Jovanova vremena

     Svaki čovjek, kažu, ima svoja vremena. Vremena staroga Jovana, bila su ona između dva velika rata, kada se imalo malo ili pak ne­što manje. Bila su to vremena kad je Bosna za gladnih godina, preživ­ljavala isključivo od žita onih tamo prijeko.

- Jer, pobro moj, kad izda godina u Bosni, džaba ti je sjedit i zijevat u nebo. Ako u košu nemaš žita a svinjac ti prazan, zima ti ih sigurno napuniti neće. Nego odma zategni učkur, dobro uveži opanke pa kreni u nadnicu tamo prijeko u Slavoniju. Tamo godina rijetko izda, uvijek je rađalo. Fala Bogu i sv. Anti, bilo je posla a i žita i za nas iz Bosne - go­vorio bi stari Jovan.

Jovana sam upoznao ratne '94. Bio je među rijetkim koji nisu htjeli napustiti svoj dom i sreću potražiti pod krovom nečije tuđe muke. Govorio je: Ovo je moje a ono tamo je tuđe, a ja u tuđe neću. Fala Bogu i svetome Anti, prestaće i ovaj rat, ko i svi drugi što su prestajali i po­kazat će se ko je imo pravo, oni što su otišli il ja.

Staroga Jovana pamte po tome što je svake nedjelje u crkvu slao priloge sv. Anti a na blagdan toga sveca u njegovom domu se prazno­valo. Svečani ručak i upaljena svijeća sv. Anti u Jovanovom domu bio je uobičajen dekor svakog 13. lipnja.

- Dobro pamtim taj dan, bila je to, pobro moj, godina '38. i to dva dana nakon naše Iline a isto toliko i od vaše Gospe od Anđela. Tad sam shvatio da ima nešto iznad nas, nešto puno jače od nas samih i da smo mi tek obične mrvice. Izdala ta godina, prvo kiše onda suša, pa opet neke kišurine. Ono malo što je ostalo na kraju odnese Tinja. Nema druge torbu na rame pa put Slavonije.

Starina priča da se tada Sava prelazila skelom a on i drugi nadničari bez novca koristili su čamac i usluge staroga Ilje iz Kopanica.

- On bi nas čamcem prevozio prijeko u Slavoniju a plaćali bi mu po povratku u Bosnu. Toga jutra u čamcu bilo nas je četvorica, Ilja sa sinom, neki Damjan iz Porebrica i ja. Već smo bili prošli polovicu Save kad sam se nagnuo da otisnem neku kladurinu koja je plivala prema nama. Znam da sam se pokliznuo i pao u Savu. Osjetio sam hladnoću vode i počeo sam tonuti sve dublje i dublje. Pomislio sam evo tu ti je, moj Jovane suđeno, tu ti je kraj. Sjetio sam se majke, oca, braće a onda mi je gla­vom proletilo 'Sveti Anto pomozi mi'. Ne znam što mi je bilo da baš tad potražim njegovu pomoć. To se i danas pitam a odgovora nema.

Sjećam se da sam ubrzo, pod rukama osjetio nekakvo granje, travu i bio sam na površini vode, udisao zrak. 'Spašen sam', pomislih a onda se javi neka dvojba 'Je li mi uistinu sv. Anto pomogo il je to nako, slu­čajno'. Tad se ona grana zajedno sa zemljom otkide i Sava me opet poče nositi. 'Sveti Anto pomozi mi sad jal nikad i uvijek ću te poštivati'. Jes, baš vako sam pomislio ko da je jučer bilo. Opet sam osjetio pod rukama nekakvo granje i došao sam do zraka.

Nedugo potom začuo se i stari Ilja: 'Jesi li živ Jovane'. Rekoh: ‚Jesam.’

   Uistinu sam bi živ i nije me bilo nimalo strah. Ovoga puta bio sam siguran, sveti Anto bio je tu sa mnom i on mi je pomogao, više nije bilo dvojbe, sigurno je bio tu.

  Starina zašuti a pogled i misli mu odlutaše preko posavskih polja i crta bojišnica, tamo prijeko u neka druga njegova vremena kada se za gladnih godina iz Bosne po žito u Slavoniju išlo.

  Stari Jovan odavno je tamo prijeko, ne u Slavoniji nego mnogo, mnogo dalje tamo gdje godine nikada ne izdaju. Nije dočekao ali imao je pravo, ovaj posljednji rat kao i mnogi prije je završen a oni koji su sreću tražili pod tuđim krovovima imali su krivo.