Mrtva straža

Josip MLAKIĆ


Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi.

- Nećeš mi vjerovati, Arijadno – reče Tezej. – Minotaur

gotovo nije pružio nikakav otpor.

 Jorge Luis Borges, Asterionova kuća

 

malo iza podneva kiša je pojačala, a zatim prešla u snijeg. Sluzavi laptavac hvatao se po sasušenoj travi koja se pod težinom povijala prema zemlji. Prekrio je šikare koje su izrasle na mjestima gdje su nekada bile oranice i voćnjaci. Zatim je prebrisao valovite crte krajolika. Jedino su prilazni putovi dugo odolijevali. Naposljetku je prekrio i njih, dugo su se još nazirali tek duboki tragovi kotača usječeni u crnu raskvašenu zemlju. Bili su puni vode. Snijeg se topio i taložio po površini, širio se po njima poput mrene, koja je u početku imala prljavu boju leda, dok konačno nije prešla u bijelu.

 

Braco je to promatrao iz osmatračnice 1. bojne koja je bila iskopana s prednje strane uzvišenja u obliku srpa. U širini od nekoliko kilometara, s obje strane, prostirala se monotona ravnica. Bio je sam. Vojnik, Kapetan, koji je bio s njim na smjeni, dan ranije je dobio napad bubrežnih kame­naca. Bila je to mučna situacija. U trenucima napada Kapetan bi legao na krevet: desna noga mu je visjela u zraku, dok je lijevu držao na podu. Kroz tu desnu nogu kao da je netko puštao struju: grčila se, tresla... Pritom je, nekontrolirano, puštao sumanute krikove. Braco bi izišao vani, zapalio cigaretu i čekao da napad prođe. Nije mogao izdržati unutra. Bilo mu je žao Kapetana, ali mu je ipak teže padala vlastita bespomoćnost. Napravio je jedino što je mogao: odmah nakon prvog napada pozvao je sanitet.

— To ti je — rekao mu je Kapetan kad je prestao jedan od napada — ko da negdje u utrobi imaš krhotine stakla koje se odjednom pokrenu.

Sanitet je došao sat vremena kasnije i odvezao ga prema bolnici, a iz, zapovjedništva nisu poslali nikoga u zamjenu. Braci je to i odgovaralo. Taj iznenadni snijeg mu je godio. Fascinirala ga je ta brza i sveobuhvatna metamorfoza krajolika, činilo se da vrijeme brže prolazi i da se nešto, pojma nije imao što, pomiče s mrtve točke. A i nije želio znati. Puštao je da ga taj osjećaj preplavljuje, da se ugodno širi tijelom poput duhanskog dima. Iza njegovih leda čuo se tranzistor. Bio je to krš slomljene antene na koju je netko spiralno omotao pocinčanu žicu, izlijepljen sa svih strana selotejpom. Unatoč tome, još uvijek je radio. Doduše, prijem je bio loš, pogotovo kako je počeo padati snijeg. Tek ponekad kroz šumove bi se probio glas ili poneki takt.


Ono dalje ne razumijem / izgleda mi da je mrtva straža*, čuo je dio pje­sme s radija, a zatim se glas izgubio.

Čuo je ove stihove bezbroj puta, međutim tek taj put učinili su mu se nekako važnim, gotovo proročkim. Doživio ih je drugačije nego li prilikom prethodnih slušanja. Otišao je do tranzistora, uzeo ga u ruku i pokušao namjestiti prijem. Nije išlo. Nekoliko puta je prešao skalom lijevo-desno, pomjerao žicu-antenu, ali je glas netragom nestao u prljavom oceanu šumova.

Bio je četvrtak, kasna jesen 1994. godine, jedan od onih crnih ratnih dana kada sve krene po zlu. Čini se kao da je negdje došlo do kratkog spoja koji pokrene slijed crnih događanja. Sve teče u jednom smjeru, gube se kontrasti: svijet se svede na jednu mjeru, više ne funkcionira po principu plus-minus, crno-bijelo. Braco je pamtio nekoliko sličnih dana. Zamišljao je, tada, kako neka nevidljiva ruka upravlja njihovim životima, kao da netko negdje zlurado pomiče bezvrijedne gipsane figurice.

Nekoliko mjeseci trajalo je čudno primirje, činilo im se kao da sudjeluju u vrlo važnoj nogometnoj utakmici u kojoj objema stranama odgovara neodlučan rezultat. Svršetak rata već se pomalo nazirao i čekalo se tek da negdje netko dovoljno moćan odsvira kraj. Samo bi povremeno s neke od strana poneko otvorio topničku vatru: nekoliko haubičkih granata, pet-šest minobacačkih mina ili bučno jato raketa ispaljenih iz višecjevnog bacača. U pravilu, na tu vatru suprotna strana ne bi odgovarala, i sve bi se ubrzo smirilo. To su u toj apsurdnoj utakmici bili oni bezvoljni i besciljni udarci sa sredine terena koji su rijetko završavali blizu gola, otišli bi na stranu ili preletjeli visoko iznad gola. Granate su uglavnom padale po oranicama, izbacujući tek vodoskoke plodne crnice i dima.

Crni niz započeo je rano ujutro, oko 06:30. Izviđači 2. bojne, koja je pokrivala sektor lijevo od njih, tijekom rutinskog i pomalo nepotrebnog izviđanja nastradali su u vlastitom minskom polju, i to zbog skice: minsko polje je, naime, na jednom dijelu bilo pogrešno označeno. Rezultat: četiri mrtva i jedan lakše ranjen. Minsko polje je, nažalost, bilo jako dobro postavljeno. U dobro postavljenim minskim poljima, naime, broj mrtvih treba biti višestruko veći od broja ranjenih. Ovdje je taj odnos bio osamdeset prema dvadeset.

*Stihovi iz Azrine pjesme Kad fazani lete

Sat-dva poslije toga, u Zagrebu, u bolnici, iznenada je umro jedan od vojnika iz njihove satnije, njegov školski drug, i to od rane koju je zaradio mjesec-dva ranije. Ubacivao je minu u minobacač, koja je na izlazu iz cijevi eksplodirala. Tom prilikom pokupio je nekoliko gelera. (Ostali, njih četvorica, prošli su bez težih ozljeda: nekoliko manjih, lokalnih opekotina od barutnog punjenja, i to je bilo sve.) Umro je od zaostalog gelera koji je nekoliko puta misteriozno izbjegao rendgenskim zrakama. Ni na jednom od tri radiološka snimka nije se vidio. Došlo je naglo do infekcije trbušne šupljine koja je, eto, bila fatalna. Sve se odigralo u dan-dva.

Zatim, otprilike u isto vrijeme, u pozadini fronta, dva su klinca na lokalnom smetlištu pronašla neeksplodiranu granatu ručnog bacača. Krilca su bila polomljena i izobličena, tijelo deformirano i prekriveno prljavštinom, i nisu uopće shvatili da se radi o granati. Jedan je ostao bez ruke, dok je drugi zaradio teške ozljede nogu i opekline u predjelu prepona. Obojica su prebačeni preko rijeke i odvezeni prema Zagrebu.

Nekoliko sati kasnije nastradala su četvorica vojnika Armije BiH. Do svojih položaja trebali su doći labirintom lokalnih poljskih putova iza crta, međutim vozač je, valjda zbog smanjene vidljivost, napravio tragičnu pogrešku: umjesto iza, skrenuo je na krvotok putova koji je išao ispred njih. Na jednom dijelu, na tvrdom poljskom putu u koji su se kao na aortu slijevali sporedni, bila je postavljena smrtonosna zamka. Srbi su spregnuli tri mitraljeza kojima su pokrivali dvadesetak metara puta. U blizini tog mjesta nalazilo se osamljeno stablo jabuke. Ono je služilo kao okidač. U trenutku kada vozilo gotovo dođe do stabla, otvarali bi rafalnu paljbu iz sva tri oružja. Svaki centimetar tog djelića puta bio bi zasut vrelom čeličnom kišom. Ako vozilo ide pedesetak kilometara na sat, a to je otprilike na tom neodržavanom i grbavom putu bio nekakav maksimum, treba mu sekunda i pol da prijeđe fatalno mjesto. Međutim, obično je trebalo više: u trenutku kada je pogođen vozač ili koja od guma, a to se obično dogodi u prvim metrima zamke, vozilo naglo uspori ili čak stane, tako da se to vrijeme može višestruko povećati. U desetak sekundi tri komada tog tipa mitraljeza, koji su nazivali sijačem smrti, mogla su ispaliti više od tri stotine metaka. Dužina vozila od nepuna tri metra predstavlja otprilike jednu sedminu dužine puta, i tom logikom svaki sedmi metak završi u automobilu, što bi značilo da je pogođen s otprilike pedesetak metaka. U pravilu završi više, budući da je crta gađanja u odnosu na put zatvarala oštar kut, tako da je u određenim trenucima gotovo svaki metak teoretski završavao u vozilu. To se dogodilo na nepun kilometar udaljenosti od Brace. Čuo je pucnjavu, ali s tog mjesta nije mogao vidjeti vozilo, tek krošnju famozne jabuke.

Ispred osmatračnice, na oko pedeset do sto metara prema srpskim crtama, nalazilo se osamljeno seosko imanje: prizemna kuća i duga, uska staja. Iza se prostirao veliki šljivik. Stabla su bila pravilno raspoređena u dvadesetak kolona: podsjećala su na postrojenu vojsku, na mrtvu, okame­njenu počasnu smotru. Braco je na neki način bio opčinjen tom kućom. To je bila u početku jedna u nizu onih statičnih slika u koje je bio prisiljen danima buljiti, vidici koji su se poput uskog snopa svjetlosti širili od nišana puške: djelić rijeke u kutu slike koji se nazire kroz šikaru, na koji, kao na gomilu krhotina od stakla, ponekad padne sunce; kukuruzno strnište iz kojeg muklo i zloslutno bljeskaju odskočne mine; monotona ledina koju presijeca poljski put... I tako, godinama, pred očima mu se sporo vrte slike nekog grotesknog kaleidoskopa, skučene i uske panorame. I na kraju je došla ta kuća. Međutim, stvari su se s vremenom mijenjale, i ona se na neki način izdvojila iz tog kaleidoskopa. Prije svega zbog činjenice da se ni na jednom dijelu kuće nije moglo primijetiti ni najmanje oštećenje, jedino je nekoliko crepova pri sljemenu spuzalo nekoliko centimetara prema dolje, iako su već treću godinu preko nje prelijetala jata smrtonosnog čelika u oba smjera. To je Braco smatrao nekim višim znakom, sudbinom. Pomišljao je ponekad kako je to najapsurdnije mjesto koje je poznavao na kojem se mogao preživjeti rat, sigurna oaza u srcu pakla.

A bio je tu i jedan san, odnosno više varijanti jednog te istog sna. Braco je sam, leži na zemlji i bjesomučno puca iz automatske puške. Međutim, napadača je sve više. Ne vidi im lica, samo tamne siluete i njihove sjene koje se, kao na ogromnom ekranu, umnažaju po zidovima kuće. Koliko god da puca, nitko od napadača ne pada. U jednom trenutku više ne vidi napadače, ali po sjenama na zidovima kuće shvaća da mu se približavaju. Završni kadrovi sna: sjene rastu, on puca naslijepo ispred sebe. Na zidu se, konačno, vidi samo jedna sjena koja je istisnula sve ostale. Tada obično ostane bez streljiva. San bi obično završio u trenutku kada sjena zakrili cijeli zid.

Iako je znao da se kolo smrti to jutro pokrenulo, javili su mu poljskim telefonom iz zapovjedništva, odlučio je otići do kuće. Razmišljao je o tome često i ranije, ali, eto, nikada nije imao bolju priliku. Uzeo je pušku, ubacio metak u cijev i namjestio je na rafalnu paljbu.

Kuća je bila zaključana. Okrenuo se i leđima naslonio na ulazna vrata. Snijeg je još uvijek padao. Sada je bio drugačiji, sitniji i hladniji. Vidio je iz tog položaja tragove svojih stopa u snijegu. Nekoliko puta se svom težinom naslanjao na vrata, međutim nisu popuštala. Naslonio se, zatim, koljenom na njih, odmah uz bravu. Istrulo drvo je, napokon, popustilo, i on je ušao unutra. Vidio je na desetine napuštenih kuća, i ova se nipočemu nije razliko­vala od drugih: odbačene stvari po podu, svijetli pravokutnici po zidovima na mjestima s kojih su skinute uramljene fotografije, isključeni električni uređaji odmaknuti od zidova, plastične vrećice s odjećom, zapakirane i ostavljene putne torbe, višak koji je otpao u posljednji tren... Razlikovala se jedino po tome, a to je vidio odmah, to je bila prva misao koja mu je prostrujala kroz glavu kad je ušao unutra, što je on ušao prvi u nju nakon što su je vlasnici napustili. To mu se tada dogodilo prvi i jedini put. Bio je to čudan osjećaj: kao da skrnavi stoljetni mir posvećenog mjesta.


Prošao je kroz cijelu kuću i krenuo natrag. Na jednom od zidova, u hodniku, ostala je nakrivo visjeti slika Srca Isusova, odnosno Marijina, ovisno iz kojeg kuta se promatra. Iznad nje, ostali su tragovi raspela. Njega su, eto, ponijeli. Jedan motiv sa slike pretapao se u drugi, a kada bi je pro­matrao okomito, vidio je obje slike odjednom. Jedan motiv, prozračan i lak, lebdio je preko drugog. Nekoliko puta je, kao opčinjen, pogledom prelazio slijeva nadesno i natrag. U lijevom kutu slike u okvir je bila zakačena jelova grančica. Braco je prešao prstima preko nje. Grančica je bila suha i iglice su se na dodir prstiju sasule. Pomislio je kako su vlasnici prvo uzeli sliku sa zida, a zatim se predomislili. Na brzinu su je vratili natrag, očito nisu imali vremena niti je vratiti u pravilan položaj. Ili im je to u tom trenutku bilo nevažno. Negdje iz daljine dopro je zvuk paljenja tenka. Braco je postavio sliku u ispravan položaj, otpuhao iglice koje su se zadržale na okviru, izbacio grančicu i krenuo prema izlazu.

U trenutku kad se spremao izići i zatvoriti vrata za sobom, ugledao je na starinskoj komodi lijevo od vrata porculanske pse. Bila su ih tri. Na jednom kraju ploče komode odvojila se politura i stršila uvis, dok je na nekoliko mjesta nabubrila od vlage i izgledala kao pogužvana. Dodirnuo je prstom jedno od tih mjesta: disalo je i bježalo ispod prstiju kao plik na koži. Osim pasa, na ploči nije bilo ničega. I oni su, pomislio je, u zadnji trenutak ostavljeni. Zamišljao ih je u kartonskim kutijama, položene u piljevinu kao u postelju. Poredani jedan uz drugi i okrenuti ravno prema njemu, djelovali su prijeteći. Zatim ih je zamišljao žive, kao da će svaki čas, bez upozorenja, skočiti na njega. Kao mrtva straža, pomislio je u jednom trenutku. Zatim ih je uzeo u ruke, promatrao jedno vrijeme i na kraju ih spremio u džep vojničke jakne. Potom je izišao. Još se čuo zvuk upaljenog tenka. Učinilo mu se da motor bruji u ritmu one pjesme.

 

Vrelo: „Ljudi koji su sadili drveće“, uvod u knjigu

 

Rujan 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

ZEMLJA, ZEMLJA ─ ZRAK, ZRAK

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević