Pjesma

Zaprepastio se koliko ga je snažno pogodio nalet sjećanja o Leli, probuđen sasvim neuspjelom reportažom što se dosadno otegla na televiziji o gradu gdje je nekoć studirao. Pokraj njega žena se zanijela u igri sa djecom i on glumeći tromost odgega u kupatilo ne nalazeći da je umjesno sjediti s njom, a biti s drugom ženom u mislima. Okrene ključ i nasloni se na vrata. U svakom djeliću njegove svijesti smiješio se nasmijani lik Lele Petrasove. Pokuša hladnom vodom. Ništa. Ona se i dalje smiješila i učini mu se da reče “Znam gdje si”. Tako je počinjala pjesma koju je njoj napisao za vrijeme prvog ljetnog raspusta. “Znam gdje si” – poče govoriti stihove za koje je vjerovao da ih je već odavno zaboravio.

“Sakrila si se u tamnu sobu

budnom te drže ružičaste nade

da ću te tražiti u sazrelim poljima

Moliš se kiši

koja kapima oponaša

bat mojih koraka

Sad zaspi draga

Kad se probudiš olakšana snom

ja ću stajati ispod tvojih prozora

i nestrpljivo kucati po oknima”

“Što ti sad ne valja?!” – vrlo glasno ga je zvala žena kojoj se recitiranje stihova deformirano vratima kupatila i okukom hodnika učinilo kao njegovo uobičajeno prigovaranje.

Odjednom se zastidi i ušuti, šuteći kako se ruši ono što se nakratko sazdalo od stihova i sjećanja koja se ponovo oteše kontroli: još jednom se vraćao na selo, gledao je pune torove i štale, čulo se brujanje očevog traktora i šuškanje klasja; nebo se nad njim otvorilo blistavo i modro, a u daljini u sjenci kestena kraj željezničke stanice , stajala je Lela i mahala. Htio je…

“Što ti sad ne valja, a?!”

Lela se smijala veselo i bezazleno, kao što se nekada smijala  na priče o kratkotrajnosti prvih ljubavi. Novi ga val stida zapljusne. Napokon, kao da je to svo vrijeme u njemu čekalo, moraše si priznati da je on kriv. O tome nikada ranije nije razmišljao, ali sad je osjećao potrebu da sam sebi razjasni zbog čega je onako bez riječi otišao i zašto joj nije odgovarao na pisma. Nije ih ni čitao. Neotvorene bi ih bacao u smeće.

“Aa!? Što ti sad ne valja?!” opet se oglasi žena.

Naglo je istrčao iz kupatila, zalupivši vratima da se cijela kuća zatresla i kao lud zavrištao: “Ništa, ništa mi nevalja! Ništaaaaa!”

Djeca, uplašena njegovim vrištanjem i izgledom, histerično zaplakaše i žena ih zagrli, gledajući ga zaprepašteno. Tako unezvijereno i prijeteći stajaše nakratko nagnut nad njih stisnute na trosjedu, a onda zgrabi novine sa stola i zavali se bučno u fotelju. Nakon desetak minuta sjećanja se polako izgubiše između redova sivog novinskog štiva, djeca prestaše plakati i on se okrene, još uvijek zbunjenoj ženi i uvrijeđeno reče, odmahujući rukom:

“Ta usrana televizija!…”