Netrpeljivost, odjednom i posvuda

Dragan PAVELIĆ

 

»z'bejda-han'ma! Z'bejda-han'ma! Potukoše se na mrtvo ime! Da Bog sačuva! Ne znam gdje se vaš zatek'o?« jadala se, sva usplahirena, jedna mati.

»Asli se osunećena paščad udružila protiv neosunećene?« raspitivala se, nastojeći ostati ozbiljna, Zubejda-hanuma. »Petak protiv Nedjelje? A Subota, bezbeli, jedva dočekala...«

»Ma, ne pitaj! Vlaščad, Sokčad i Čifučad se, izgleda, ujediniše protiv Balinčadi...«

»Naopako!« viknu Zubejda-hanuma i poče predisati, kao da je jako zabrinuta. »I, šta bi?«

»Da im matere ne istrčaše i kavgu ne prekinuše, pala bi, gospodo, krv...« pretpostavljala je uplašena mati. A onda poče stvar zataškavati. »Nije da se djeca mrze! Ne, ne... Nešto hin, aman jarabi, jami! Nešto hin spopa'ne. Povedu i' kavgadžije i arsuzi. Ko drugi... A onda deriščad opšti belaj učine!«

Kada uboje i rane pregledaše, poderane rukave i ovratnike prebrojaše, odrasliji medu nedoraslima ustanoviše kako osim vjerske, među sukobljenicima, i neka druga podjela postoji! Kao da je u sukobu, uz vjerski, još nekakav element bio: na suprotnim se stranama nađoše i rođena braća i bratučad, a za njima i kumčad. Za nepovjerovati!

***

Uto se začu galama.

»Vlainduro! Vlainduro!« vikao je sedmogodišnjak iz prikrajka.

Pred širom otvorenom kapijom pomoli se gologlava žena. Dječak nije prestajao s izazivanjem. Onda se žena, očito dječakova mati, uhvati za glavu i stade zapomagati.

»O, svijete! Jesi li ovo ikada čuo? Gaće mu perem, a bezobraznik me vrijeđa...«

»Dijete od oca čulo! Tvoj efendija - čini mi se - žestok Šokac, a ti, da prostiš, ožešća Vlahinja... Nije čudo što te dijete vrijeđa!« protumači joj na avlijsku ogradu oslonjena komšinica.

»A što li je ono, jadna li mu nena? Ni Vlašče, ni Sokče, a kočoperi se... Dođi vamo, napolico! Dođi, da ti Vlaindura šamar opali...« i, brzinom munje, djetetu opali šamar.

Rasplaka se dijete. Rastuži se mati. Ubih dijete!, pomisli. Ko zadnja divljakuša, ko primitivuša...

Primitivka! Primitivka!, zaključi žena nalakćena na ogradu. Da utješi mater, reče:

»Mene je moj, nedavno, nazvao Cigankom. A ja, ni pet-ni šest, ukrstih očima. Maramu na glavu, pa za njim! Trči on, trčim ja. Nećeš, majčin sine, pobjeći!, mislim ja, a noge mi otpadoše. Lude li žene! Ne znam šta mi bi. Dođi, mali! Dođi, da ti glavu izmjerim!, vičem. Derem se. A dijete u plač. Neću, veli, više nikada! Nemoj mi samo glavu mjeriti! Nit' znam što mu htjedoh učiniti, nit' ono zna čime mu zaprijetih. Ali, dobro se razumjesmo. Od tada se moj junačina, za svaki slučaj, kupa sam. Sam češalj kroz kosu provlači...«

Ali tješidba joj ne pođe za rukom.

»Jadna ti sam i čemerna! Otpast će mi ruka!« viknu mati ni Vlaščeta, ni Sokčeta i zagleda se u svoju desnicu.

»Je l' što ga ošinu?« smijući se upita je susjeda. Došlo joj je da se umokri od smijeha.

»Sto ga ošinuh...« potvrdi joj, već jednoruka, pokajnica.

»Ma neće! Daje tako, nijedna mati ruku ne bi imala...« usprotivi se svje­dokinja pretjeranog majčinskog kajanja. Nije mogla zaustaviti smijeh.

»Sveta Tekla! Pomozi mi!« vrisnu mati i sva zajapurena uteče u kuću. Tamo poče ljubiti sliku velikomučenice i svoje zaštitnice, svete Tekle.

»Bogomoljka! Bogomoljka!« zaključi žena. Još uvijek oslonjena na ogradu, osjeti kapi koje joj utekoše i skliznuše niz noge.

.......................................................

 

Vrelo: „Proljeće u Karolinetalu“

- Iz vrućeg književnog bosanskog lonca, iz kojeg već 15-tak godina izlaze čudesne teme i sjajani pisci, stiže nam i prolaznik Dragan Pavelić.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46