Peta Gora I.

Katkad se dogode neizbježni trenuci nesreće koji nam poremete život. No, događaju se s razlogom. Katkad nam se čini da se svijet urotio protiv nas pa se pitamo: "Zašto se to baš meni događa?" Suočeni s neizbježnim, neki se od nas prepuštaju malodušnosti; no drugi ojačaju i steknu dublje razumijevanje. Priča o proroku Iliji za suvremenog je čovjeka neprocjenjivo vrijedna pouka nade. Do koje mjere možemo predvidjeti vlastitu sudbinu? To je pitanje koje lebdi u zraku nad Petom goro, pitanje na koje je svatko od nas pokušao pronaći odgovor. Oživljujući svu dramatičnost i složenost uzbudljivog, kaotičnog svijeta Srednjeg istoka, Paulo Coelho pretvara Ilijine kušnje u duboko dirljivu i nadahnjujuću priču - priču koja na dojmljiv način obrađuje univerzalnu temu: vjera i ljubav naposljetku donose pobjedu.

.....................

Štovani čitatelji ovu doista zanimljivu knjigu Posavski vremeplov  će objaviti u nekoliko nastavaka

 

pv


PROLOG

 

Početkom godine 870. prije Krista, jedna oblast po­znata kao Phoenicia - a Izraelci je nazivaše Libanonom - obilježila je gotovo tri stoljeća mira. Njeni su se stanovnici mogli ponositi svojim uspjesima; kako nisu bili politički moćni, bijahu primorani razviti zavidnu pregovaračku sposobnost, što je bilo jedino jamstvo op­stanka u svijetu poharanom neprestanim ratovima. Savez sklopljen oko 1.000 godine prije Krista s izrael­skim kraljem Salomonom omogućit će osuvremenji­vanje trgovačke mornarice i osvajanje novih tržišta. Otada počinje nezaustavljivi uspon Fenicije.

Fenički pomorci doplovili su u to doba već do Španjolske i Atlantskog oceana, a ima teorija - koje još nisu potvrđene - da su ostavili pisane tragove čak i na sjeveroistoku i jugu Brazila. Trgovali su staklom, cedrovinom, oružjem, željezom i bjelokosti. Stanov­nici velikih gradova, kao što su Sidon, Tir i Biblos, poznavali su brojeve, astronomske proračune, vinar­stvo i služili su se, tada već dvjestotinjak godina, određenim brojem znakova za pisanje, koje će Grci preuzeti kao alfabet.

Početkom godine 870. prije Krista, jedno se ratno vijeće sastalo na udaljenom mjestu, u gradu Niniva. Skupina asirskih vojskovođa odlučila je poslati svoje trupe da osvoje zemlje što su se smjestile na obalama Sredozemnog mora. Fenicija je odabrana kao oblast koja će prva biti napadnuta.

Početkom godine 870. prije Krista, dva čovjeka ­skrivena u jednoj staji u Gileadu, u Izraelu - očeki­vala su smrt u narednim satima.


PRVI DIO

 

- Služio sam Bogu koji me sada ostavlja i prepu­šta rukama mojih neprijatelja - reče Ilija.

- Bog je Bog - odvrati levit. - On nije Mojsiju re­kao je li dobar ili zao; rekao je samo: Ja jesam. Dakle, On je sve što postoji pod suncem - i grom koji razruši kuću, ali i ruka čovjeka koja je obnovi.

Razgovor je bio jedini način da se odagna strah; svakog trenutka, vojnici će provaliti vrata staje gdje su se nalazili, razotkriti ih i ponuditi im jedini mogući izbor: obožavati Baala - feničko božanstvo - ili biti pogubljen. Pretraživali su kuću po kuću, zahtijevali od proroka da se obrate, a ako nisu htjeli, bivali su smaknuti.

Možda se levit obrati i umakne smrti. No Ilija nije imao izbora: sve se to događalo njegovom krivicom i Izebela je htjela njegovu glavu pod svaku cijenu.

- Anđeo Gospodnji bio je taj koji me poslao kralju Ahabu, kako bih ga upozorio da neće biti kiše dokle god Baal bude štovan u Izraelu - reče, gotovo se is­pričavajući što je poslušao anđelove riječi. - Ali Bog djeluje polagano; dok suša ne počne činiti svoje, prin­ceza Izebela već će kazniti sve one koji ostanu vjerni Gospodu.

Levit ne reče ništa. Razmišljao je bi li se trebao obratiti i okrenuti Baalu, ili umrijeti u ime Gospodnje.

- Tko je Bog? - nastavi Ilija. - Zar on drži sablju vojnika što ubija one koji ne izdaju vjeru naših patri­jarha? Zar je on postavio tuđinsku princezu na naše prijestolje, da bi se sve ove nesreće dogodile našem pokoljenju? Zar je Bog taj koji ubija vjerne, nevine, one koji slijede Mojsijeve zakone?


Levit je donio odluku: radije će umrijeti. Poče se smijati, jer ga pomisao na smrt više nije plašila. Okre­ne se prema mladom proroku pored sebe i pokuša ga umiriti:

- Pitaj Boga samoga, ako već sumnjaš u njegove odluke - reče. - Ja sam prihvatio svoju sudbinu.

- Bog ne može željeti da budemo istrebljeni bez milosti - ustrajao je Ilija.

- Bog može sve. Kad bi se ograničavao samo na ono što mi nazivamo Dobrim, ne bismo ga mogli zvati Svemogućim; vladao bi samo jednim dijelom uni­verzuma, a postojao bi uz njega i netko drugi, moćni­ji, koji nadzire i sudi o njegovim djelima. Kad bi bilo tako, ja bih štovao toga moćnijeg.

- Ako On može sve, zašto ne poštedi od patnje one koji ga ljube? Zašto nas ne spasi, umjesto što da­je moć i slavu svojim vlastitim neprijateljima?

- Ne znam - odgovori levit. - Ali postoji razlog i nadam se da ću ga uskoro saznati.

- Ti nemaš odgovor na to pitanje.

- Nemam.

Obojica ušutješe. Iliju je oblijevao hladan znoj.

- Ti si prestravljen, ali ja sam se već pomirio sa svojom sudbinom - progovori levit. - Izići ću i skon­čati s ovom agonijom. Svaki put kad začujem koji krik izvana, patim zamišljajući kako će biti kada kucne moj čas. Za ovo vrijeme koje smo ovdje zatvoreni, umro sam već stotinu puta, a mogao sam umrijeti samo jednom. Ako mi je već sueno da ostanem bez glave, neka to bude što prije.

Imao je pravo. I Ilija je čuo iste krikove i već je propatio više nego što je mogao podnijeti.

- Idem s tobom. Umoran sam od borbe za neko­liko sati života više.

Ustade i otvori vrata staje, puštajući da sunce osvi­jetli unutrašnjost staje i dvojicu tamo skrivenih ljudi.


Levit ga je uhvatio za ruku i počeše hodati. Da se tu i tamo nije čuo pokoji krik, bio bi to sasvim nor­malan dan, u gradu kao bilo koji drugi - sunce koje nije prejako peklo i povjetarac koji je dolazio s uda­ljenog oceana, čineći temperaturu ugodnom, praš­njave ulice, kuće načinjene od zemlje pomiješane sa slamom.

- Naše su duše zarobljene strahom od smrti, a dan je tako lijep - reče levit. - U mnogo drugih prilika, kad sam se osjećao u miru s Bogom i svijetom, vrućina je bila strašna, vjetar iz pustinje ispunjao mi je oči pijes­kom, tako da nisam mogao vidjeti ni prst pred nosom. Njegov plan nije uvijek u skladu s onim što mi osje­ćamo; ali ipak jamčim da On ima razloga za sve to.

- Divim se tvojoj vjeri.

Levit pogleda prema nebu, kao da se na trenutak zamislio. Onda se okrene ka Iliji:

- Nemoj se diviti, a ni toliko vjerovati - bila je to »oklada« sa samim sobom. Pretpostavio sam da Bog postoji.

- Ti si prorok - usprotivi se Ilija. - I ti čuješ gla­sove i znaš da postoji drugi svijet osim ovog.

- To može biti moj umišljaj.

- Ali već si vidio božje znakove - ustrajao je Ilija, kojeg su sudrugovi komentari počeli ozlojeđivati.

- Može to biti moja mašta - odgovor je bio isti. ­Zapravo, jedino konkretno što imam je moja »oklada« - rekao sam sam sebi da sve to dolazi od Svevišnjega.

Ulica je bila pusta. Ljudi su, zatvoreni u svojim kućama, čekali da Ahabovi vojnici obave svoj zadatak po princezinoj naredbi: smaknuti izraelske proroke. Ilija je hodao uz levita, s osjećajem da ga, iza svakog od tih prozora ili vrata, netko krišom promatra - okri­vljujući ga za sve što se zbivalo.

- Nisam tražio da budem prorok. Možda je i kod mene sve plod mašte - razmišljao je Ilija.

No nakon onog što se dogodilo u stolarskoj radi­onici, znao je da nije tako.

Od svog djetinjstva čuo je glasove i razgovarao s anđelima. Tada su ga roditelji odveli nekom sveće­niku u Izraelu, koji ga je - nakon što mu je postavio mnoga pitanja - okarakterizirao kao nabi, proroka, »čovjeka duha«, onoga koji je »glasnik božji«.

Nakon što je duge sate proveo u razgovoru s njim, svećenik reče njegovim roditeljima da bi sve što dje­čak bude rekao, trebali shvatiti ozbiljno.

Kad su izišli odatle, roditelji Iliji zabraniše da ikad više bilo kome priča o onom što vidi ili čuje; biti pro­rok značilo je imati sveze s vlašću, a to je oduvijek bilo opasno.

U svakom slučaju, Ilija nikad nije čuo ništa što bi moglo zanimati svećenike ili kraljeve. Razgovarao je samo sa svojim anđelom-čuvarom i slušao savjete koji su se ticali njegova vlastita života; pokatkad bi imao vizije koje nije razumio - daleki oceani, planine nase­ljene čudnim krilatim bićima ... Kad bi priviđenja nestala, on je - poslušavši svoje roditelje - činio sve kako bi ih što brže zaboravio.

Tako su glasovi i vizije bivali su sve rjeđi. Roditelji su bili zadovoljni i nisu to više ni spominjali. Kad je Ilija dovoljno odrastao da sam sebe uzdržava, posu­diše mu novac da otvori malu stolarsku radionicu.

Gledao je s poštovanjem na druge proroke, koji su hodali ulicama Gileada, u svojim krznenim ogrtačima s pojasevima od kože, pričajući kako ih je Gos­podin odabrao da povedu izabrani narod. To doista nije bila njegova sudbina; nikad ne bi bio u stanju dovesti se u stanje transa plesom ili šibanjem vlastita tijela, što je u »glasnika božjih« bila normalna praksa - nije podnosio bol. Nikad ne bi mogao hodati ulica­ma Gileada ponosno izlažući pogledima ožiljke rana zadobivenih u stanju ekstaze - bio je prestidljiv za tako nešto.

Ilija je sam sebe smatrao onim što je doista i bio - običnim čovjekom, koji se odijeva kao i svi drugi i koji nanosi nehotice bol samo svojoj duši - istim stra­hovima i iskušenjima koji su sastavni dio života svih običnih smrtnika. Kako je napredovao njegov posao u radionici, glasovi su potpuno nestali - jer zreli i radini ljudi nemaju vremena za to. Njegovi su ro­ditelji bili zadovoljni sinom i život je tekao u miru i skladu.

Onaj razgovor sa svećenikom, dok je još bio dije­te, pretvorio se u blijedo sjećanje. Ilija nije mogao vjerovati da bi Svemogućem Bogu bilo potrebno raz­govarati s ljudima da bi proveo u djelo svoje zapovi­jedi; ono što se dogodilo u njegovu djetinjstvu bila je samo mašta dokona dječačića. U Gileadu, njegovu rodnom gradu, živjelo je nekoliko ljudi koje su ostali građani držali ludima. Govorili su nesuvisle stvari i bili su nesposobni razlikovati glas Gospodnji od boles­nih delirija. Provodili su život na ulicama, prizivajući kraj svijeta i preživljavajući od tuđeg milosrđa. Sve­jedno ih nijedan svećenik nije smatrao »glasnicima božjim«.

Ilija je na kraju zaključio da svećenici nikad nisu sigurni u ono što govore. »Glasnici božji« bili su po­sljedica nesređenih prilika u jednoj zemlji koja je tražila svoj put, gdje su se braća svađala među sobom i gdje bi svaki čas netko drugi preuzeo vlast. Nije bilo razlike između proroka i luđaka.


Kad je čuo za vjenčanje svog kralja s Izebelom, tirskom princezom, nije tome pridavao mnogo važ­nosti. I drugi su izraelski kraljevi već činili isto i time pridonijeli trajnom miru u regiji, te procvatu trgovine s Libanonom. Nije Iliju zabrinjavalo vjeruju li stanov­nici susjedne zemlje u bogove koji ne postoje, ili pak, odaju li se čudnim kultovima, kao što je obožavanje životinja ili planina; jesu li pošteni u pregovorima ­to je držao najvažnijim.

Ilija je nastavio kupovati cedrovinu koju su dono­sili i prodavati svoju stolariju. Iako su su bili pomalo uobraženi i voljeli sami sebe nazivati "Peničanima« ­zbog drugačije boje kože - nitko od libanonskih trgo­vaca nikada nije pokušavao za sebe izvući korist iz općeg nereda koji je vladao u Izraelu. Plaćali su pri­stojnu cijenu za kupljenu robu i nisu se upuštali u ko­mentiranje neprestanih unutarnjih ratova i političkih problema, prilika s kojima su se Izraelci bili prisiljeni suočavati iz dana u dan.

Kad je zasjela na prijestolje, Izebela zatraži od Ahaba da štovanje Gospoda Boga bude zamijenjeno kultom libanonskih bogova.

I to se već i prije događalo. Ilija - iako se gnušao činjenice da je Ahab na to pristao - nastavi štovati Boga Izraelova i živjeti po Mojsijevim zakonima. - To će proći - mislio je. - Izebela je zavela Ahaba, ali neće imati dovoljno snage da obrlati narod.

No Izebela nije bila žena kao druge; vjerovala je da ju je sam Baal poslao na svijet, kako bi obratila na pravu vjeru narode i države. Lukava i promišljena, poče nagrađivati sve one koji bi napustili Gospodina i prihvatili nova božanstva. Ahab podiže hram Baalu u Samariji i unutra mu sagradi oltar. Ljudi pocese hodočastiti na to mjesto i, zakratko, kult libanonskih bogova proširi se posvuda po Izraelu.

- Proći će. Možda se održi za života jedne gene­racije, ali onda će biti zaboravljen - i dalje je mislio Ilija.

Tada se dogodilo ono što nije ni slutio. Tog po­podneva, dok je završavao jedan stol u svojoj radi­onici, sve se oko njega zatamni i nađe se okružen tisućama bijelih svjetlucavih točkica. Glava ga odjed­nom zaboli oštro kao nikada prije; htjede sjesti, ali tek tada ustanovi da nije u stanju pomaknuti nijedan­-jedini mišić.

To nije bilo plod njegove mašte.

- Mrtav sam - proleti mu kroz glavu u tom trenu.

- I sad, eto, vidim kamo nas Bog šalje kad umremo,

ravno u nebesa.

Jedno od svjetalaca jače zablista i iznenada - kao da dolazi sa svih strana odjednom,

 

»začu glas GOSPODNJI, koji mu govoraše:

Kaži Ahabu da, tako izvjesno kao što je izvje­sno da postoji GOSPODIN, Bog Izraelov, pred čijim licem stojiš, ni rose ni kiše neće biti u go­dinama koje slijede, po mojoj riječi.«

U tilom je času sve ponovno bilo kao i ranije; ra­dionica, blijeda svjetlost sutona, glasovi djece što su se igrala na ulici.

Ilija nije spavao te noći. Po prvi put nakon toliko godina, osjećaji koji su pripadali djetinjstvu su se vratili; i ovaj put nije mu anđeo-čuvar govorio, već »nešto« jače i moćnije. Bojao se da bi, ako ne izvrši za­povijest, svi njegovi poslovi mogli biti ureknuti.

Sutradan ujutro, odluči učiniti ono što je od nje­ga zatraženo. Konačno, bio je samo glasnik nečega što se nije ticalo njega; kad izvrši taj zadatak, glasovi se neće više vraćati da ga uznemire.

Nije bilo teško ugovoriti audijenciju kod kralja Ahaba. Još odavna, od doba Samuelova kraljevanja, proroci su stekli ugled u poslovnim i vladajućim kru­govima svoje zemlje. Mogli su se ženiti, imati djecu, ali su morali uvijek biti na raspolaganju Gospodinu, da se vladari nikad ne bi udaljili od ispravnog puta. Tradicija je kazivala da su, zahvaljujući tim »glasnici­ma božjim«, mnoge bitke dobivene, te da je Izrael op­stao jer su njegovi vladari, kad bi skrenuli s pravog puta, uvijek imali nekog proroka da ih vrati na put Gospodnji.

Došavši tamo, on upozori kralja da će velika suša opustošiti cijelu zemlju i potrajati sve dok kult feni­čkih bogova ne bude napušten.

Vladar nije pridao mnogo važnosti njegovim ri­ječima, ali Izebela - koja je sjedila pored Ahaba i po­zorno slušala što je Ilija govorio - poče mu postavljati niz pitanja. Ilija joj ispriča što je znao o viziji, o glavo­bolji, o osjećaju da se vrijeme bilo zaustavilo dok je slušao andela. Dok je opisivao što mu se dogodilo, mogao je izbliza gledati princezu o kojoj su svi pri­čali; bila je jedna od najljepših žena koje je ikada vidio, duge crne kose koja joj je padala do struka, savršeno oblikovana tijela. Blistajući na tamnoputom licu, njene su zelene oči bile prikovane uz Ilijine; on nije uspijevao prozreti što su mu te oči govorile, pa nije mogao znati ni kako su njegove riječi na nju djelovale.

Izašao je odatle uvjeren da je izvršio svoju misiju i da se može mirno vratiti poslu u radionici. Putem natrag, poželi Izebelu svim žarom svojih 23 ljeta. I pomoli se Bogu da - u budućnosti - uzmogne susresti neku ženu iz Libanona, jer su one bile lijepe, tamne kože i zelenih očiju punih tajnovitosti.

 


Radio je ostatak dana i zaspao u miru. Sutradan ga još prije svitanja probudi levit; Izebela je bila uvje­rila kralja da su proroci prijetnja napretku i širenju Izraela. Ahabovi vojnici dobili su naredbu da pogube sve one koji budu odbijali da napuste svetu zadaću koju im je Bog namijenio.

Iliji, međutim, nije dato pravo na izbor; on je bio osuđen na smrt.

S levitom je dva dana proveo skriven u staji u juž­nom dijelu Gileada, a za to je vrijeme četiri stotine i pedeset nabi bilo bez odlaganja pogubljeno. Među­tim, većina onih proroka koji su hodali ulicama šiba­jući sami sebe i proričući kraj svijeta zbog iskvareno­sti i nedostatka vjere, prihvatila je da se obrati na novu Vjeru.

Neki opori zvuk, pa za njim jauk, prekinu Ilijine misli. Zatečen, okrenu se prema svom sudrugu:

- Što je to bilo?

No nije dobio odgovor; levitovo tijelo stropošta se na tlo, probodeno strijelom posred grudi.

Pred njim, jedan je vojnik namještao novu strijelu u svoj luk. Ilija pogleda oko sebe: ulica sa zatvorenim vratima i prozorima, sunce na nebu, povjetarac s oce­ana o kojem je toliko čuo, ali ga nikad nije vidio. Palo mu je na um da potrči, ali znao je da bi ga strelica dostigla prije no što bi stigao do najbližeg ugla.

- Ako već moram umrijeti, neka to ne bude s leđa - pomisli.


Vojnik ponovno zategne luk. Na svoje vlastito iz­nenađenje, nije osjećao strah, ni nagon za preživlja­vanjem, niti bilo što drugo; činilo mu se kao da je sve to određeno već mnogo ranije i kao da obojica - on, kao i vojnik - igraju uloge u drami koju nisu sami napisali. Sjeti se djetinjstva, jutara i večeri u Gileadu, nedovršenih komada pokućstva koje će ostaviti u svo­joj radionici.

Pomisli na svoju majku i svog oca, koji nikad nisu željeli sina proroka. Pomisli na Izebeline oči i na osmi­jeh kralja Ahaba.

Pomisli kako je glupo umrijeti sa samo 23 godine, nikad ne upoznavši ljubav žene.

Ruka otpusti tetivu, strijela sune zrakom, prozuji tik pored njegova desnog uha i zabode se u tlo iza njega.

Vojnik još jednom napne svoj luk i nacilja. Samo što se, umjesto da odapne strelicu, zapiljio u Iliju.

- Najbolji sam strijelac u cijeloj Ahabovoj vojsci ­reče. - Sedam godina nisam promašio jednu-jedinu metu.

Ilija se osvrne na levitovo mrtvo tijelo.

- Ta je strijela bila za tebe. - Vojnik je i dalje držao luk napetim, a ruke su mu drhtale. - Ilija je jedini prorok kojeg se mora ubiti; drugi mogu odabrati vjeru u Baala.

- Onda završi svoj posao.

Bio je iznenađen vlastitom mirnoćom. Puno je puta zamišljao smrt u noćima provedenim u staji, a sada je uvidio da se mučio više no što je bilo potre­bno; za koji tren, svemu će biti kraj.

- Ne mogu - reče vojnik, kojem su ruke još drh­tale, dok je čas podizao, a čas spuštao luk. - Odlazi, nestani mi s očiju, jer mislim da je Bog skrenuo moje strijele, i da će me prokleti ako te pogodim.


Tek tada - u trenutku kad je osjetio da ima šanse da preživi - panika od smrti počela se vraćati. Još uvi­jek je bilo izgleda da vidi ocean, da nađe sebi ženu, ima djecu i da završi sve ono što je započeo u svojoj radionici.

- Okončaj to odmah! - reče. - U ovom trenutku sam miran. Ako budeš odugovlačio, patit ću zbog sve­ga što gubimo

Vojnik se ogleda, kako bi se uvjerio da nitko ne prisustvuje tom prizoru. Zatim spusti luk, vrati stre­licu u tobolac i nestane iza ugla.

Ilija osjeti slabost u nogama; strah je ponovno bio tu, u svoj svojoj silini. Osjetio je da mora pobjeći istog časa, nestati iz Gileada, da se nikad više ne bi našao oči u oči vojniku s napetim lukom, uperenim ravno u njegovo srce. Nije svojevoljno odabrao svoju sudbinu, niti je otišao pred Ahaba zato da bi se mogao pred svojim susjedima pohvaliti kako je razgovarao s kra­ljem. Nije bio odgovoran za pokolj proroka - čak ni­je bio odgovoran ni za to što je, izvjesnog poslijepod­neva, vrijeme stalo, što se radionica se preobrazila u crnu rupu, ispunjenu točkicama svjetlosti.

Povodeći se za vojnikom, obazre se oko sebe; uli­ca je bila pusta. Pomislio je da bi trebao provjeriti može li se još uvijek levitu spasiti život, no panika ga isti čas ponovo obuze i, brže-bolje dok se netko ne pojavi, Ilija se da u bijeg.


Hodao je više sati, koristeći se stazama kojima već dugo nitko nije kročio, dok nije stigao do potoka Kerita. Osjećao je stid zbog svog kukavičluka, ali je bio i sretan što je živ.

Popio je malo vode, sjeo i tek tada sagledao situ­aciju u kojoj se nalazi: sutradan će već morati nešto pojesti, a nije znao kako se prehraniti usred pustinje.

Pomisli na svoju stolariju, posao koji je gradio to­like godine, a sada ga je bio primoran napustiti. Neki od susjeda bili su njegovi prijatelji, ali nije mogao računati na njih; priča o njegovom bijegu već se zaci­jelo bila proširila gradom i jamačno su ga svi mrzili jer je utekao, žrtvujući na taj način one koji su doista i iskreno vjerovali.

Sve što je do tada u životu učinio bilo je upro­pašteno - samo zato što je povjerovao da vrši volju Gospodnju. Sutradan - a i slijedećih dana, tjedana i mjeseci - libanonski trgovci dolazit će na njegova vrata i netko će im reći da je gazda pobjegao, osta­vljajući za sobom trag od smrti nedužnih proroka. Možda će im kazati i da je on pokušao uništiti vjeru u bogove koji vladaju zemljom i nebesima; priča će se odmah proširiti preko granica Izraela i mogao je zauvijek zaboraviti vjenčanje s nekom od ljepotica iz Libanona.

- Postoje brodovi.

Da, postojali su brodovi. Zločinci, ratni zaroblje­nici, bjegunci, svi su oni obično dobivali utočište kao mornari na brodovima, jer je taj posao bio opasniji od vojničkog. U ratu, vojnik je uvijek imao izgleda da pobjegne i sačuva glavu; no mora su bila neistražena, nastanjena čudovištima, i - kad bi se dogodila trage­dija - nitko je ne bi preživio da ispriča što se zbilo.


Postojali su brodovi, ali bili su u rukama feničkih trgovaca. Ilija nije bio zločinac, zarobljenik ni bje­gunac, već netko tko se usudio podići svoj glas protiv boga Baala. Kad bi to otkrili, bio bi ubijen i bačen u more, jer pomorci su vjerovali da Baal i njegovi bo­govi upravljaju olujama.

Nije mogao ići u pravcu oceana. Nije mogao nas­taviti prema sjeveru, jer tamo je bio Libanon. Niti se moglo poći na istok, gdje je nekoliko izraelskih ple­mena međusobno ratovalo već kroz dva pokoljenja.

Sjeti se mirnoće koju je bio osjetio našavši se pred vojnikom; konačno, što je smrt? Smrt je jedan trenu­tak, ništa više od toga. Cak i ako osjetiš bol, ona mo­ra da učas prođe i Gospodar Vojski primi te u svoje okrilje.

Legne na tlo i ostane tako dugo, gledajući u nebo.

Kao i levit, pokuša zamisliti svoju »okladu«. Nije se ti­cala božjeg postojanja - jer o tome nije imao sumnji - već smisla njegova života.

Gledao je planine, zemlju koja će biti opustošena dugom sušom - tako mu je kazao anđeo gospodnji ­ali je tada još uvijek odisala svježinom dugogodišnjih obilatih kiša. Gledao je potok Kerit, čiji će tok uskoro presahnuti. Oprosti se od svijeta usrdno i s poštova­njem, zamolivši Gospodina da ga primi kad kucne njegov čas.

Upitao se koja je svrha njegova postojanja i nije dobio odgovor.

Upitao se kamo bi trebao krenuti i shvatio da je u okruženju.


Sutradan će se vratiti i predati, iako se ponovno bojao smrti.

Pokuša se razvedriti spoznajom da će ipak živjeti još nekoliko sati. No uzalud; bio je upravo shvatio da - gotovo ni u jednom trenutku svog života - čovjek nema moć ni o čemu odlučiti.

 

Kraj prvog dijela

 

Kolovoz 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević