Ljubav
Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.
Jednog dana osjećajima je nagoviješteno da će otok potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.
Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu. Ljubav reče:
- Raskoši, možeš li me povest sa sobom?
Raskoš odgovori:
- Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovdje nema
mjesta za tebe.
Ljubav odluči upitati Taštinu koja također prolažaše: - Taštino, molim te, pomozi mi!
- Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništit ćeš mi čamac odgovori Taština.
Tuga je bila blizu pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:
- Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.
- Oh ... Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!
Sreća je prolazila kraj Ljubavi također, ali bijaše toliko sretna da nije čula kad ju je Ljubav zvala!
Iznenada se začu glas:
- Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.
Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suho, starac ode svojim putem.
Ljubav upita Znanje, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.
- Bilo je to Vrijeme - odgovori Znanje.
- Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? - upita Ljubav.
- Zato jer je jedino Vrijeme sposobno razumjeti kako je Ljubav velika - odgovori Znanje.
..........................................................
Pouka ove male priče: Uzmi vremena da shvatiš što je Prava Ljubav.
Nepoznati autor
Listopad 2010.
::: PV PRETRAGA
::: PORED PUTA
OBALA
Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.
Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.
Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.
Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.
MASKE
Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.
Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?
Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.
Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:
- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?
HORA
Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:
- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.
Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.
A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!
I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.
Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."
Augustin Tin Ujević
::: ČITAONA
::: NA BANDERI
Druckversion | Sitemap | 
Diese Seite weiterempfehlen© 2008-2013 Posavski vremeplov. Sva prava pridržana / Alle Rechte vorbehalten
