Bolesnik

    Jednog tmurnog, kasnojesenskog jutra ustao sam malo ranije nego sam običavao, te se umivam kod mog drvenog i čađavog umivala, koje je možda još pokojnom Pekezu služilo. Moja je spavaća soba bila tik do kancelarije i najednom čujem gdje se vrata kancelarije otvoriše, a netko uđe unutra i reče: „Faljen Isus, kako si?!“, mada nikoga u kancelariji nije bilo. Požurim s umivanjem i počnem se oblačiti. Onaj jednako pokašljuje unutra. Sigurno čuje moje opremanje i hoće svojim kašljucanjem da to opremanje požuri. Spremim se brzo i banem knjemu unutra. Iz jednog kuta diže se s klupe čovjek koga odmah prepoznadoh iako nije baš najvidljivije.

 

 – Jesi li ti, Stipo?!

 – Jesam ja, ja!

 – Pa s kim ti tu govoriš?

 – Ma, kabanica ti tu gdje ti sjediš, pa ja mislio da si ti!

 – A što ti to bolje ne gledaš?

 – Ha, kako ću gledati? Smrklo mi se pred očima pa ne vidim ni kud idem.

  Kako se tebi, čovječe, smrkava izjutra kad se svakom svanjiva?

  Ma, brate, nikad mi se ne svanjiva, dok me nevolje uvijek biju.

  Nemoj tako Stipo. Nikoga nevolje ne biju uvijek; ako koja kadgod udari, pa? Iza kiše sunce, zar ne?!

 – Lijepo je to – iza kiše sunce, ali kada iza kiše probiju čovjeka još dvije kiše, onda ti je muka.

 – To je istina! – rekoh mu smijući se. – Nego, otkuda ti, Stipo, ranije ovdje, što je?

 – Bolesnik, brate, eto što je, nisam doš’o od obijesti, ne boj se.

 – Tko je bolestan?

 – Znaš `ko je – stara punica.

 – Šta boli, babu?

 – Ha, boli je što je baba! Boluju i mlađi a kamoli ona onako stara. Uvijek je, kukavica, slaba, ali sad je već dokrajčila. Već, molim te, požuri ti. Daleko je. Znaš gdje je Prnjavor.

 

    Počinjem navlačiti blatarice, ali usput ću da još koju s njime progovoriti.

 – Jesi li ti Stipo, kada bio bolestan?

 – Ih, jašto sam, puno puta.

 – A šta radiš, kad si bolestan?

 – Ništa – šutim i trpim. Dajemo svakom svačije, pa što ne bi i Bogu Božije. Podnosimo kojekakve poreze, prireze, kuluke i globe koje nismo dužni, pa što ne bi podnijeli ono što smo dužni.

 – Kome plaćate vi globe?

 – Svakome. Bolje ti je danas biti hajvan nego težak: sve hrani, sve brani, svakom čini, svakog podupri, a svak’ te gura i čepa gdje može. Uvijek daji, nikad nadavati; uvijek radi, nikada naraditi. Ne može težak danas živjeti.

 – Pa, zar je samo težaku teško živjeti, drugima svima dobro?

 – Daj, molim te, nemoj me uvoditi u napast. Teško je i drugima, jašto je, ali je opet težačko baška.

 – Jesi li ti kad globu platio?

 – Uh, ja šta me je obijelilo i noge mi uputilo, već brinuć’ se zato i ‘odajuć’ oko toga.

 – Pa što radiš to?

 – Nu, što radim, da Bog s tobom, paroče! Ne radim ja, već drugi.

 – Ko te, naprimjer, globi?

 – Svak’, najviše šumar.

 – Šta činiš ti šumarima?

 – Eh, šta činim. Trebaš, brate, živoku, trebaš babak, trebaš vrljiku, koji kočić – kud ćeš na drugu stranu nego u Krnjin; carevina najjeftinija. A čim ti tamo samo glavu turiš, on za vrat k’o zvjerka.

 – Pa šta ti kad te ufati, šutiš li?

 – Jok, bolan, kako ću šutiti. Govorim što znam, branim se, ali to uvijek ne pomaže. Skoro vučem jedan trupac i taman, đje se ne nadam, on preda me: Što je to, Stipo?, veli – Ma eto, gospodine, nešto klade natovario! – Nije to klada, to je rulj, opet će on još strožije. Ja jednako vičem: Klada, klada gospodine, a on samo piše. Znam da je napis’o  - rulj. A znam i šta me čeka za rulj: rešt i globa. Legnem uvečer, ne da mi se zaspati; sve mislim na onaj rulj. Ustajem rano. Nema druge, valja mu oti’ć s torbom.

 

    Banem doli, nije bio još ust’o. Pokucam na vrata, otvori mi baš on sobom. Uvede me u sobu i dade mi stolac. Ja odmah izvadim ono milošće i pružim mu. Bi i jedna šiša rakije, ama rakije. Jesenos kad sam pek’o, ufatio ja jednu fuči’cu bolje, da ni čeljad za nju nisu znala. Uze on odmah šišu, otvori, pa poteže jedan put, dva put, tri put, a ja se u to smislio šta ću reći. – Kupio od paroka!, velim mu.

 

    Jas am taj hip taman dovršio obuvanje blatarica, te i nehotice na njegove riječi lupih cipelom o pod.

 – Šta ti to govoriš, čovječe, jesi li to zbilja njemu rekao?

 – Jašto sam; pa ne bi ti kaziv'o, da nisam rek'o!

 – Ama, insanu Božiji, kako si mogao tako reći, znaš li kakva je strogoća za privatnu prodaju rakije, hoće li mene šumar tužiti?

 – Pa, ako te tuži, znaš se ti braniti!

 – Ta, Bog stobom, čovječe, kako ću se braniti kad ti izričito na me govoriš!

 – Ja za kog' si ti vraga učio školu ako ne možeš moje riječi pohabati. Šta sam ja – seljačina!

 

    Stotinu osjećaja stvori se u mom srcu, stotinu misli proleti mi kroz glavu, stotinu pitanja navali mi na usta, ali vidjeh da tu na pomaže ništa. Htjedoh ipak nešto reći, ali me on prekide:

 – De ti, kad o tome govorimo, nalij mi jednu, da popijem.

 

    Mješavina smijeha i negodovanja miješa se u meni, ali ne provalih ni jedno ni drugo ali mu rekoh:

 – Kako ćeš piti a sad si rekao da se žuriš i da je bolesnici teško.

 – Ma je, ali nije baš njena smrt u mojoj čašici i mojoj naviki. De, živ bio. Vidiš kako sam iskis’o.

 

    Nalih mu decu, on glocnu i – prazna.

 

    Pošli smo. Hladna i kišovita jesen. Vjetar je također na mahove izbijao. Svaka je lokva bila puna vode. Stipo je išao preda mnom. Neprestano je nešto gunđao. Vidio sam kako mu voda uz noge pršće i opet se niz noge cijedi. Išli smo sat, više, ne znam ni ja. Izbanusmo na jednu oveću njivu na vrh koje se vidjela kućica s par zgradica.

 

 – Sad ćemo mi – veli mi Stipo. – Ovo je moja njiva, eto gore moja kuća. Dobro ti, paroče, možeš ići, uh plaho. Mog’o sam i ja prije, ali nešto godine, nešto zla vremena! I tereti, brate. Eto, vidiš, što sam sad kamena pokop’o.

 

    Malo iza nas, na njivi, stajala je veća gomila kamenja.

 – Kakvo je to kamenje? – pitam ga.

 – Kop’o ja za jedne zgradice.

 – A odkud tu kamenje?

 – Tu je bila neka starinska crkva, kažu njakva paturenska.

 

    Skrenem malo desno i pogledam. Zbilja, zidine neke starinske crkvice u daljini od jedno osam metara, s odgovarajućom širinom. Zidine strše nad zemljom jedno pola metera, ali su sa sjevera i i istoka već razrovane, i to se vidi da su svježe iskopine. Malo pogledah i odoh.

 

 – Šteta – rekoh mu – da za ovo ne znaju oni što se bave proučavanjem starina!

 – Bolje je što ne znaju!

 – Nemoj, čovječe, bolje je da znaju!

 – Nemoj, nemoj, nek' nešto i sirotinji ostane.

 

    Ove posljednje riječi izgovorio je šapatom, jer smo već bili pred kućom, gdje je žena čekala s vodicom i škropilom. Stupim unutra. Čopor djece skupio se u jednom kutu kuće. Za mnom uleti i moj mali Flokica koji me je uvijek pratio na ovakvim putevima. Čim se ćukica pojavio unutra, vrisnu jedan mališan:

 – Joj, majka, kurjaka!

 – Zeko, mali zeko – poče ga milovati jedna curica, dok se jedan odrasliji klipančić proguli:

 – To je ćuko, budalo!

 

    Nisam imao kad pratiti čuvstvovanje djece, jer je Stipo već držao sobna vrata otvorena.

 – Je li živa? – upitam ga.

 – Je, fala Bogu, živa je!

 

    Uniđem unutra, baba leži za furunom. U jednom kutu sjedi neki nepoznat starac sa šalom oko glave. dadoše muvodicu i čeljad izađoše. Za starog mi rekoše da je gluh, te je on ostao na svom mjestu, gdje je sjedio. Završio sam ceremonije, kako ide. Baba je disala duboko, ali je govorila lijepo i lice joj je izgledalo naravno. Pitam što je boli, veli – sve. Pade mi na pamet što je Stipo reko: boli je što je baba. Uto Stipo uniđe u sobu, drugi su u kući. Pruži mi stolicu.

 

 – Sjedite malo, paroče!

 – Nemam ja kad, Stipo, sjediti.

 – Kavu popiti ili rakicu?

 – Hvala, dragi, znaš da nisam sv. misu rekao.

 – Ja, istina, ali de malo sjedi, imam nešto posla s tobom.

 

    Sjednem, on izađe, za čas se oćuti škripa tavana i zamalo uniđe noseći nešto pod pazuhom zamotano u platno. Spusti ono na stolicu, odmota i poteže jednu kamenu ploču, nešto preko pol metra dulijine i sa malo manjom širinom.

 – Eh, de mi ovo pročitaj – reče tajanstveno šapućući – pa ako Bog da sreću, moglo bi i tebi valjati!

 

    Uzmem ploču u krilo. Preko nje su ispisana četiri redka starobosančicom. Gledao sam dugo. Neka riječ okrnjena na početku, neka na kraju ploče, po srijedi opet izjelo vrijeme i vlaga – niti jednu jedinu riječ nisam mogao pročitati.

 – Stipo, ovo ja ne mogu pročitati.

 

    On je šutio. Nastavim dalje gledati, ali badava, ni riječi jedne odgonetnuti.

 – Ne mogu nikako – rekoh odlučno i prižih mu ploču.

 

    On me pogleda sažalno i još sažalnije reče:

 – Nemoj, paroče, de mi to pročitaj!

 – Pročitao bih, bolan, da mogu, ali ne mogu i – gotovo. Ne znam!

 – Kako će biti pismo koje ti ne znaš!

 – Lijepo, to je pismo iz starih vremena kojim se danas ne služi, uz to je oštećeno i pokvareno, ne mogu se slova razabrati. Razumiješ li?!

 – Ma razumim, ta nisam goveče. Je, Bog zna odkad je to.

 

    Izvadi nožić i poče slova čistiti, dok odjednom opet šapnu:

 – Daj, zbilja, pročitaj mi to, ne bi li se i sirotinji svanulo.

 

    Ja se na to ma lo naljutih i skočih na noge, a on uzdahnu i nešto progunđa, čini mi se: Sirotinjo!

 – Čuješ ti ,Stipo, odkud tebi ova ploča?

 – To sam ja iskop’o doli na njivi, vidio si, i to ću ja do Beograda nositi, ja moram znati šta je tu?

 – A šta ti misliš šta je to? Misliš da je od zakopanih novaca? To je, bolan, ili neka nadgrobna ili inače koja spomen ploča u crkvi.

 – Nije. Da je to, ona bi stajal ozgor, a ne pološke.

 – Mani se, čovječe, ludorije!

 

    On poče opet šaputati.

 – Nije to ludorija. Znaš… ‘vuda ti jeskoro gorilo i svijetlilo u po noći, da se sve sjalo. Skoro, skoro, eto sad, nije to pripovijetka, eto nje koja će se zakleti – pokazivao je rukom na babu.

 – Jest, jest – prihvati baba k’o navijena. – Ovim sam svojim očima gledala. Ostala bez njih, ako lagala.

 

   Ja uzeh štap u ruku i stavih šešeir na glavu.

 – Eh! – uzdahnu Stipo.

 – Eh! – oglasi se i baba i nastavi: - Kažem ja tebi, neće to parok kazati!

 – Ma, znao sam i ja da neće. Tako je pokojni moj otac pit'o jednoč fra Petra, pa mu je rek'o da je konj.

 – Malo mu je i rek'o, kakve je budalaštine pitao; 'ko će znati što je ko šarletao po kamenju, a Bog zna kada – onda ljudi nisu ni znali pisati.

 

    Baba s tim završi i ja htjedoh izaći, ali mi oko zapne nešto za onog starca u kutu.

 – Tko je ovaj stari?

 – Zar ti njega ne znaš?

 – Jok, gdje ću ga znati, tko je?

 – Pejo!

 – Koji Pejo?

 – Vrdoljak!

    Pejo, Pejo Vrdoljak! Glasoviti plehanski gatalac. Zovu ga kad hoće graditi novu kuću, da vidi da nema pod njom vrela; kad hoće gradit koju zgradu, da vidi je li sretno mjesto; kad hoće kopat bunar, da vidi da nema tu vilinskog kola i slično.

 – Pa odkuda on ovdje; Stipo?

 – Dovuk'o ga ja!

 – Zašto?

 – Eh, da mi to odgonetne!

 – Pa!

 – Pa veli da ne vidi!

 

    Zadnje je riječi izgovorio glasno da je i stari čuo, koji odmah na to progovori:

 – Ne vidim, brate, ne vidim, a ja bi to čit'o k'o vodu!

 

    Preda mnom odjednom sijevnu kao svjetlica i ovo mi bi jasno:

 

    Dole na njivi stajale su starinske zidine nepoznatog podrijetla. Jedne besane noći baba je vidjela gdje tu gori, svijetli: dakle, pare! Ona je o tom imala čvrstu vjeru, da bi se na svaku svetinju zaklela. Tu je vjeru ona prenijela na Stipu, a ovaj je uzeo krampu i kopao. Kada je iskopao onu ploču sa natpisaom, mislio je: tu je odgonetka zakopanog blaga. Skri je ploču na tavan, otišao po staroga Peju da ovaj odgonetne taj natpis. Kada Pejo nije mogao pismo pročitati, ostao sam ja kao jedina nada. Ali, kako doći u svezu sa mnom?! Ploča se na javu ne smije iznositi da tko ne dozna. Smislili su: nagovore babu da legne, onda po mene: Bolesnik!

 

    I opet u meni nabujaše čuvstva i opet me spopade mnoštvo misli, mnoštvo pitanja – ali je sve kasno i badava. Htjedoh kriknuti: baba, baba! Mjesto toga, izađoh žurnim korakom; na putu se sjetih da nisam rekao: Zbogom!

 

 

Izvor: Kalendar sv. Ante za 1945. godinu, str. 151-156 – fra Juro Vuletić

pv

 

02.04.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević