Brdo svete Vare Barbare

Miljenko JERGOVIĆ

     Vozimo se bijelim drumom, uz zapuštene kraške doce. Davno je sagrađen, možda prije turskih vremena, da spaja Herceg Novi s Trebinjem, ali nikada nije asfaltirano U asfaltno doba više nije bilo put­nika koji bi tuda išli. Negdje je probijena prečica, ali ja ne znam gdje, jer mi nikada nije trebao taj put. Mirujem zavaljen u automobilsko sje­dište, upravljač nije u mojim rukama, i osjećam kako raste jedna želja. Pojavila se niotkuda, slaba i sama, a sada raste, jer nikada neće biti ispunjena. Do bosanske granice je nekoliko kilometara, i uskoro će se, ako nastavimo dalje, pojaviti hrvatski policajac na motoru, i narediti nam da se vratimo.

Ovako govori moja želja:

Pritisnuti gas, ne obazirati se na policajca, nastaviti i ako zapuca, voziti sve do granice i iza nje, jer tu graničnoga prijelaza nema, pa odahnuti u Bosni. To je, na ovome bijelom drumu, između dolaca na kojima se još uvijek vidi rat, ovaj naš posljednji, jedina prava želja.

Vraćamo se istim drumom, pa skrećemo na jedan još uži, na narod­nu stazu bez temelja, što vodi do mjesta koje vozaču nešto znači. Go­vorio mi je i što mu znači, ali sam zaboravio.

Na vrhu brda, koje se zapravo i ne može nazvati brdom budući da je manje od svih koje ga okružuju, crkvica je s grobljem. Kameni nad­grobnici zarasli su u draču, pa se, u strahu od zmija, krećem u skokovi­ma, s jedne na drugu ploču. Da sam ovamo došao sam, činio bih to bez srama i nelagode. Takav je moj dogovor s mrtvima.

Muslimani imaju najbolji odnos prema grobovima. Nikad im se ne vraćaju, jer ničega tu nema, on mi govori.


Sjedimo, svaki na svojoj ploči, i šutimo. Ispred je more, pučina sve do Italije, a iza leđa je pogled, jednako dalek i čist, preko Hercegovine, pa u Bosnu.

Ako se osvrnem, bit ću tamo. A onda se još jednom osvrnem, i na drugoj sam strani.

Velim da sam zaboravio što ovo mjesto njemu znači. Ali lažem, nisam zaboravio, nego mislim kako nije dobro govoriti što ovakva mje­sta drugima znače. To ima smisla samo kada je njihov osjećaj intimniji od vlastitoga.

Imam trideset devet godina, i neke stvari su dovršene. Recimo, zavičaj. Duhovni prostor po kojemu jesam, ono što je u mene ušlo, i na­selilo moje živce. Taj prostor su zemlja i more. Jedan dio Bosne i neko­liko mjesta uz obalu, dva dubrovačka prozora pokraj kojih sam spavao kao dječak. I Drvenik kod Makarske. Ondje sam, na udaljenim točkama koje je povezivala željeznička pruga, naučio govoriti. U doba kad je dan trajao koliko danas traje godina, ondje sam ga, od jutra do večeri, provodio.


Poslije se nigdje nisam osjećao doma, jer mi je vazda nedostajala polovica. U Bosni je falilo more, na moru je falila zemlja. Osjećaj zavičaja bio je nepotpun, da bi tek s ratom, s jakim i ekspresivnim boja­ma, u nesreći i napuštenosti, moj zavičaj postao jedno. Ali znao sam da to ne može biti stvarno stanje stvari. Istina je da se nesrećom jedne polovice moga zavičaja tek privremeno zaliječila druga polovica.

Nije postojalo mjesto, stopa tla pod nogama, gdje je moj zavičaj cijeli. Ovo je brdo Svete Vare Barbare. Svetoj je Barbari posvećena crkva.

O svetici znam toliko da je zaštitnica rudara i pomoćnica za laku smrt. Groblje uz crkvu je podijeljeno na dva dijela. Na novijem se još uvijek sahranjuju kršćani iz ovoga kraja, a starije pripada onoj izumrloj vjeri o kojoj malo znamo, osim motiva sa stećaka. Običaj je, gdje god je ste­ćaka, da uz njih rastu crkve i džamije, pa se groblja miješaju i pretapa­ju jedno u drugo.

Ispred mene je more, pučina sve do Italije. Kada se osvrnem, pogled je dalek i čist, sve do Bosne. Tih pedesetak koraka oko Svete Barbare, među grobnim pločama dviju vjera, na mjestu koje nikome ne pripada, u Konavlima, uz bijeli drum, koji od davnih vremena vodi od Herceg Novog prema Trebinju, najpouzdanija je i najjasnija točka moga cijelog zavičaja.

Iako sam tu prvi put.

I nitko me, od onih koji mogu naići, ne bi prepoznao. Iako ne znam hoću li se vratiti na ovo brdo.

Jer nisam siguran da bih na njemu drugi put našao nešto što već nisam našao.

Ali da je bilo ludosti, da sam držao upravljač u rukama i pritisnuo gas, da sam ispunio jednu od onih želja koje imaju smisao samo ako su neispunjene, promašio bih mjesto na koje sam želio stići. Tamo gdje čovjek u mislima otpočine i kada je s tijelom jako daleko.

Prosinac 2009.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević