Brico

Piše: Franjo BEŠLIĆ

Da me ubiješ, ne bih znao objasniti zašto sam sve do nedavno mislio da je brico (čuj, brico!), kod kojeg redovito odlazim na šišanje, podrijetlom Kurd. Nikako mi nije izgledao kao Turčin iako, da me još jednom ubiješ, ne bih znao objasniti razliku između Turaka i Kurda, barem kad je u pitanju njihov fizički izgled. Nekako mi je od prvog dana izgledao previše uslužan, pomalo preplašen; a kad sam primijetio kako mu ona ruka u kojoj drži škare nekontrolirano podrhtava, povjerovao sam sto posto da mu je turska demo­kracija ušla u kosti.

- Vi ste Grk? - pita me "figaro" nedavno, nakon što sam sjeo na stolicu.


E, sad ga... je li!, mislim u sebi. Smokve i rakiju zajedno rijetko konzumi­ram, buzuki ne sviram a za sirtaki sam tabula rasa jer imam dvije lijeve noge. A to mi se - interesantno! - već drugi put događa u zadnjih nekoliko godina. Prvi put sam se nad svojim fizičkim izgledom ozbiljno zamislio krajem proš­log stoljeća, na jednoj autobusnoj stanici, u bavarskoj metropoli. Obraća mi se stariji čovjek - vidim, Turčin s dna kace! - na meni nerazumljivom jeziku. Kažem mu po nemecki "no capito", a on će ti iznenađen:

-  Pa, zar Vi niste Turčin?

-  Ne. A zašto bih trebao biti?

-  Pa... tako... mislim... - i pokazuje rukom na brkove.

Ovaj put me je drhtavi ubojica moje ruse kose pomaknuo malo više prema Europi iako se, barem koliko je meni poznato, u zadnje vrijeme nisam ništa posebno trudio oko svog outfit-a.

- Ne, ja sam iz Bosne - odgovaram. - Hrvat iz Bosne!

Ovo "Hrvat iz Bosne" obavezno dodajem prilikom svakog predstavljanja. Nekako se ugodnije osjećam, kao da sam u službi njezina kraljevskog veličan­stva ("My Name is Bond. James Bond!")

-  Znate - nastavljam dalje - mi smo Vam najkatoličkiji i najstariji narod
u Europi. Živimo dolje od stoljeća sedmog a, inače, predstavljamo predziđe
kršćanstva. Antemurale Christianitatis!

-  Molim? - kaže brico i gleda me nekako zbunjeno.

-  Antemurale Christianitatis! Čuvali smo granicu na Savi! A odakle ste Vi?

-  Ja sam iz Irana.

Paf!!! Ovo mi stvarno nije trebalo. Koji me je vrag tjerao da spominjem i Hrvate, i stoljeće sedmo, i... Nek mi sad čovo odčepi pričati o Kandaharu i o tome kako je tamo kod njih, na nekoj stjenčugi, uklesano ono glasovito HOROUVATI i kako smo mi došli otuda, gore preko Azovskog mora, i kako su nas prokleti Huni iscipelarili pa smo se nakon toga, brže, jače i snažnije gibali prema EU. Još će ispast da smo on i ja amidžići. Nek me uz to, nedajbože, i za prezime upita, spasa mi biti neće.

Srećom, il' nesrećom, poče tip pričati - o propasti SFRJ!

Pa ti sad budi pametan!

K'o kad kugu zamijeniš kolerom!


- Sve su Vam to zapadnjačke mućke - razmišlja moj berberin naglas, ne znajući da me nepotrebno tješi na svom ispucalom njemačkom jeziku. - Oni to tako hoće, da zemlju podijele. Tako svugdje pokušavaju. Da bi mo­gli ostvariti svoje interese. Jedino kod nas nisu uspjeli, mi se nismo dali ni Americi ni Europi.

E, moj Rafsandžani, mislim u sebi, svaka vama čast, ostanite i dalje posto­jani kano klisurine - a u glavi mi bubnja onaj članak u SR od prije gotovo tri godine. "Oni su ovdje rođeni, ovdje odrasli, ovdje školovani, posjeduju naše putovnice ali mrze Europu i Ameriku", kaže Chimelli.

A zapravo je brico jedan jako ljubazan tip. Ne samo zbog bakšiša koji mu, kao lijepo odgojen čovjek, uvijek ostavim, nego i zbog toga što je tek nedavno otvorio radnju i što se ne raskida od posla jer... da je baš neka navala - nije. I da me neki šejtan nije natjerao da kažem nekoliko riječi više od onog svog škrtog "dobar dan" i "doviđenja" (s bricama se već dugo ne upuštam u razgovore jer je jedan, kod kojeg sam se ranije šišao, znao ispaliti čitav marketinško-sociološko-psihološki traktat o ponašanju pre­ma strankama, o tome kako se pravi frizer mora staviti u situaciju čovjeka koji svoju glavu stavlja u tuđe ruke, kako se frizer mora uživjeti u ulogu mušterije koji dozvoljava da ga skratiš za kosu, kako je frizura i odraz čo­vjekova nutarnjeg stanja i kako... - na što sam mu ja onda na hrvatskom rekao "šišaj i ne seri" a kad me je on upitao šta kažem ja mu to na njemački preveo kao Vani kiša kiši' i pokazao glavom prema ulaznim vratima kroz koja se vidjelo da je vani uistinu kiša počela rominjati), nikad ne bih sa­znao da se ispod onog crnomanjastog, perzijskog, osmijehom premazanog lica, skriva jedan pravi zoon politikon.

Baš kad sam zinuo da ga upitam, a gdje je krivica domaće proizvodnje i vlastita odgovornost, dokle ćemo se mi (čuj, mi!) uvijek vaditi na druge i sebe opravdavati njihovom zloćom; baš kad sam se htio vinuti unatrag i skočiti ma­kar do Gazimestana i onijeh dana i barem pokušati mu kronološki prikazati i objasniti neka događanja na brdovitom Balkanu, u brijačnicu je ušao postariji gospodin koji je, tako sam ja shvatio, imao iste planove sa svojom kosom kao i ja sa svojom. Sjeo je na rezervnu stolicu, uzeo novine - ali, nikako da počne čitati! Zagledao se čiča - vidim to vrlo dobro u ogledalu - u onu drhtavu ruku što nožice drži (po "naški" rečeno!) i ne skida pogleda. Samo ponekad, nabrzinu, svrne očima lijevo i desno, pa onda prema podu i plafonu, da bi se potom opet vratio ruci onoj frizerskoj.

Kao da mu je sad žao što se, prije polaska ovamo, nije izljubio s najmilijima.


Ali, ne odlazi, ne bježi iz radnje. Stari je, vidim, odlučio riskirat - pa šta bude! Il' možda dobro ne vidi, mislim u sebi, to se zna dogoditi kod starijih osoba: vidiš da gleda, a ne vidiš da ne vidi.

I šuti! Cijelo vrijeme samo šuti! Ni sad nisam siguran je li i 'dobar dan' rekao. Ne znaš ni tko je ni šta je. A meni su moji, kad sam bio mali, uvijek go­vorili: dijete, pazi šta radiš i šta govoriš! Ima ljudi i drugačijih od tebe, nemoj da koga uvrijediš!

Pa sam odustao od objašnjavanja. Em što brico, vjerojatno, ne bi shvatio, em što nisam bio siguran bi li ja to njemu mogao objasnit, em što ne znam "kako diše" pridošlica.

A možda je tako i najbolje.  

Kome ćeš danas šta objasniti?

Brici? Ah...!

Studeni 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević