Pauk

Ima jedna, ni česta ni sasvim rijetka, ali u svakom slučaju posebna vrsta muškaraca: obdareni su jakim tijelom i strašljivom dušom. U Kalebovu slučaju, i jedno i drugo bijaše naglašeno.

Zbog toga je on među posebnima još posebniji. Nikakvo čudo, kao petogodišnjaka napusti ga rođena mati! Njegov otac, ni udovac ni pravi raspuštenac, zaključi kako tako živjeti ne mogu pa se oženi po drugi put, a dječak osim života siročeta upozna i drugu stranu samoće — život pastorka.

Novi brak ocu ne donese utjehu, a njegovu sinu nova obitelj ne povra­ti izgubljenu. Cijelo djetinjstvo i mladost osjećao se nevoljenim i smatrao prikraćenim premda nije bilo sasvim tako - maćeha je nastojala ugoditi pas­torku, a polusestra, po prirodi hladna osoba, smatrala ga je pravim bratom.

Otac propade u krajnju ravnodušnost. Nije to bila obična utučenost — bilo je to nešto mnogo ozbiljnije. A Kaleb?

Pokušavao je Kaleb pobjeći, ali se opet vraćao i u očevu domu nešto iščekivao. Poslije srednje škole, završio je za inženjera i ubrzo se namjes­tio. Kako već biva u današnje vrijeme, započe život s jednom djevojkom, ali ta ga veza nije usrećila. Nije bila ono što je priželjkivao, o čemu je sa­njao, čemu se nadao. Ne napuštajući ni djevojku ni roditeljsku kuću, sve je češće samovao. Poče se baviti nekom borilačkom vještinom. Utroši silnu snagu i postiže spretnost posljednjeg majstorskog stupnja.

Kao ni jedno dijete, ni on nije mogao preboljeti gubitak. Ponekad se čini: sve je prebrođeno, sve se nadoknadilo u nekom zagrljaju, zacijelilo u nekoj bliskosti — nema više štete. Ali ne! Prije ili poslije, probije ona ista čamotinja i sve dovede u pitanje.

Podosta je vremena prošlo dok se nije odlučio ispričati nam ovaj doživljaj.

Jednog popodneva, ležeći u krevetu, skanjivao se Kaleb u nedoumici: "Otići ili ostati?" Podsmijevao se svojoj neodlučnosti. Bio je nesposoban odvojiti se od bilo koga, napustiti bilo što. I, dok je tako razmišljao, kroz odškrinuta vrata ču šaputanje maćehe i sestre. Iako tihe - iz opreza, iz lukavstva - riječi im postaše razumljive.

- Spava li?

- Spava.

- Pazi da ga ne probudimo!

   - Naravno.

   - Bojiš li se?

   - Bojim.

   - Ne boj se! Bolje da mi njega, nego on nas... Požuri!

   - Ipak, grijeh je. Čekaj! Može nas snaći nesreća!

   - Treba ga zatući na licu mjesta! Ako ga odmah ne ubijemo, može nas napasti. Sad il' nikad!

- Čime ćemo? Cjepanicom? Lopatom?

- Ne smiješ promašiti. Treba ga... na mjestu.

Nema sumnje! Urota je bila očita! Mogao je to i prije pretpostaviti. Otac, onaj jadnik, ionako više ništa ne zna, digao ruke od svega. Kaleb više nije mogao mirovati, nije se mogao pretvarati. Srce mu je tuklo po-mamno. Bio je spreman na krajnju obranu. I upravo kada je htio skočiti iz kreveta, začu tup udarac i prestrašen glas.

- Jesi li ga?

- Jesam! Zamalo pobježe! Vidi koliki je! Mrcina, prava nakaza!

-  Kažu, grijeh je ubiti pauka. Pogotovo predvečer, kada donosi sreću...

- Pusti priču! Cijelu noć ne bih zaspala da ga nismo dokrajčile...

Kao zid bijel, u sobu uđe Kaleb, ali žene ubojice ne primijetiše nje­govo bljedilo. Omamljena događajem, sestra prstom pokaza zvijer na podu. Skvrčena i nepomična, slomljenih udova i zgnječena zatka, sada je izgledala kao crna mrva. Tričav kukčev leš.

Svima troma trebalo je nekoliko časaka da se priberu. A kada se pribraše, Kaleb uze kaput s vješalice i klimnu glavom. Žene mu uzvratiše. Onda, ne okrećući se, on izađe. Van, van, van!

 

D. Pavelić

::: NEKE STVARI I OSTALO

Nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević