Mala Bosanka

 

Roberta NIKŠIĆ

Noćima je sanjala isti san: Hrvoja kako uplakan stoji u dječjem krevetiću i pruža ruke prema njoj, a ona mu želi pritrčati i uzeti ga u naručje ali se ne može pomaknuti s mjesta na kojem stoji. Njegov krevetić postajao je sve manji i manji a plač glasniji, sve dok ne bi zaglušio njezino dozivanje u pomoć: - Marko, Marko... Budila bi se uplašena, i mokra od sna okretala na Markovu stranu postelje, po navici je opipavala i mirisala. Tad bi shvatila da ga nema i da će i tužna i bijesna zbog toga što ju je ostavio samu, do jutra svoditi zajedničke račune i krivice. Tišina u sobi bi postajala glasnija, osjećaj praznine milio bi tijelom i penjao se nekamo pod grlo, a pred očima se redale godine zajedničkog života. Sjećala se kako je zamirisalo proljeće tih dana, prije nego što će upoznati svog Markana. Znala sam - govorila bih mu - namirisala sam te, tih dana je mirisalo na ljubav. Ja ti imam nos za te stvari.

Prepoznali su se na radu u Njemačkoj, dva bjegunca od bijede, željni na­praviti nešto od svog života. Marko, sav sazdan od snova i planova govorio bi joj: - Ane, svoj ću ja čovjek biti, svoj, a ne tuđi slugan. Odlučan da se sa steče­nim novcem vrati na svoje u Korčulu i podigne carstvo Ivanovića, kako ga je u svojim planovima zvao, od jutra do mraka grcao je od posla na građevini. Ona bi, glancajući tuđe prozore s pogledom na osunčane parkove, sanjarila kako će s Markom svijeta vidjeti, samo dok stanu na svoje noge.

Kad je sobičak u zemlji Gruss Gotta postao pretijesan od njegovih snova za povratkom, našli su se u Korčuli sa zakupljenim mjestom za restoran. Počela je borba da se preko noći postane šef kuhinje, privuku gosti, podigne kuća, da je Markovi najbliži prihvate kao svoju. Nikad je nisu, a dobro je znala da neće, prihvatili kao svoju u Markovu zavičaju. Nije bila za njih ni Ankica, ni Ane, ni gđa Ivanović, uvijek mala Bosanka. Znala je što misle i kad šute i ljubazno se smješkaju, znala je za njihove predrasude koje se kriju iza biranih riječi i znatiželjnih pogleda. Znala je i za podozrive poglede iza škura. Sve je ona to znala, a kuća i apartmani koji su godinama rasli trebala im je širiti zavidne zjenice. Dragim susjedama se hvalila kako zarađene novce u zavežljajima od restoranskih stolnjaka kući nose i uživala ih gledajući kako zijevaju kao ribe od čuđenja. To je trebalo isprati gorak okus nepripadanja.


Kad je mještani i ne bi podsjećali da je mala Bosanka, Marko bi ostavljao trag za sobom koji je neodoljivo podsjećao na kuću. Kuće na četiri krova koje su rasle u njezinu kraju i koje je ostavila daleko iza sebe odisale su memlom. Baš kao i Marko. Svijet o kojemu je sanjala i koji joj je obećao ponuditi na dlanu, preselio se u restoran. Pokazao je sebi, svojima, njoj i cijelom svijetu da neće biti tuđi slugan. Dok mu je rastao ugled u ženskom društvu, zatvarala je oči i pravdala to poslom i promocijom restorana. Bio joj je i kuća i zemlja i znala je zašto šuti i radi kao rob. Sad mu je, zureći kroz mrak u protekle godi­ne i gladeći njegov jastuk ispotiha spočitavala sve što tada nije: - Markane, ni prsta u more umočili nismo, nismo ni znali daje slano, od silnoga posla. Imali smo djecu a oni nisu imali nas. Pamte sve i nabijaju mi to na nos iz dana u dan. Ivo priča okolo kako je strica ćaćom zvao, jer je odrastao kod njega dok smo mi bili zauzeti restoranom, a Hrvoje se sprda kako smo ga vezali u krevetcu da ne pobjegne dok nas nema. Gosti ga sažaljivo gledaju dok im ispovijeda da je mami kao trogodišnjak govorio: - Vezi, vezi mama, kad bi ja to u žurbi zabo­ravila. Srce me moje sad zaboli... Tebe nema, a ja ih zauzdati ne mogu. Vele da smo ih regrutirali, a sad bi svaki svojim putom. Nemilice smo se trošili zbog djece, da imaju, da ne budu kao mi. A oni, osjećam da mene krive za tvoju bo­lest dok potpunim strancima prepričavaju kako ti je preko noći pola kose ot­palo a obrve pobijelile, kako doktori nisu znali od čega, a lijeka nije bilo. Ćaća je bio jak, pričaju, najednom ga nestalo, pobilio sav, ubija ga posa, a turistima sve zvecka escajg dok sa zanimanjem slušaju a onda pogledavaju mene, mamu Ivanović, k'o da sam te ja ubila. Predosjetila sam bolest i smrt kao i sve drugo što sam mogla. Jeza me i sad hvata od tog mirisa i bljutava okusa u ustima toga jutra kad sam pomislila da to nešto znači i da neće izać' na dobro. Samo nisam znala da ćeš to biti ti...


Nisi me smio ostaviti. Bojala sam se više da ćeš me ostaviti zbog neke druge ženske, a ne ovako... Sad i ne znam više živit ako ne grcam u poslu. Ne znam 'ko je tome kriv.

Iznurena, pred samo svitanje, gđa Ivanović zaspala bi s mišlju da se ujutro treba pobrinuti za goste apartmana Ivanović.

Kolovoz 2010

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević