Mato Mihalj

    U mojoj župi živi starac koji se, po njegovu kazivanju i po općem uvjerenju, nalazi negdje u oko sto dvadeset petoj godini svoga života. Rođen je na području današnje tišinske župe, ali ne zna pravo gdje je kršten, jer u Tišini tada nije bilo župe. Radi svoje starosti i dalekosežnosti u prošlost postao je privlačna ličnost u svom kraju. Par puta su ga posjetili novinari, i redovito je o njemu napisan podulji članak. Ali novinari, k'o novinari, djeca ovoga svijeta, pa ih i zanimaju samo stvari ovoga svijeta, te su jedi­no u tom smislu i postavljali Mati pitanja: gdje se rodio, kako se promeće, koliko je vladara promijenio, koliko se puta ženio, je li pio rakiju, pušio duhan itd. Duhovna strana čovjeka njih ne zani­ma, pa mu s te strane nisu postavili ama baš ni jednoga pitanja.

Desivši se nedavno jednim poslom u Matinu kraju, koji je jako udaljen od crkve, uvratio sam se k njemu naročito. Nakon malog uvoda u razgovor, postavio sam mu odmah pitanje:

- Mato, u staro vrijeme nije bilo puno crkava i svećenika kao danas - kako se je onda svijet vjerski promeć'o, kako je učio molitve, vjeronauk, kako se uopće učio kršćanskom redu i zakonu uz onako malo crkava i svećenika?

On podiže svoje staračke, zelenkaste i još uvijek bistre oči prema meni, zagleda se u me veleći:

   - Moj paroče, onda je bilo više crkava i svećenika, nego danas. Držao je jednako pogled na meni pitajući me tim pogledom da li sam ga razumio? Malo sam se zamislio i razumio, dobro sam ga razumio. Htio je tim reći da je onda svaka kršćanska kuća bila jedna mala crkvica. U njoj se klečalo, molilo, vjeronauk učio, za­povijedi Božje tumačile, zakon Isusov objašnjavao, svete pjesme pjevale - jednom riječju: Bogu služilo. To je zbilja bila bogo­molja i mala crkvica. Te su crkvice imale i svoje svećenike. Svaki je starješina, ili bolje, svaki stari čovjek bio je poput svećenika. On je predmolio, učio, tumačio, svjetovao, opominjao, karao, pred njim se ustaj alo, kapa skidala, s puta skrećalo, momak od djevoj­ke bježao; on se je u dvojbama pitao za savjet a u prepirkama za pravo. To je zaista bila služba i poštivanje jednog svećenika!

U tom smislu, dakle, Mato ima pravo kad veli da je onda bilo više crkava i svećenika nego danas.

  - Mato - nastavih ja dalje - danas ima dosta crkava ... Ne čekajuć da dovršim pitanje, on mi odgovori:

  - Ima crkava paročkih, ali kad, eto, nestade onih narodnih! Mene je upravo prenerazilo ovo njegovo razlikovanje između crkava paročkih i narodnih, ali mu ne smjedoh poreći da ima u tome istine. Otkad nestade onih domaćih crkvica i oltara u našim kućama i obiteljima, gdje se čeljad od nejači pripravljala i pripravljena slala u pravu, službenu, župsku crkvu - od onda bar mladi naraštaj zbilja od crkve čini nešto paradnoga, neko mjesto sastajanja i upoznavanja, izložište košulja, cipela i svega drugoga, osim onoga što bi trebalo. Valja tražiti sredstva i načina da ožive opet domaće crkve i kućni oltari, gdje će se mladež najprije dobro pripraviti, te tako pripravljena u crkvu slati; tada crkva neće biti ni paročka ni paradna, već prava crkva, hram Božji, kuća molitve. 

Fra Juro Vuletić: Glasnik sv. Ante, God. xxxrv, br. 10., listopad 1939., str. 316-317.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević