Posavski Zmaj - Pomoć

Stjepan BLAŽANOVIĆ

Ime ili nadimak Zmaj izazivalo je bojazan u domaćih političara. Iako ih je narod izabrao, oni su morali voditi računa i o tome što o njima misli ili govori Zmaj. Zbog toga nisu mogli odbiti njegov poziv na dogovor.

Poljskim su se putem prema kampu probijala tri automobila. Dečki im otvoriše kapiju i pokazaše mjesto za parkiranje. Zmaj srdačno dočekao goste. Osječao je da je ovo povijesni sastanak na kojemu se rješava sudbina dvadesetak tisuća Hrvata šamačke općine.

Bio je lijep sunčan dan pa im ponudi stolove ispred zgrade. Došli su u punom sastavu. Predvodio ih je, kako to i dolikuje, predsjednik općine, gospodin Mato. Uz njega je bio predsjednik hrvatske stranke golemi Pilja i njegov zamjenik Šime. Štab teritorijalne obrane zastupao je gospodin Kobaš, a policiju gospodin Vinko. Zmaju je bilo čudno što nema zapovjednika Marka ili njegove desne ruke Ramba. Valjda njih delegacija još nije priznala. Po njihovoj samouvjerenosti na prvi se pogled činilo da oni mogu očuvati Samac i bez pomoći sa strane.

Zmaj je izvijestio goste da na raspolaganju ovdje i u Brodu ima oko tristo dragovoljaca iz Posavine. Oni čekaju svoje zadatke. Predložio je nazočnima da dragovoljce odjenu u policijske odore koje je brodska policija odbacila kao nepotrebne, a njima bi u Bosni još mogle poslužiti. Tako bi ove tri satnije dragovoljaca načinile štit oko grada i pomogle domaćim snagama odbiti prve četničke napade iz pravca srpskih sela.

Još dok je iznosio svoj plan vidio je da su gosti nestrpljivi. Oni su došli dati svoj prijedlog, a ne slušati njegov plan.

"Trebao sam se ponašati pristojnije i pustiti goste da govore. - Što oni imaju govoriti? Srbi su ih stijesnili u kut i trebaju biti sretni što im nudiš pomoć. - Na njihovim licima ne vidim sreću..."

A kada je progovorio predsjednik općine. Zmaju su neke stvari bile jasnije:

Mi imamo, ovaj... neke dogovore sa Srbima o ne napadanju...

- Ako vi iz Hrvatske upadnete, morat ću vam suprostaviti tetitorijalnu obranu... - dodao je načelnik štaba Kobaš.

- Nama treba samo oružje i oprema, a mi dragovoljaca imamo na tisuće! - izjavi Pilja, predsjednik HDZ-a.

- Ne možete nas sada vi iz Hrvatske okupirati. Morate voditi računa o tome da je državu BiH i Amerika priznala. I vi nas morate priznati! Ne možemo dopustiti upad bilo kakvih snaga sa strane! - bio je odrješit stari politički zatvorenik Sirnica.

- Ali mi nismo... nikakve strane snage. Sve su ovo dječaci iz Posavine koji se vraćaju iz svijeta kući, kao i ja... - uspio je promucati Zmaj.

- Nisu iz Šamca i neka idu u svoje općine izazivati rat, a ne kod nas! A što se tebe tiče, ti si već u hrvatskoj vojsci, pa nije zgodno...

- Što to nije zgodno? - upita ljutito Zmaj.

Umjesto odgovora, svi su šutjeli. Osjetili su da su pretjerali. Zmaj ih je pozvao na dogovor o zajedničkoj obrani Šamca, a oni su došli upozoriti ga da sa svojom postrojbom ne ulazi u Bosnu...

"I ja sam pogriješio. - Svojom netaktičnošćuprouzročio i sve to. - Ali ovo je njihovo blebetanje strašno. Oni tvrde da je Bosna država! - Kakva država? Ako je s Hrvatskom, onda bi mogla biti. - Ali svjetski moćnici to tvrde. - To je zato da bije lakše mogli isporučiti Srbima... - Ovi moji jadnici misle da su država! Nemaju ni vlasti, ni vojske, a sada više ni naroda. Nije im valjda glavni grad Sarajevo, za koji nismo čuli mjesecima...? - Trebao si to i očekivati. Nitko nije prorok u svome kraju. Da im je netko drugi ponudio istu pomoć, oni bi to prihvatili, ali od Tebe je ne trebaju! - Od mene? -Da, od teebee!

I dok se Zmaj svađao sam sa sobom, gosti su ustali u nakani da pođu.

- Sjednite još malo! Pokušajmo se dogovoriti...

- Nemoj se ljutiti, ali mi smo se već dogovorili ranije, a tebi smo došli prenijeti naše zaključke. Znamo da si nagao, pa da ne bi učinio nešto nepromišljeno... - objasnio je gradonačelnik Mato.

- Misli li i narod tako?

- Nas su izabrali da umjesto njih mislimo...

- Ali ako ne uspijete sami obraniti njihove kuće, narod će vas gadno kazniti.

Delegacija se žurno udaljavala od stola prema automobilima, a Mamuza, koji je sve to slušao, podiže automat i ne skidajući ih s ciljnika upita:

- Da ih pobijem?
-Ne!

"To su moji... Kakvi su takvi su, ali su moji".

On nezadovoljno spusti cijev, ali taj su pokret zamijetili gosti i ne čekajući reda i ne slijedeći stazu u paničnom bijegu jurili preko oranja prema cesti, prema mostu, prema svojoj Bosni.

Zmaj se povuče u svoju sobu. Bio je izvan sebe. U trbuhu je osjećao mučninu. Da je imao što u njemu, sigurno bi povratio. Nakon petnaestak minuta svi su ga vidjeli kako odlazi u Brod. Osjećao je: jedino Brod može pomoći Šamcu. Kad dođe tamo, svi spavaju. Nekako je i on uspio zaspati.

Posavski Zmaj - Pomoć

Prosinac 2010.