Križ

 

Piše: Ajla TERZIĆ

Nema ni dvije godine kako je rat završio. Nema granata, policijskog sata i redova za hljeb ali po skrivenim budžacima i džepovima kaputa se još nalaze poruke iz Crvenog križa (pri čemu je svaka riječ iskrižana), re­cepti za majonezu bez jaja i oružje skriveno u dušecima.

Za dvije žene koje se penju starom cestom prema Slimenima, to je jedini rat koji poznaju. S osam godina razlike među njima, rođene su u periodu koji će čitav svijet pamtiti kao period bez velikih ratova i kao doba relativnog bla­gostanja.

Kasno je ljeto. Priroda je bolno olistala; raslinje je prekrile razrušene kuće i ono što je ostalo od mjesta gdje se sukobe dvije suparničke vojske. Tako sad u kuhinji raste drvo, na krovu mahovina a pomno biranom cvijeću u baštama se već odavno ne zna za trag.

Ankica polako razaznaje svoje susjedstvo. Zgradu mjesne zajednice, am­bulantu, prodavnicu, Stipinu automehaničarsku radnju u prizemlju njegove kuće. Tu i tamo iz ruševina i zelenila izviri pokoja žena ili muškarac, obila­ze svoje ili tuđe. Osim vječne prirode, inače nema previše znaka života. Če­mer ublažava jedino cvrkut ptica i miris polena. I, naravno, blizina drugog ljudskog bića. S njom je Zijada, sestra Ankicinog muža Ahmeda. Zijadu nije trebala puno nagovarati da krene s njom. Ta plava ali postojana žena je bila svjesna da ako ne krene ona, neće niko. Muž Ahmed joj radi, a Ankicina fa­milija je rasuta od Splita do Holandije. I tako su se spremile to jutro i krenule preko Krndije. Djeci i mužu Zijadinom je ostalo paprika od jučer, tako da se ne brine za ručak.

Nešto se naoblačilo, možda će kiša.

Upravo o tome i pričaju dok se približavaju katoličkoj crkvi na Docu. Pitomost crkve ne umanjuje ni niski betonski zid kojim je opasana niti gomila gvožđurije nagomilana u blizini. Upravo u ovom času na tom je zidu zaljub­ ljeni mladi par (kad je čovjek zaljubljen ni beton mu nije tvrd). On sjedi na zidu a ona mu leži u krilu (- Na što ti liče oblaci? - Na Michelinovog debeljka. - Meni liče na šećernu vatu...). Između 1814. i 1817.kuga je za šest mjeseci pobila više od dvjesto ljudi u tom kraju. Ionako pretrpano groblje o svom je trošku proširio mjesni biskup (opstanak malih sredina obično zavisi od strasti jednog čovjeka). U središnjem dijelu groblja se nalazi grobnica svećenika, sa željeznim križevima koji su rad majstora iz Vareša. Ta crkva u Docu je prva župna crkva u Bosni koja je izgrađena uz dozvolu turskih vlasti. U njoj se nala­ zi slika Svetog Petra, remek-djelo nepoznatog autora, poklon zagrebačkog žu­ pana Sakcinskog. Ankici je ta slika uvijek bila nekako mila. Na njoj je prikazan starac koji sjedi za stolom, ispred njega pero i mastionica a glavu je naslonio na lijevu ruku. Izraz lica mu varira između dosade i pomirenosti sa svijetom. A kako se čovjek može pomiriti sa ovim ovdje svijetom i njihovim navadama, Ankici to nikad neće bitjasno. Možeš da ili odeš ili da postaneš kao oni. SvetiPetar je malo podsjeća nanjenog ujku koji se također zove Petar i koji je umro u dobi od devedeset i tri godine. S dvadeset je otišao u   Belgiju i tamo čitav životradio kao rudar. U familiji nikom nije bilo jasno kako neko može otić tako daleko i još da provede čitav životpod  zemljom,  ko  krticaMeđutim, kad bi dolazioi donosipare i poklone,niko se nije bunio što za život zarađuje jal pod zemljom jal na nebesima. Gdje lije sad ona slika.. Iako je Dolac poznat po ćurčijama, krznarima, nje­govi stanovnici su u tursko doba kad ustreba bili i preparatori. Ako bi travnički vezir imao kakvu važnu ili opasnu glavu da otpremi put Carigrada, nakon smaknuća pokojnika, glavu bi poslao na Dolac. Vješti majstori dolački bi tako udesili mrtvačevu glavu-trofej, i taj je bizarni artefakt u Stambolu svjedočio o sultanovoj neumoljivosti i, dakako, pravednosti.

Ankicu je nešto zagušilo u grudima kad su izašle na dobro poznatu cestu koja vodi ka malom mjestu iznad Doca gdje se nalazi njihova porodična kuća. Trava koju niko nije stigao da pokosi i neuređene okućice su otežavale prepoznavanje. Međutim, u snovima je toliko puta vidjela taj krov i ulazna vrata sa kockama različitih boja. Kad ih je tata postavio, mama je govorila da su ko crkveni vitraž i samo bi se prekrstila. Međutim, djeci su se sviđala, pa su ih i ostavili.

Zijada ju je uhvatila pod ruku. Da ohrabri i nju, ali i samu sebe. Bojala se te tišine i tih ruševina. Ne dao bog da nešto pukne, noge bi joj se odsjekle. Na­ravno, ne bi one bile ovdje da ih Zijadin muž, još uvijek u Armiji, nije uputio da je sigurno. Odnosno, relativno sigurno, uzmemo li u obzir mine i druge neeksplodirane projektile. Samo nek se drže aslfaltiranog puta. A šta ako na nekog nalete, pitala je. Uvjerio ju je da, ko je šta htio odnijet, odnio je.

U tom neko zovnu Ankicu po imenu. Žene se zaustaviše. Između nekoliko stabala jabuke se pojavi stariji, poguren čovjek. Pušio je i šepao na jednu nogu. Ankica ga je prepoznala. Susjed. A i on nju, iako je izgledao stariji od one cr­kve. Zijada ga pozdravi (Kako ste?) i laganim korakom produži dalje. Htjela ih je pustiti da se upitaju i, osim toga, ko zna, nije htjela da Ankici možda bude nelagodno. Ovako, starom i ne mora reć kako se ona zove...

Ankica se nije dugo zadržala. Kad ju je sustigla, oči su joj bile suzne. Zijada nije ništa pitala. Neko su vrijeme hodale bez riječi, svaka sa svojim mislima. Kosturi kuća su turbno vrebali sa svih strana. Pokidane žice dalekovodnih stubova su se na nekim mjestima spuštale do ceste, samo čekajući da ko nagazi na njih. Zijada je nekoliko puta šutnula prazne čahure; mnoga od njihovih pu­njenja su nesumnjivo završila u ljudskom mesu. S desne strane ceste su pred jednom kućom ugledale prizor koji im se učinio kao nešto najjezivije što su ikad u životu vidjele. Na užetu za sušenje veša su ispred jedne kuće visile uko­čene, prašnjave ljudske šake. Žene su se zgledale, ne vjerujući vlastitim očima. Ankica je pokrila usta rukom, bojeći se da ne vrisne. Međutim, kad su prišle bliže, vidjele su da se radi o paru radničkih rukavica! Vjerovatno ih je neko bog zna kad ostavio tu da se suše... Gdje mu je pamet bila!

Brzo su, još pod dojmom one obmane, došle pred kuću Ankičinih rodite­lja. Kuća preko puta je bila totalno spaljena, ali kao da je neko malo rasklonio okolo. Nesigurno su stale pred zatvorenom kapijom. Apsurdno, pomislila jeZijada. Razvaljena kuća, a kapija zatvorena. A onda se sjetila bezbroj izbje­gličkih priča gdje su ljudi, iako su slutili šta će im biti sa imovinom, brižno zatvarali prozore i zaključavali svoje kuće. Zijada je maknula korodirani zasun i gurnula vrata. Po prstima joj ostade hrđe. Ankica je jedva suzdržavala da pu­kne u plač, to se vidjelo. Međutim, više od emocija tu je bio strah od toga šta vreba u dubokoj travi. Naslušala se svakakvih priča gdje su povratnici u travi nalazili nema šta nisu, od oružja do ljudskih udova.

Lijevi ugao kuće, tamo gdje je bila kuhinja, je bio nagoren, očito daje vatra tu počela. Međutim, krov je, osim rupa od metaka i provaljenih dijelova, bio relativno čitav. Prozorskih stakala u čitavom radij usu od nekoliko desetina kilometara nije bilo. Preko čitavog prednjeg zida je iskrivljenim slovima pisalo Aluekb. Šta se desilo sa slovima 'a', 'h', 'e', i 'r' zna samo odvažni potpisnik.

Držeći se betona uz kuću, Ankica je obišla okolo. Kao u polusnu, po bašti je vidjela dijelove namještaja, željezariju i gomile smeća. Ni na čemu nije zadrža­vala pogled, bojeći se prepoznavanja i emocija. Kad je došla nazad do ulaznih vrata, Zijada je izlazila iz kuće. Bila je bljedunjava. Ankica ju je pitala kako je. Odgovorila joj je a kako će bit i izvadila cigare iz džepa prsluka.

Kad je Ankica ušla u kuću, više nije bila sigurna da li je na pravom mjestu. Jedino što je bilo isto su zidovi, mada su i oni bili prljavi i čađavi. Čitavo ništa nije bilo, čak ni prekidači za svjetlo. Nekad davno je gledala emisije na tele­viziji o krajevima kroz koja je prošao tornado. Od kuća čiju su imovinu ljudi sticali čitav svoj vijek, ostala je tek bijedna gomilica od dasaka, žbuke i stakla. (S tim da se i ovdje kilometrima daleko nalaze stvari, ili bolje rečeno, imovina iz tuđih kuća.) Prolazila je tako iz sobe u sobu koje su, kao u obrnutoj verziji neke bajke, sve bile gora od gore. Na vratima spavaće sobe se zaustavila. S poda je podigla okrnjenu porcelansku figuricu laneta. Mama je imala gomilu takvih, od mačke, labuda, golubice, čaplje i pingvina do malog dječaka s fru­lom. Njega je najviše voljela. Imao je pozlatu po bijelom kaputiću a dugmad su mu također bila zlatna. Izgledao je kao da će svaki trenutak da zasvira...

Figuricu je stavila u džep i izašla.

Zijada je stajala pored kapije. Ispod nje je bilo nekoliko opušaka popularne Drine.

Izašle su na kapiju, koju je Ankica pažljivo zatvorila. Dok su se vraćale nisu mnogo govorile. Ankica je mislila na svoje roditelje i o tome kako je bolje da dođu kad, recimo, sve ono poizbacaju i okreče. Zovnuće onog očevog rođaka iz Guče Gore, kažu da je vrijedan. A posla svakako ima. Nek premaze nekoliko puta.

Zijada je gledala čas u sivu asfaltiranu cestu, čas negdje ustranu. Prošle su i pored onih rukavica. Možda su ih trebale skinut, nije ono lijepa scena. Kad su malo odmakle, pitala je Zijada Ankicu imal gdje blizu voda. Što, jesil žedna. Ma, nako, odgovorila je ona. Ima nadesno izvor, sad ćemo skrenut.

I skrenule i jesu.

Međutim, nije bila žedna. Htjela je da pranjem ruku sapere sramotu koja ju je gušila otkako je izašla iz te kuće. Dobro da je ona krenula prva unutra. Ušla je u onu sobu koja je gledala na cestu, valjda je to bio dnevni boravak. Pogled joj je odmah pao na to. U lijevom čošku je na podu bio križ a na njemu ljudski izmet. Tupo je gledala u to par trenutaka, a srce joj je divljački udaralo. Potom je, boreći se sa mučninom, našla nekakav karton, pokupila sve to i bacila kroz prozor u duboku travu. Sva sreća pa je Ankica bila iza kuće.

Nije znala da li je to dobro učinila, ali je to bilo najviše što je mogla. Na Ankičinom mjestu je mogla biti njena sestra, majka ili otac. I kad ih već nisu ubile granate i geleri, nema sumnje da bi ih to ubilo.

Sišle su sa izvora i vratile se na cestu. U neka je doba pored njih projurio crveni automobil. Dok je nestajao na krivudavom putu, neko je dijete dugo zurilo u dvije žene koje su išle jedna pored druge.

Posvuda cvatu trešnje, no niko ih ove godine neće brati.

Travanj 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

SNAĐI SE MAJČIN SINE ...

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević