegova bosanština. Lijepo bi ga bilo opet vidjeti! Taj mi Parizlija, između ostaloga, u svome pismu ovako piše.

( . .) U jednom sokaku u koji se ulazi iz Rue des Rosiers, za koju si možda čuo, smještena je škola u kojoj podučavam sasvim male dječake. Težak je naš vjeronauk! Da bi nešto naučili do svoje trinaeste, moraju s učenjem rano započeti - u moje vrijeme, već u četvrtoj. Sada imam kasnioca s navršenih šest godina! Njih ja kroz iglene uši provlačim ... Sam Gospod zna koliko mi učiteijska strogost teško pada! I neka mi oprosti ako pretjerujem! ( .. ) Naravno, unučad prepustih drugom učiteiju. Niti bih pred njima imao dovoijno auto­riteta, niti bi bilo dobro da oni svoj bezobrazluk na me istresaju ... Jedan ih je sasvim mlad kolega čvrsto držao u šaci - zbog tog njegova stiska, zamalo ne pobjegoše u bezbožnike ... (..)

Čuo sam da si bio ozbiijno bolestan i da si se, hvala Svevišnjemu, izvukao. Ali nisam poveden Tvojom bolešću pisati ovo pismo! Drugi je uzrok u pitanju.

Sada Ti hoću nešto važno reći! U onom našem susretu u Sarajevu - tome je upravo prošlo dvanaest godina! - mnogih se stvari ne dotaknusmo. Što namjerno, što nenamjerno. Za Tvoje nedjelo znam odavno. Još za moga boravka u Palestini, manje-više, sve sam doznao. Znam i za Tvoje robijanje i za Tvoju muku. Takva se djela bez teške nevoije ne dešavaju! Jao onomu koji ne stane na stranu žrtve! Ni u jednom trenu, premda sam činom bio zgrožen, Tvoju dobrotu i Tvoje vrline nisam zaboravio. Jao onomu tko sudi nepravedno!

Svijet je pun zla! Čovjek ga ne može uvijek prepoznati i jedva mu stigne umaknuti! Stup moje Vjere Deset su zapovijedi. Ali, da znaš, Tebe nisam osuđivao niti to namjeravam. Naše je poznanstvo starije od Tvojega zlehudog čina. Ako bih Te sada, zbog njega, ostavio samo zato da Te osudim, iskazao bih poslušnost, ne i milosrde. A i naša je pobožnost iz milosrđa sastavijena ... Znaj, nisam iz dvoličnosti s Tobom bio srdačan!

Pozdravi suprugu! Posalami, ako koga našega vidiš! Valjda nisu svi pomrli!

Sigurno Te sada obilaze. Nadam se, iako su bezbožnička vremena u vas došla, da se ljudi mole. Veliko je zlo u Bosni počinjeno! Moji bosanski rođaci po majci izgiboše, a bilo ih je uoči rata trideset i osmoro - u najbližem srodstvu. Posvuda, a pogotovo u Bosni, svakog dana za mir treba Milostivog moliti. Ne samo petkom, subotom i nedjeljom! U preostale dane krv opet može poteći. Ne bih bio što jesam, a da ne održim propovijed! Znam da mi nećeš zamjeriti. (Ne mogu a da te makar ne upitam: Jesi li se i Ti bezbožništvom zarazio? Oprosti mi zbog ovoga pitanja. Ali, vjeruj mi, ono je važno i prevažno. Lakše bi mi bilo da znam odgovor.)

Na sve vas, po dužnosti i po prijateijstvu, zazivam Njegov blagoslov! U potpisu: Kogan. Pariz, 1. januara 1963.

Zubejda se rasplakala. Ni meni ne bi teško zasuziti. Ona se useknu, obrisa nos i pročisti grlo pa mi poče govoriti:

»Dvaput dnevno čitaj rabinerovo pismo! Ako treba, triput! Taj ti je čovjek prijatelj i svjedok tvoje ljudskosti. Taj je čovjek svet! Odgovori mu odmah! A na dnu pisma, molim te, napiši: Moja se žena za Te Bogu moli! Nije znala da je u Tebe toliko milosrda dopušteno imati.«

»Znao sam! Tebi je sa mnom dosadno! I danas žališ što za debelog hodžu nisi pošla! Što debelom hodžinicom nisi postala!« našalih se, da svoje teške misli sakrijem. Da se njezinu pobožnjaštvu narugam.

»I ti si postao ljubomoran! Loš znak... Malo nemuževan, ali s obzirom na godine, drugačije ne može ni biti.... «zaključi Zubejda i ostavi me  samoga u sobi. Htjedoh joj priznati kako sam oduvijek bio ljubomoran, ali odnekud suknu propuh pa se vrata za njom treskom zalupiše. Priznanje moje, osujetiše.

Tog sam se dana, prvi put u dugoj svojoj bolesti, sam na noge osovio.

...........................

 

 

         Vrelo: „Proljeće u Karolinentalu“, str.297-303

1. srpanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46