Poziv na smaknuće

Josip MLAKIĆ


Profesorovo lice bilo je mirno, spokojno. Kao da razmišlja zatvorenih očiju. Nije se vidjela rana od pištolja za životinje kojim se ubio. Kažu da ti pištolji ne ostavljaju mnogo tragova. Tako su napravljeni. Nema izlazne rane. A ona mnogo gore izgleda od one ulazne. Zbog toga su naprav­ljeni, zbog higijene, a ne zbog neke humanosti. Obični pištolji su mnogo gori. Njihove tragove je gotovo nemoguće skriti. Imao sam dva takva slučaja, pa znam. Podjednako ubijaju i jedni i drugi. Sve se pravi zbog onih koji ostaju. Pa i taj pištolj. Izmolio sam uobičajenu molitvu i rekao da zatvore poklopac. Vani su letjeli ždralovi. Kroz prozor je dopirala njihova krika. Profesor mi je bio prijatelj. Pomislio sam kako je sličan izraz imao u trenucima kada se spre­mao povući potez u šahu. Na trenutak bi sklopio oči, desnu ruku je pritom držao u zraku kao da se sprema nešto uhvatiti, a zatim bi ih otvorio i bez krz­manja povukao potez. Znao je mnogo o šahu i izvrsno ga je igrao. Jednom je, prije rata, na simultanci protiv jednog od onih poznatih ruskih velemajstora izborio remi. To je bilo u Sarajevu. Uglavnom, igrao je mnogo bolje od mene. Nikada ga nisam uspio pobijediti. A odigrali smo bezbroj partija, najmanje pedeset. Uspio sam izboriti tek jedan remi, i to u posljednjoj partiji koju smo odigrali. To je bila zanimljiva partija. Završila je pat pozicijom. Vjerojatno je iz nekog razloga htio da tako završi. Siguran sam. Mnogo bolje je stajao. Takav previd mu se nije mogao dogoditi. A i zbog razgovora koji je uslijedio. To je bilo prije četiri dana.

- I šta sad, velečasni?! - rekao je.

- Gotovo! Remi! - rekao sam. - Neriješeno.

- Da, u šahu. Ali tu nema logike. U životu je drukčije.

- Kako misliš?

Gledao je u stol ispred sebe i spremao figure u kutiju. Figure je spremao na poseban način. Prvo bi privukao ispred sebe sve pješake, i crne i bijele, poredao ih po bojama u dva reda kao vojnike, a zatim ih pažljivo, jednog po jednog, posprernio. Ostale figure je, nakon toga, nezainteresirano i bez reda trpao u kutiju. Igrali smo na njegovoj ploči. Rekao mi je jednom da je starija od njega. Kupio ju je u Sarajevu dok je studirao. Za male novce.

- Kralj nema pravo na samoubojstvo. Takva su pravila. Al samo u šahu. Nije mi bilo jasno što je htio reći. Šutio sam i čekao pojašnjenje.

- Kad bi imo - rekao je - ti bi izgubio partiju. Moro bi povuć potez, a onda ... To je poziv na smaknuće. Ima jedan Nabokovljev roman. Zove se tako: Poziv na smaknuće. Osuđenik na smrt mora pristat na vlastito smaknuće. I sudjelovat u njemu. Odabrat, na primjer, mjesto di će bit pogubljen. Upoznat se i sprijateljit s krvnikom koji mu je odabran. Takve su društvene norme. To je nastavak pat pozicije u šahu. Treba to uvest u šah. Bio bi zanimljiviji. Dobio bi jednu potpuno novu dimenziju. I šta bi, onda, napravio? Da imaš izbor: povuć potez ili ne?

- Znači, trebo bi osjećat grižnju savjesti zbog toga što si mnogo bolje stajo i ponudit ti kralja? I izgubit partiju? Ili odbit?

- Upravo to.

- Šta bi napravio? Ne bi povuko potez. Nikad. Ignoriro bi taj tvoj poziv.

- To sam i mislio - rekao je. - Tako mora razmišljati jedan katolik.

- I šta se dogodi u romanu? Postoji li neki glavni junak koji je u dilemi?

- Postoji. Prekršio je sve društvene norme: nije pristo. Odšeto je s vlastitog pogubljenja. U posljednji trenutak. Ostalo je, znači, neriješeno. Pat.

Tako je govorio tada. A danas ga sahranjujemo. Molio sam za njega.

- Šah umire - rekao mi je jednom. - Koga danas interesira šah? Nikoga. A nekad je bio igra svih: kraljeva i budala, zločinaca i svetaca.

- Kraljeva i budala? - rekao sam.

- Da, kraljeva i budala.

- Ko su kraljevi?

- Capablanca, recimo. I Kasparov. I on je kralj. Posljednji, doduše. Posljednji šahovski kralj.

- Abudale?

- Bobby Fischer. Najveličanstveniji idiot kojeg je ova igra dala.

- Zločinci?

- Ratko Mladić. Staljin. Kažu da je volio šah.

- Sveci?

Slegnuo je ramenima.

- Valjda je neki od njih igrao šah. To je tvoj resor.

Petu godinu sam na ovoj župi. A šah smo počeli igrati prije tri. Sve partije su započinjale slično: poredali bi figure, a kada bi povukao svoj prvi potez, Profesor bi rekao neku izreku, citat o šahu. Svaki put bi to napravio. I nikada se nije dogodilo da je jedan citat izrekao dvaput. Toliko ih je znao.

- Boks je šah s dodatkom boli*' - rekao je prije četiri dana.

Nije vjerovao u Boga. Otvoreno je to govorio. U crkvu, naravno, nije dolazio. Ja sam to na neki način cijenio. Nikada nismo o tome raspravljali. Bila je rijetkost da to netko otvoreno priznaje. Pogotovo danas. Upitno je koliko su vjerovali u Boga drugi. Naizgled gorljivi vjernici. Možda manje od Profesora. On je barem razmišljao o Njemu. Jučer, na primjer, došao mi je župljanin, nekakav političar. Dovezao se automobilom koji košta najmanje stotinu tisuća maraka. Nekim mercedesovim terencem. Tražio je od mene da ga blagoslovim.

- Mislim - rekao je - da dobar vjernik mora blagosloviti novo auto, ko kuću. Ako netko, ko ja, provodi više vremena u autu nego li u kući, mora to napravit. Zbog toga.

I što sam mogao? Blagoslovio sam ga. Nisam bio ponosan na to, ali, eto, takvo je vrijeme došlo. A on je bio opčinjen svojim automobilom. I ne samo on. Automobili su naša zlatna telad. Dugo je pričao o njemu. I kako mu tre­ba upravo takav, zbog posla. Mogao je odabrati i drugi, ali taj mu je nekako bio po mjeri.

Ili, drugi slučaj: nedavno mi je došla jedna starica. Tvrdila je da joj se uka­zala Gospa. Otjerao sam je. Međutim, bila je uporna: neprestano je dolazila i pokušavala me uvjeriti u ukazanje. Ukazala joj se usred minskog polja. Odla­zila je tamo, pokušavao sam je odvratiti, ali bez uspjeha. Svaki dan je odlazila. Zasada bez posljedica. Ali tko zna! Sve i da povjerujem u to, nikada ne bih mogao prihvatiti Bogorodicu koja odvlači ljude u minsko polje.

Pronašli su ga sinoć u stanu, na podu pored stola. Čuli su u susjednim sta­novima pucanj i pozvali policiju. Pištolj mu je ležao pored ruke. A na stolu je ostala šahovska ploča. Pokazali su mi u policiji fotografiju. Sumnjali su, zbog šahovske ploče, da je netko bio s njim u stanu. Zato su je snimili.

- I, je li bio? - upitao sam.

- Izgleda da nije - rekli su. - Bio je sam. Po svemu sudeći.

Na fotografiji se jasno vidio položaj figura. Bijeli kralj je bio u pat poziciji, ukoliko je bijeli bio na potezu. U suprotnom, crni dobiva, dva poteza i slijedio je neizbježni šah-mat. Prvi potez: osloboditi bijelom kralju jedno polje, a za­tim ga sljedećim potezom matirati. Bio sam uvjeren da je bijeli bio na potezu. Bio je to poziv na pogubljenje. Profesor je igrao bijelim figurama. A onaj s druge strane, ma tko to bio, s crnim. Tako je bilo, nikako drugačije. Osim, ako je analizirao neku od legendarnih šahovskih partija? Tko je, u tom slučaju, bio bijeli? Kralj ili budala?

Odlučio sam ga sahraniti na katoličkom groblju, kao vjernika. Bez obzira na sve. Sve sam sam organizirao. Nije imao tko drugi. Ne bi se bunio, pret­postavljao sam. Niti bi bio oduševljen. Bilo bi mu svejedno. Nije bio odavde, a nitko mi nije znao reći odakle je došao tu prije više od dvadeset godina. Za­čudio sam se koliko smo malo znali o njemu. I zašto je ostao, unatoč svemu. Nije imao posao, obitelj, bio je rat... A drugi, kako će oni na to gledati? Svi u gradu su znali da nije vjerovao u Boga. Takve stvari ovdje svi znaju. Nije me bilo briga: nije bio problem što nije vjerovao u Boga, nego to što to nije krio. Tako su otprilike stajale stvari.


Međutim, meni nije bilo svejedno. Vjerovao sam u Boga, u vječito spase­nje, u Novi Jeruzalem, kamo anđeli na krilima odnose Pravednike. Inače, ništa nema smisla. A on ga je zaslužio. Kao i svi koji prihvate poziv na smaknuće. Nekada se drugačije na to gledalo. Rat je sve promijenio. Sjećam se vremena kada se takvi nisu smjeli sahranjivati u katolička groblja. U to vrijeme šah je bio živ, a automobili se nisu blagoslivali. Samoubojstvo je bila rukavica dr­sko bačena u Božje lice. Koja zabluda! Trebala nam je nesreća, rat, da nam se otvore oči.

- Danas je sve moguće - rekao je jednom Profesor.

Razgovarali smo o nogometu koji on nije volio. Za razliku od mene. Re­kao sam mu cijenu koju je neki klub platio za jednog igrača. Da, bio je u pravu: danas je sve moguće. Pa i ubiti se pištoljem za svinje. Ili pretvarati automobile u oltare.

Podigao sam ruku i mrtvački automobil je krenuo. Mnogi su gledali ždra­love. Bilo je nešto privlačno u tom prizoru. Mogao sam ih i sam, čini mi se, satima promatrati. Možda zbog toga što se u njihovom letu ništa nije promi­jenilo: isto su letjeli i prije trideset, ili pedeset godina? Slične, zaboravljene slike znamo ponekad prizivati, pokušavati ih oživjeti, a ova nam dođe kao dar s neba. Stvarna kao nijedna koju bezuspješno rekonstruiramo. Mislim da su tako stajale stvari. Zato ih volimo promatrati. Možda se, barem na trenutak, uvjerimo da ih promatramo očima desetogodišnjaka, ili petnaestogodišnjaka. I pomislimo: da li bi odabrali ovaj život koji smo odživjeli.

Povorka se sporo vukla prljavim ulicama. Išao sam iza automobila. Vje­tar nam je bacao prašinu u oči. Bilo je svega po ulicama: plastičnih vrećica, boca, papira, lišća ... Bile su poplave, i kad se voda povukla, ostale su po gra­du gomile otpada. Imao sam megafon. Molio sam. Žamor molitve sporo se širio povorkom. Uvijek je tako. Treba određeno vrijeme da se molitva pro­širi do kraja povorke. Pogledao sam u nebo. Iznad nas su letjeli posljednji ždralovi. Ti su bili raspršeni. Oni ispred letjeli su u pravilnim grupicama. Uvijek je tako. Pao mi je na pamet neki film. Nisam se mogao sjetiti o kojem filmu je riječ. Ničega se u vezi s tim filmom nisam mogao sjetiti, osim vlaka. U pozadini scene prolazi vlak. Beskrajno dugo promiču vagoni. Likovi u filmu prestaju s razgovorom. Čekaju da vlak prođe. Od tutnjave se ništa ne čuje. Taj vlak me, u stvari, podsjetio na ždralove. Zatim sam zamišljao kako ždral ovi lete u pravoj crti, jedan iza drugog. Nebom se vuče duga neprekinuta nit. Svaka je ptica jedan dan u životu. Prolaze, prolaze i prolaze. Kao vagoni u onom filmu. I konačno: prođu. Ždralovi ili beskonačni niz vagona, kao život. Dođu i prođu. Da, to je to.


Brzo je bilo gotovo. Sahranili smo ga ukraj groblja, u samom kutu. S tog mjesta lijepo se vidio grad. Po lijesu je pljuštala zemlja. Stajao sam sa stra­ne. Zamišljao sam groblje kao ogromnu šahovsku ploču. Mjesto gdje je bio Profesorov grob odgovaralo je otprilike onom mjestu na šahovskoj ploči gdje kraljevi najčešće upadnu u pat poziciju.

Promatrao sam ždralove. Zamicali su. Krika se sve slabije čula. A onda sam ugledao dvije ptice koje su zaostale za jatom. Vidio sam, u stvari, dvi­je tamne točkice na nebu. Nisu više mogle pratiti ostale. A zatim se jedna izgubila. Pala je. Nisam vidio kad je potonula. Sjetio sam se Profesoro­vog poziva na smaknuće. Možda je i kod ždralova tako? One ptice koje ne mogu pratiti jato trebaju u jednom trenutku skupiti krila i strmoglaviti se prema zemlji? Kao ona što je pala. Tako jato ne bi trpjelo: moglo je letjeti dalje, bez osvrtanja. Ona druga ptica je još uvijek bila u zraku. Letjela je. Jato je bilo daleko. A zemlja blizu, na zamah, odnosno nezamahkrila, na skupljanje krila, zapravo.

 

* Rečenica iz zbirke priča Djevojka od milijun dolara F. X. Toolea.

Srpanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

SNAĐI SE MAJČIN SINE ...

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević