Djed mraz po direktivi

Moj školski drugar, Ivo, kazivao mi je svoja prisjećanja iz davne osnovne škole. Dugo se nismo vidjeli pa je materijala za priču bilo doista napretek. Posebno me fasciniralo njegovo dobro pamćenjeiz tako davnih dana.Sjeća se on kao dijete u osnovnoj školi obavezno poslije Božića uoči Nove godine učitelji su nam dijelili poklon paketiće  koje nam je, po njihovoj priči poslao Djed Mraz. Iz godine u godinu ti paketići su bivali sve manji i manji a vjerojatno i zbog toga što je socijlistički svijetli put polako ulazio u recesiju. „Drugovi“ su o svemu pričali i sve okrivljavali (vanjske i unutarnje neprijatelje) ali samoupravni socijalistički udruženi rad i marxistička misao je bila svetinja. Živa je istina da taj Karl Marx nikad u svom životu nije ušao nIti u jednu fabriku a napravio je cijelu nauku na osnovu toga.

A naši prosvijetitelji, uvezeni s'druge strane rijeke, sve po direktivi sa zadatkom; preorjentirati ovu „hrvatsku mladež“ i utufiti im u glavu prave „vrednosti“ jugoslavenstva i saveza komunista koji sebe nisu smatrali običnom strankom nego jednim općenarodnim pokretom. Ivin učitelj, neki Milićko, po dužnosti doveden čak iz Šumadije, pričao je i pisao strogo ekavski. Jednom je Ivo morao na tabli napisati neku rečenicu u kojoj je između ostalih bila i riječ „sijeno“, Milićko je diktirao „seno“.

• Znas li ti šta je rekao naš Vuk? – okomi se na njega učo vidjevši da ipak stoji napisano“sijeno“.
• Druže učitelju, vukovi ne mogu govoriti.
• Ufff..., - otpuhivao je on - evo ti jedinica, sedi na mesto magarče.

Poslije je Ivo, ne zna ni on kako, na jedvite jade izvukao neku dvojku iz „Srpskohrvatskog“ ali mu je naš učo mozak probio objašnjavajući da Vuk hoće ovo: „Piši kako se kaže a čitaj kako se piše.“ No, ta Vukova teorija je bila pobijena već slijedeći tjedan; Adresiravši pismo ocu u Njemačku, napisao je Ivo državu u koju šalje, po Vuku, „Njemačka“. Debela i nervozna gospođa na poštanskom šalteru mu je kazala da pismo neće daleko stići jer država je pogrešno napisana.

• Mali, trebaš napisati Deutschland!

Milićku nije smio reći ni riječi o ovomu inače bi opet zaradio keca. Nije prošlo dosta vremena a sa Ivom opet problem. Naime za domaću zadaću trebalo je prepisati nekakav diktat sa latinice na ćirilicu. Moj Ivo je to ipak prepisao na latinici.

• Sta je ovo! – zajapureno će Milićko.
• Druže učitelju – zamuckujući odgovara Ivo – Djed nije bio tu da mi pokaže, otišao je na pijacu a baba nezna ova strana slova.

Kako je drug Milićko na to reagirao predpostavite si sami.

Prerlaskom u školu u Odžak gdje je Odbranu i Zaštitu predavao neki Joksimović. Sjeća se Ivo taj je u svakom vidio državnog neprijatelja, došavši na sat onako špicastog nosa i tankih brkova (ili su pravi ili nacrtani) stane uz prozor i pođe nas naučavati:

• Zamislite vi šta se po čarsiji priča – započe on mudro.
• Priča se deco draga da je Ada mala Hrvatska – sam sebi odgovara Joksimović, tako ushićen kao da mu se ukazao Djed Mraz.

Kasnije, ne tako davno, od ugušenja hrvatskog proljeća naš je učo unaprijeđen u profesora, opet po direktivi i zaslugi

 pv

.