Bilo jednom u Bosni

Jakša KUŠAN

 

    - Znaj, Ibro, sve ti iziđe na isto. Zar je nama Bošnjacima nešto bolje? Jedan vezir otego, a drugi se protego! Sve osta po starome.
    - I ja mislim tako - složi se Ibro Kalajdžija, bajraktar.
    - Onima se u Stambolu prohtjelo para. Naučili na gospodstvo. A kad smo mi Bošnjaci bili gospoda, oni su živjeli ko hajduci. Ali i nama treba para. Samo okle?
     - Znaš i sam, Salih-bašo, otkad mi janjičari, carski sinovi, nismo dobili plaće.
     - A ovaj novi vezir, Sulejman-paša pronio je, na našu sramotu, dva šiljata kolca na konju...
Za koga, pitam ja tebe, Ibro, za koga? Za nas!
     - Nikad poganije. Raje je malo, pa je malo i koristi. Nemaš što prodati... Rata nema da čovjek što na sablji otme. Trgovci zarađuju, a u njih ne smiješ dirati jer je među njima najviše naših. Ostaje ti samo fratar i nešto nevjerničkih trgovaca. Daj ti živi onda... 

    Salih baša Semiz sjedi u kavani i sluša tuđu jadikovku, a i sam se jada. Njegov prijatelj Ibro pozorno ga sluša i klima glavom. U Visočkoj je čaršiji pazarni dan. Seljaci se vrte uokolo i sklanjaju pred begovima, koji se bahato šeću. Židovi nude robu i udaraju dlanom o dlan mušterija. Sve to nekako živi i promeće se, iako više nema starog reda i mira. Nekad se lijepo znalo tko je spahija, tko raja, a tko janjičar. Sad se sve izmiješalo. Još se čovjek mora klati da dođe do onoga što mu kao spahiji ili janjičaru pripada.
    - Što je ono? - prisloni Semiz lice uz pendžer.
    -Pazi onog pope...iz Valjeva. Nije valjda opet došao da nudi kmetove?
    Sokakom se primicao telal uz kojega je išao pravoslavni pop, vas u bradi i kosi, s otrcanom kamilavkom na glavi.
     - Narode, čuj. Rišćanski pop iz valjevske nahije poručuju junačkim agama i begovima, da će im, po dukat od glave, nabaviti jake i poštene kmetove. Po dukat od glave: čujte, spahije!...
    Kmetova je i te kako trebalo. Zemlja u visočkoj nahiji i uz rijeku Bosnu stoji neobrađena još od Eugenove provale.
Katolici su, bojeći se osvete, zajedno s princom napustili kuće i domovinu. U početku spahije nisu osjećali taj gubitak. U ratovima je bilo nešto plijena, ali kad su kasnije opet morali živjeti od svoga, bosanski age i begovi počeli su se otimati o zemlju. Grabili su je i dijelili, iako je nije imao tko obrađivati. Svaki kmet ih je dobro došao, pogotovo pravoslavac. Poglavar srpske crkve je u turskoj državi, pa srce pravoslavca nije kao u Šokaca uz papu i zapadne vladare. Provali li opet nevjernik u Bosnu, neće pravoslavci, kao nekoć Šokci, pristati uz tuđeg cara i tuđu vjeru. Pop Maksim iz Valjeva je to predobro znao pa je zato dovodio kmetove u Visoko i trgovao. Život je tako proključao u pustim krajevima i dim se počeo dizati iz kuća.
    - Meni, pope, pet! - reče Semiz izašavši na vrata kavane.
    Pop podiže štap i na njemu načini pet zareza.
    - A onoga Mijata Franjića iz Vareša nikako nema - obrati se Semiz Kalajdžiji koji je izašao za njim.
     - Šta će ti on?
      Semiz nije uspio odgovoriti, jer im je prišao Oroz-baša, vođa visočkih baša, krupan i koščat čovjek.
   
  - Jesi li ga vidio - dočeka ga Semiz - onoga Šokca, Mijata Franjića iz Vareša? Zvao sam ga, kopilana, jednom, jer imam s njim jedan račun, poodavno...
    - Prošao sam čaršijom, ali ga ne sretoh... Hoćeš li da ga uredimo, a? - pripravno će Oroz-baša.

      - Osili su se ko nikada.
     - Zasjeo je na mojoj zemlji u Podlugovima, sagradio kuću i tvrdi da je njegova... a meni treba zemlja, baš sam sad rekao popu Maksimu da mi pošalje pet kmetova...
     - A imaš li tapije¹?
     - Tapije, tapije! Okle mi. Imao ih je moj babo, ali su izgorjele kad je navalio onaj carski medvjed. Pa zar meni, spahiji, da se ne vjeruje?
     Sva trojica pođoše put čaršije.
Svijet im se ukljanjao s puta jer su to bili najugledniji visočki prvaci.
     - Salih-bašo! - netko zovnu.  

   Baša se okrenu, a i njegovi pratioci zastadoše. Pred njima su stajala dva čovjeka u građanskim odijelima. Prvi je bio visok mršavko preplanula lica, okrugle brade i plavih očiju. Klanjao se Semizu, ali mu je iz očiju izbijao prkos. Drugi je bio debeljko koji je cupkao s noge na nogu i vrtio palcima ruku na trbuhu.
    - Cijelo jutro te tražim! - vrisnu Semiz. - Gdje si? Da nisi vezir, pa čekaš da ja tebi dođem? Uzobijestili ste se!
    - Imao sam posla, Salih-bašo.
    -Sve je vama raji važnije od nas. Sad da svidimo naše račune!
    Mijat Franjić pogleda u svoje opanke.
     - Meni se žuri - reče Mijatov pratilac.
     - Tko ti je ovo?
     - Ujak. Fra Lovro iz Fojnice.
     - Bez njih ne možeš ni u zahod - pljunu Kalajdžija.
     - Jesi li se odselio? - oštro pogleda Semiz Mijata. - Je li?
     - Nisam.
     -Zašto, đubre?
     - Ne vrijeđaj, bašo, nisam došao da me grdiš... ali ja sa svoje djedovine ne idem.
Pokaži tapiju da je zemlja tvoja!
     - Ne treba meni tapije. Turčinu se vjeruje na riječ.
     - Pokaži tapiju...
     - Ne laj! - zasikta Oroz. - Zar ti da od nas tražiš tapiju, rajo?
     - Ali ja je imam! - Mijat mu pred nosom zamaše papirom. Fra Lovro se smiješio.

 - Objesi ti to mačku za rep! - reče Semiz prezirno. - Meni će se, beli, više vjerovati nego nevjerniku.
      - Sultan je, bog mu dao dug i sretan život, stvorio sud i kadije...
      - Posljednji put ti kažem, štene jedno: seli se, inače će biti belaja! Zar ti, rajo, sa mnom da se tužiš?
      Mijat je ustuknuo pred Semizom koji mu se bijedno unio u lice. Svijet se okupio oko njih. Semizu skočiše žile na vratu i on se baci na Mijata da mu otme ispravu.
      -Ne daj! - ciknu fra Lovro i ustuknu da bi Mijatu napravio mjesto. Mijat odskoči unatrag, ispruživši ruke da bi odgurnuo Semiza. Napadač zatetura ali u isti čas povuče nož i sjuri ga u Mijatova prsa. Mijat spomenu boga i sruši se.
     - Pogibe čovjek - zaurla svjetina i razbježa se.
     Mrtvac je i dalje čvrsto stiskao desnicu, ali u njoj nije više bilo isprave o posjedu. Fra Lovro je gunjem pokrio mrtva Mijata i još s nekoliko ljudi, od kojih su dvojica bili muslimani iz Fojnice, uputio se na sud da prijavi ubojstvo. Trojica baša su nestali.

………………………………………………………….

¹) Tapije (tur.) – Pismena potvrda o svojini nekretnina.

 

     Knjiga 1, str. 193, 194 i 195, Znanje, Zagreb 1977. godine.

     Napomena: Jakša Kušan rođen je 1900. u Čevljanovićima. Bio je jedan od osnivača i prvi tajnik Grupe sarajevskih književnika. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Napisao je više  knjiga poezije, pripovjedaka...  Roman KRVAVI DANI BOSNE PONOSNE, obrađuje burno razdoblje u bosanskoj povijesti, negdje oko sredine XVIII stoljeća. 

 

uz dopuštenje od: www.taracin-do.com

Siječanj 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

U POKRETU  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46