Kruh

Jelena LUKIĆ


-  Ej ti, dosta je!

-  Ma šta je dosta?!

-  Umukni, ne mogu te slušati više! Puna mi te kapa!

-  Ma nemoj?! E, pa meni je tebe pun kufer!!! Što ćeš sad? Što je veće? Kapa ili kufer? Ha?

-  Haaaa?

-  Joooj tebe...

-  Jooooj i tebe...

-  Svaki put isto. Nikada pravih argumenata...

-  Znam. Mi mislimo da se svađamo. A možda se uopće ne svađamo. A mož­ da se i ne znamo svađati. Ili možda nema ni razloga za svađu... Ne znam...

-   Znam ja nešto.
-Što?

-   Znaš kako se pravi kruh?

-   Ha? O čemu ti?

Uzmeš brašno. Fino, bijelo, crno, sa sjemenkama, kakvo voliš. Meko braš­no, oštro, kakvo voliš. I soli. I vode. Mlake vode. I kvasac. Kvasac je najvažniji. Zapravo, nije. Ruke. One su najvažniji dio tog procesa. Tog čuda. Od malo brašna, soli, vode i kvasca napraviš tijesto koje, dok se peče, ima najdivniji miris na svijetu. Odmah iza mirisa bebe. Bar po mojoj ljestvici najdivnijih mirisa... Eeej, čekaj da se vratim na ruke. Da, da, ruke. Ruke su kod kruha sve. Ruka ga mijesi. Pa ga premiješa nekoliko puta da bi tijesto bilo puno mjehuri­ća zraka, meko, elastično, šupljikavo baš koliko treba. Sa koricom zlatno-smeđe boje, hrskavom baš koliko treba. Kruh.


E sad, imaš i druge vrste ruku. Ruke kroje samo na brzinu, površno izmiješaju brašno, sol, vodu i kvasac. I ne premijese tijesto više ni jednom prije pečenja. Pa te divne, male, smeđe, vrijedne mrvice kvasca nisu ni dobite priliku da naprave ono za što su tu. Da pomognu tijestu da se digne. Iako, mrvice se trude. Svom snagom se trude. A pomaže im i topla voda. Ali ruke su izostale. Proces je započeo, ali teško da će se pretvoriti u čudo. Tijesto se diglo. Malo. Ali se diglo. I spremno je za toplinu. Ali kad bude gotovo, ono nije meko, nije visoko, nije elastično. Nema rupica. A kora je debela, tvrda, smeđa.

Čini ti se da nema pomoći. Da nema ništa od njega. Ali, opet i opet, tu su ruke. One će uzeti malo masla i njime premazati tvrdu, debelu koru kruha. Gledaj kako se maslo topi. Kora ga upija. I postaje mekša.

Ako slučajno nema masla, ima vode. I krpa. Vlažnom krpom zaogrne se kruh. I gledaj, osjeti kako mu korica postaje mekša. I bijeli, unutarnji dio od­mah je slađi. Do njega se lakše dolazi. Ne moraš lomiti zube ni umarat prste lomeći kruh. Tu je. Zagrizi ga. Osjeti u ustima.

I onda vidiš da je svaki kruh sličan. Ne isti. To nisam rekla. Niti bih. Ali sli­čan. Samo što je jedan privlačniji izgledom od drugoga. Neki je bijel, a neki crn. Integralan, moderno rečeno. Neki su mijesili dugo, dugo, puno puta ga premijesili. Neki kratko. A neki su ga samo zamiješali i ostavili da se sam diže.

E vidiš, tako ti je i s čovjekom. I njegovom dušom. Gledaj na ljudsku vanj­štinu kao na koricu kruha, a na njegovu dušu kao na meki dio kruha. Kakva god bila kora, meki dio je uvijek unutra. Nema kruha bez toga. Ima, ali to je rijetko. To smatraj endem-kruhom.

-  Dobro. Lijepa priča. Ali zašto mi sve to govoriš? Kakve to veze ima s na­šim prepirkama?

-  Kakve nema?! Ti i ja smo kao dva kruha. Različita korica, drugačija nutri­na, ali sastav je ipak isti. Drugačije su nas ruke mijesile, tebe možda više, mene možda manje. I obratno, ako želiš. I zato oprosti ako te katkad ne shvaćam. Tvoja nutrina jednostavno ima više mjehurića.

Lipanj 2011.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

23. ožujka 2007.

 

 

S velikom hrvatskom

Književnom nagradom u koferu

Sjedim na Zagrebačkom kolodvoru

I čekam vlak za Sarajevo.

 

Pokupovao sam sve novine i magazine

I listam, tržeći svoju fotografiju

Grozim se vlastitih rečenica, laudacija

Grozim se općih mjesta.

 

Pomišljam kako sam

Prije petnaest godina

S ovog mjesta krenuo prema Dunaju

S družicom mog života

S dvoje djece u naručju

Kako bih sačuvao djecu

Kako bih sačuvao glavu.

 

Tad sam bio šugav pas, a sada sam

Slavan i priznat od braće

Tješim se tako dok gledam

Svoju otužnu i otešćalu figuru

U novinskome rasteru.

 

Vlak kreće. Već kod Siska

Fućkam na vlastitu književnu slavu

Pijem rakiju iz pljoske s gastarbeiterima

Što hitaju iz tuđine

Svojim porušenim kućama.

Pjevam sevdalinke

Sa srpskim i bošnjačkim izbjeglicama

 

Mojom jedinom braćom.

 

 

Mile Stojić

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

ŽELITE ODMOR?

Kontakt: +385 (98) 195  92 46 Kontakt: +385 (98) 195 92 46

TIJEKOM CIJELE GODINE