Crveni i plavi - Posavski Zmaj

Stjepan BLAŽANOVIĆ

 

"Tvoje ulice i parkove sanjam, kad sjećam se prvih ljubavi, grade moje mladosti", šaputao je Zmaj gledajući na karti ratne položaje branitelja Gradačca.

Otići u taj grad, za Zmaja bio je poseban izazov. Prve kontakte s Gradačanima ostvario uz pomoć Mečke. Bio je to mlad debeo čovjek koji je imao kamiončić i bavio se trgovinom. Preko njega poslao je poruku poznatim Hrvati­ma da organiziraju sastanak.

Dogovorenoga dana došao je po njega Duka iz Turića. Vozio je policijski landrover. Dovezao je Zmaja u Tramošnicu u koju su već bili stigli Hrvati iz grada i svih hrvatskih sela. Za kratka sastanka on ih je izvjestio o stanju u ostalim opći­nama i pokušaju da se uz logističku pomoć iz Hrvatske organiziraju i obrane. Na sastanku su Gradačani izabrali svoje zapovjedništvo. Bio je to prosijedi Mioč s pomoćnicima, živahnim Ešegom i mladim Jurišom. Zmaju se ta raznovrsna trojka učinila dobrom kombinacijom. Mioč je bio bivši oficir koji bi znao zapovijedati, Ešeg trgovac koji bi mogao biti dobar logističar, a Juriša političar mogao bi uspješno voditi promidžbu obrane.

Nedugo nakon toga dođe Mečka u Brod i zamoli Zmaja za veću količinu eksploziva. Htjeli bi Gradačani preventiv­no minirati tunel na Ormanici, kako bi se zaštitili od nai­laska tenkovskih kolona iz pravca Tuzle. Samo dva dana ranije Zmaju su u kamp uvalili pun šleper plastičnoga ek­sploziva. Bio je to čudan proizvod, pakiran u najlonske vreće kao gnojivo. Na vrećama je pisalo samo INA. Dragovoljci su darovano smjestili ispod sjenika od trske za uzgoj fazana. Da su četnici pogodili taj eksploziv nestalo bi i kampa i okolnih naselja. Zmaj se želio što prije osloboditi tog dara. Stoga je jedva čekao sljedeći brifing, da ga ponudi zapo­vjednicima. Ali dogodilo se da je Mečka i prije brifinga za­tražio eksploziv.

Zato je velikodušno darovao Mečki ovaj novi proizvod kemijske industrije. Natovare oni desetak vreća eksploziva. Njime se moglo srušiti čitavo brdo. Za svaki slučaj ubace u kamion još četiri vreće kutinskoga gnojiva i dvije vreće našičkoga cementa.

Bila je to zgodna prigoda da se i Zmaj ponovno prošeta po gradačačkom terenu. Iako je čuo da vojska nadzire pro­laz na putu od Samca do Gradačca, ipak je krenuo s Mečkom. Kamionićem su prešli preko skele, a zatim preko Odžaka i Modriče do Crkvine. Odatle je pravocrtan put kroz Hasić vodio prema Gradačcu. U Gornjoj je Slatini ispred gostioni­ce bila vojna patrola. Desetak je vojnika zaustavljalo i pre­gledalo vozila. Zmaj uz njih zamijeti i dvojicu četnika.

"Rade zajedno. Nema više skrivanja. - Svima je već u Bosni jasno daje to ista vojska u dvije različite odore."

Iznenađenje za Zmaja bilo je što su četnici pošli ispred vojnika prema kamionu, a zatim zastali. Nešto su se došaptavali i vratili nazad prema gostionici. I dok su bacali posljednji pogled prema kabini, Zmaj prepozna Savu Bosića, kolegu iz gimnazije. Teško ga je bilo prepoznati, zbog rijetke brade i šajkače navučene na oči, do ušiju. Ipak njegov bi se glomazni nakrivljeni nos mogao prepoznati i iz zrako­plova. Upravo je taj nos bilo ono što je mnoge izazivalo, pa su ga tukli po nosu. Savo je bio prznica, volio je izazvati, čak je i batine primao s čudnim zadovoljstvom. Pričali su da nije imao oca, pa je i Zmaj svojedobno samo jednom "po­milovao" taj nos, tek toliko da se Savo smiri. On je prepoz­nao Mečku, pa je pretres prepustio drugima. Nije ni znao da je imao prigodu na svome terenu susresti kolegu iz gimna­zije koji mu je svojedobno pokušao ispraviti nos.

-   Opet ti Mečka! Vratio si se iz šverca - obrati se vozaču pijani podoficir.

-   Ma, išao sam tu malo do Svilaja po gnojivo i cement.

-  Skidaj bre ciradu, da mi vidimo to tvoje gnojivo!
Mečka iziđe iz kabine. Zmaj ostade sam. Radoznalo su
ga zagledali vojnici, a on je onako u bundi zaista izgledao kao pomoćni vozač. Očito da nisu bili domaći jer ga nitko nije prepoznao.

-   Uđite vas dvojica i prebacite malo ove vreće, da vidi­
mo je li Medo kupio i koju cev?

-   Nema tu nikakvih cevi, što će meni to?

-   Znamo se Medo, pa zato i kontrolišemo!

-   Samo vi kontrolišite...

Mečka je uzbuđeno gledao vojnike kako prebacuju vreće eksploziva, cementa i gnojiva.

-   Kakvo je ovo bre novo gnojivo Medo? Će da nam
ostaviš jednu vreću za vojvodu Bosića?

-   Da je moje, ostavio bi ja Savi dvije, ali...Evo bolan, donio sam vam flašu konjaka. Nije za baciti... za propusni­cu...

-   Dobro, dobro...Samo ti vozi dok je ovaj put još otvo­ren...- dobaci podoficir i zgrabi bocu.

Medi nije trebalo reći dva puta. On uskoči u kamion i pojuri. Tako i Zmaj dođe u Gradačac, maskiran debelom, zamašćenom vozačkom bundom.

Mečka ga uvede u svoju kuću smještenu na brijegu, pokraj umjetnog jezera Hazne. Njegova majka i otac dočekaše gosta s onom istančanom ljubaznošću koja priliči uglednim muslimanskim kućama. Za "mezu" Mečka je tražio da majka donese specijalni pršut. Otac je usto donio svoju rakiju s tridesetak trava. Ostavili su to na siniju i udaljili se.

- E, pa dobro mi došao Zmaju, u moj brlog. Bujrum!
Zmaj je rado jeo, ali je ovo suho meso bilo tako crno
kao da su ga u mraku sušili. Tražio je izgovor da ga ne jede. Jeo je on i ranije u muslimanskim kućama razne crne sudžuke, ali ovakav crni but nikada nije vidio. Domaćin je uporno nudio, pa nije mogao odbiti. Morao je jesti. Meso je bilo crno, ne samo izvana, nego i iznutra. Mečka je sjekao oštrim nožem tako tanke kriške da se kroz njih gotovo mo­glo gledati. Meso je imalo okus divljači, pa Zmaj upita:

-   Crni Medo, reci mi bolan od čega je ovo meso?

-   Ako pogodiš, dat ću ti cijeli but.

-  Ne bih mogao pogoditi do sudnjega dana. Zaista me zanima od čega je?


-  Od mečke, jaro!

-  Znam da je tvoje jer je u tvojoj kući, ali od koje je životinje?

-  Od crnog mededa, rekao sam ti.

Zmaju zastade zalogaj u grlu. Nikada nije niti čuo da je medvjeđe meso jestivo, a kamo li da će jednoga dana i sam to kušati.

-  Možda si jeo meso od ličkoga medvjeda, ali od bosan­skoga sigurno nisi. Prošle su mi godine s ova dva medvjeda buta platili neku robu. Moj babo i nena neće ni kušati, pa ja sam jedem pomalo. Kako ti se čini?

-  Kad nam je u Zagrebu nešto nepoznato, a mi onda
kažemo "osebujno je". To znači sve i ništa.

-  Ako želiš, spremit ću ti jedan cijeli but...

-  Neka, neka. Drugom prigodom. Sada idem kod Mioča
u štab, pa ne bih to mogao tamo nositi. Odvezi me, molim te, do središta grada, pa ću dalje sam.

Zmaj se predvečer pojavio u Gradačcu, rodnome mjestu pravoga "zmaja od Bosne". Bio je to grad u kojemu je pro­veo svoje najbolje dane - četiri godine gimnazije. Nije bilo nijednog parka, nijednog kina, ni kavane, ni kuta za koji ga nisu vezivale neke uspomene. Još mu je u ušima odzvanja­la pjesma iz Mehine "aščinice", koju je slušao svakoga dana za vrijeme objeda:

Vrati se Ibro, majka te zove...

Neću se vratiti, borbu napustit...

Vrati se Ibro, djeca ti plaču...

Neću se vratiti, borbu napustit.,,

Čini se, da u Mehinoj aščinici nije bilo druge gramofon­ske ploče osim ove jer se ona vrtila po cijeli dan. Od tada je Zmaj znao da Ibro voli rat. Jedino su gimnazijalci toj pjesmi dodali još jednu strofu i šaleći se pjevali:

Vrati se Ibro, pekmez se peče...

Vrati se Ibro, ni riječ ne reče!

Preko puta ulice bila je džamija u kojoj je Ekrem hodža imao svoju jedinu ploču na svijetu - Muhamed uedberg.

Puštao ju je u vrijeme sabaha, podneva, jaice, ićindije i akšama.

Navirale su Zmaju uspomene tako snažno da im je odlučio pružiti prostora. Otišao je u park pokraj Rječine, ispod kule kapetana Gradaščevića i sjeo na klupu. Na toj istoj klupi urezivao je svoje i njezine inicijale. Oni su se još nazirali. Mnogi su u posljednjih dvadesetak godina na istoj klupi ostavljali svoje zapise, kako bi svjedočili o mjestu, o vremenu, o ljubavi.

"Tempi passati - prošla vremena".

Od Mečke je saznao točno mjesto kriznoga štaba u kojem je boravio zapovjednik. Mioč se iznenadio i obradovao ne­najavljenom posjetu. Kada je na redu bila topografska kar­ta, došlo je do nesporazuma. Kao obučeni oficir Mioč je branitelje i dalje označavao crvenom bojom, a "neprijatelje" plavom. Zmaj je tvrdio kako se naša crta obrane nikada ne bi mogla postaviti na tome pravcu jer su tu srpska sela. A kada je počeo nabrajati sva sela i zaseoke gradačačke opći­ne, procjenjujući strukturu stanovništva, ističući značajnije gospodarske objekte i prirodne zapreke, Mioč i njegovi su­radnici nisu mogli doći k sebi.

"Pa ovi su iz Zagreba, tako dobro upoznati s našim stanjem. Nikada ne bismo ni mogli pomisliti da oni vode toliku brigu o nama. Ako su ovi iz Stožera toliko upoznati s našom situacijom, sigurno su načinili detaljan plan kako će nam pomoći oko obrane... Njima ne možemo prodavati maglu... moramo pošteno surađivati."

Stoga su zajedno načinili novu kartu na kojoj su brani­telji bili "plavi", a neprijatelji "crveni".

Siječanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević