Murva pocrnila od ljubavi

 

Piše: Ivica STUDENOVIĆ

Kada su džudije htjeli raspeti Isu­sa, on se skrio pod jednu vrbu. No oni su ga ipak pronašli i raspe­li na križ iako je vrba spustila svoje grane gotovo do zemlje ne bi li ga nekako zaštitila. Od žalosti što nije mogla zaštititi Božjeg Sina, vrbine grane su ostale mlitavo visjeti stremeći k zemlji. Njezina žalost traje do dana današnjega. Svojom opuštenom krošnjom ona i danas podsjeća sebe i druge na vlastitu nemoć, a ljudi je zovu žalosna vrba.

Ovu priču čuh od starih dok još bijah dijete i ona mi bi sasvim dovolj­na za razlikovanje žalosne od obične vrbe. Nikada se više ne pitah zašto su kod nekih vrba grane spuštene, a kod drugih uzdignute. Znadoh, naime, da je vrba sa spuštenim granama ona is­pod koje su Isusa odveli na križ. Pa ni danas, kad sam odrastao, ne osje­ćam potrebu ni za kakvim stručnijim i znanstvenijim opisima toga stabla. Žalosna vrba za mene će uvijek biti žalosna zato što nije mogla spasiti ne­vini život.

Priče ovakva tipa, kojima se neke pojave i stvari objašnjavaju, pričane su i pričaju se u svakom narodu. Jer kako drukčije ponajprije djeci ali iobičnim ljudima objasniti neobjaš­njivo, približiti čudnovato, protu­mačiti nejasno? Promatramo li pak i vlastitu civilizaciju kao živo biće koje se rađa, prolazi doba djetinjstva, adolescencije, zrelosti, starosti te na koncu ulazi u spokoj, zaključiti nam je da i ona, sukladno različitim sta­dijima svoga razvoja, određene stvari mora sama sebi pojašnjavati. Stoga ne čudi da je mnoštvo priča kakva je ona s početka teksta nastalo upravo u djetinjstvu naše civilizacije, naime u antičko doba. Pričanje mitova najlegitimniji je, a vjerojatno i najljepši i najpoetičniji oblik čovjekova snala­ženja u svijetu. Pravi majstori u tome bijahu zacijelo Grci i Rimljani. Stoga kad već počeh sa stablom, ispričat ću vam tužnu ljubavnu priču o Piramu i Tizbi. Antički je to mit koji je za­pisao rimski pjesnik Ovidije u svome djelu koje nazva Metamorfoze. Kakve veze ime jedna ljubavna priča sa sta­blima?! Ima, itekako, jer to nije samo priča o ljubavi. Kroz nju ćete saznati zašto do dana današnjega pored bije­lih i crvenih murvi ili dudova postoje i one crne.

Priča kaže da je u gradu Babilonu živjelo dvoje mladih, on - Piram i ona - Tizba. Kuće im bijahu jedna do druge, samo zidom jednim razdvoje­ne. Njih dvoje se zaljubiše, ali roditelji njihovi, jer su bili u svađi, ne dadoše im se uzeti. Čak su im zabranili i da se viđaju. Stoga im je jedina moguć­nost komunikacije ostala mala, ne­primjetna pukotina na zidu između njihovih kuća za koju su znali samo njih dvoje, jer što to može biti a da ljubav ne spazi - kaže Ovidije. Jed­noga dana, nagnani silnom ljubavlju, dogovore se da će se noću iskrasti iz kuća i sastati izvan grada kod jednog izvora ispod velikoga stabla sa snjež­nim plodovima. To stablo bijaše bije­li dud. Na dogovoreno mjesto prva dođe Tizba i stane čekati Pirama. Dok ga čekaše, iz šume nadođe lavica krvlju uprljanih gubica jer se vraćaše iz lova. Tizba, uplašivši se, pobjegne u obližnju špilju, ali u bijegu izgubi veo koji je imala na sebi. Lavica, po­što se napila izvor-vode, nađe veo i razdere ga okrvavljenim gubicama igrajući se njime. Malo kasnije stigne i Piram. Ugledavši na tlu razderan i okrvavljen Tizbin veo i prepoznavši u zemlji utisnute lavlje tragove, pomisli da je Tizbu razderala lavica. U teškoj žalosti stane okrivljivati sama sebe zbog njezine smrti. Legne pod stablo sa snježnim plodovima, potegne svoj mač i probode se njime. Kako je ležao nalećke, uvis mu krvca sukne ko olovna cijev, kad pokvari se i pukne. Uska rupica stane da pisti, a voda u dugim mlazima skakati počne te šiba i probija uzduh. Dudov iza toga plod pocrni krvlju budući poškropljen Piramovom, a korijen nakvašen njome dudinje, koje visi sa drveta, crveno oboji - tako Ovidije.

Malo potom iz špilje se vrati i Tizba i u prvi mah se zbuni vidjevši da mjesto je isto i drveta lik, ali u sum­nji poradi boje je ploda. Tad pronađe svoga dragoga mrtva pod stablom. Raščupavši kosu stane suze roniti i miješati ih s njegovom krvlju te po­ljupce mnoge u ledeno mu utiskivati lice. Shrvana bolju odluči i sama za njim poći u smrt. Zazvavši bogove, obrati se svome i Piramovu ocu zakli­njući ih samo to da u isti budu poko­pani grob. No prije nego si oduzme život prozbori i stablu ovim riječima: A ti, o drvo, koje nad jedno tijelo jadno grane spuštavaš sad, spuštavati začas ćeš nad dva. Čuvaj krvavi znak i uvi­jek plod ti nek bude crn, nek odgova­ra tuzi, ubijstva dvostrukog spomen. Izrekavši to, probode se Piramovim mačem. Molbe joj nisu ostale neuslišane, ni od bogova ni od očeva. Ovu potresnu priču Ovidije završava rije­čima: Tizbine molbe i bogove dimu i oče, jer plod je drveta crn, kad uzri, a u džari jednoj pepeo leži, što osta od spaljenih dvaju tjelesa.

Stoga, dragi čitaoče, kada ugledaš crni dud ili crnu murvu kako je još zovu, sjeti se Pirama i Tizbe mu mile i njihove nesretne ljubavi! Sjeti se i svih drugih nesretnika čije ljubavi, nastojanja, ideje, životi uopće nisu bili shvaćeni ni od drugih odobreni! Sjeti se svih onih koji su zbog tu­đih nesporazuma trpjeli i trpe, onih koji zbog krutosti i samouvjereno­sti upitnih autoriteta ma koje vrste nisu mogli vlastiti život disati pu­nim plućima! Sjeti se onih koji zbog vlastitih malih probitaka ili vlastite sujete neprestano nastoje razdvojiti nerazdvojivo, zaustaviti nezaustav­ljivo, umiriti uzavrelo, ugasiti ra­splamsalo, u ponor sunovratiti ono što prema nebu leti! Sjeti se svih onih koji su kobne poteze u životu vukli nepromišljeno, vođeni isklju­čivo osjećajima! Sjeti se i silne snage koju samo ljubav može dati, snage kojom se za voljenom osobom ili za idealima i neupitnim vrednotama može, usprkos svim protivljenjima, hrabro kročiti naprijed, čak i u smrt, uvjeren da je jedino takva ljubav vri­jedna radikalnog žrtvovanja! Sjeti se i svih onih koji svoje pogreške zbog kojih su drugi stradali olako kušaju okajati sahranjujući oba tijela u isti grob i pritom misle kako su u svojoj dobroti stradalima iskazali veliku čast i ispunili sve njihove želje! Sjeti se i svih onih koji, poput crne mur­ve, svojim tihim postojanjem nepre­stano svjedoče i ukazuju na patnju nevinih, malenih ali hrabrih, na pat­nju onih koji bi htjeli živjeti, ali im se to ne dopušta.


Sve to, dragi čitaoče, crna murva nosi u sebi. Čudnovato je to stablo. Odreče se svojih snježnih plodova kako bi trajno moglo svjedočiti patnju i ljubav stradalih ljubavnika. Odluči se na preobrazbu, tj. promijeni obraz potaknuto tajnom ljubavi. O kad bi­smo i mi češće i pažljivije osluškivali govor toga stabla! Stoga nemoj tražiti druga objašnjenja za crnu murvu - da ne umanjiš snagu simbola, ne iskvariš ljepotu poezije, ne prezreš čistoću ljubavi. A kad o svemu dobro promi­sliš, uberi koji plod toga stabla za koje je rimski pjesnik Vergilije govorio da je najpametnija biljka jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme, a kad počne pupati, propupa u jednoj noći. Pojedi ga jer nutricionisti vele da je izuzetno zdrav. Pritom pazi da auto­mobil ne parkiraš pod crnu murvu. Njezini tragovi na automobilu goto­vo su neizbrisivi - upravo kao što je vječna i neuništiva poruka i simboli­ka ispričane priče.


kolovoz 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević