Prema zasluzi

Vladimir BUNDIĆ

      S bolnim izrazom na licu Lucija se pomaknula na kauču koji je bio pretrpan jastucima. Ukućani su odmah skočili jer je patronažna sestra - babica  još jučer rekla da porod samo što nije počeo.

- Halo, halo, jesi l' to ti, Žana? - upita brižno i tiho Lucijina zaova Jela nekoga telefonom, a  onda, kako je bilo očigledno da nije po­ godila, nastavi: - Joj, možete li mi, molim vas, zovnuti sestru Žanu, brzo mi, znate, treba!

Onda malo pričeka, premještajući se s noge na nogu i ogledajući se u zrcalu postavljenom ponad stolića s telefonskim aparatom te nastavi:

- E, ti si. Jele. Jedva te nađoh. Neću duljiti,  da i tebe ne zadržavam, nego sam te htjela zamoli­ ti da mi malo pripaziš zaovu, znaš, trebala bi mi brzo roditi.

I kad dobi ohrabrujući odgo­vor, samo razdragano završi:

- Dobro, dobro, a neće na meni osta­ti, ne boj se. Ćao!

To reče, veselo spusti slušalicu i uletje iz predsoblja u sobu te ponovi sve ono isto, iako su svi čuli što je pričala.

-    Ma,   nisi  morala  -  zastenja Lucija, a Jela je, onako svjetujući, ušutka:

-    De, ti se ništa ne brini, to ti samo   može   valjati.   Ne   znaš   ti kakvi su oni, prvi ti je put. Skoro kaže  jedna,   slušam  je   u   pro­davaonici, kako je uzalud dozivala sestre  i  umalo  nije   zlo prošla. Spasio ju je doktor jer nešto joj se bilo iskompliciralo.

A valjali smo i mi njima. Možda se vi i ne sjećate, ali djever Stipo joj je lani iščekićao sigurno pet metara više drva nego što je bilo na doznaci, a čak im ih je naš amidža kamionom iz firme i prevukao... Sve prema zaslugama! -završi zaova.


Mali Jure se rodio. Sve prošlo samo onako. Dok je Zana zabav­ljala Luciju, jednoj drugoj rodilji je pozlilo, i dok su oni iz daljega priskočili, morali su ženu žurno poslati u regionalnu bolnicu...

Kad je prinova došla kući, po patronažnu sestru su u početku išli kolima, zasipali je bombonjerama i napolitankama, a kasnije... kasnije je ona dolazila sama... i nigdje nije ostajala tako dugo kao kod njih. Zvali su oni prvo onu naj­bolju, sestru Juliju, ali je ona išla radije kod njihovih susjeda... I oni dobili prinovu, pa prije uskočili...

Jela je i tu morala dati svoj komentar:

- Seljačine, jučer sišli odozgor s brda, a već hoće glavnu patronaž­nu. Do neki dan nisu ni znali šta je to patronažna sestra, a danas već ne možeš od takvih na red doći... Aaa... Pamti pa vrati. Zažalit će i Julija... Doći će onaj njezin mali u školu. Dočekat će ga tamo već djever Mijo u osnovnoj, a ako prođe, i moj burazer Ivo u srednjoj.


Tih dana Jela je, inače, bila zlo­voljna. Njihov sin, nejačak, slabu­njav, ostao je bez bicikla. A zašto? Zato što ga onaj iz Crvenog križa nije htio uvrstiti u spisak. Kaže, samo zato što rade i ona i muž.

Uspjela je, iako ne baš lako, na­govoriti muža da, kao slučajno, opet preko njegova sestrića iz MUP-a, onaj humanitarac ostane bez vozačke.

- Pamti pa vrati - zlurado se nasmijala   rezimirajući   prispjele
dojmove nakon izvješća s uviđaja.

Jedne večeri sjede Jela pokraj peći i poče nešto piskarati. Praveći kraće ili dulje stanke, grickala je olovku, onako, kao da se nečega prisjeća.

Njezin muž, županijski doministar, prikrade joj se iza leđa i malo drmnu, na što ona ciknu - pre­plašena.

-    E, svašta, u svojoj kući, pa se plašiš - poče je on zadirkivati.

-    Ma, pusti, molim te. Sva sam nekakva  uznemirena.   Otkako  su počele ove igre oko naše deloža­cije iz onog stana u gradu, nikako nisam sigurna. A sad si me ti pre­nuo i nisam odmah skontala jesam li u stanu ili u ovoj našoj kući. A, vidi, molim te, šta hoće taj Dugonjić. Došao ovdje 'ko zna odakle, i sad on hoće stan, k'o da nas ovdje i nema. A ne voli ga ni'ko ni u opštini, jer ni on nije nikome ništa valjo. Glumi nešto - sve po za­konu. Eto mu sad njegov zakon... Kakav zakon: - sve prema zasluzi! - ponovi Jela po tko zna koji put svoju omiljenu krilaticu.


-    Ma, koliko ću ti puta reći da nije opština, već, općina - ljutnu se muž, a ona još više, skoro uvri­jeđeno:

-    Ja sam već četrdeset godina govorila opština i šta sad, sad da se mijenjam?! E, neću. I na poslu me, k'o, ispravljaju, ali, šta mi mogu.

-    Budi pametna, ženo, pa ne bi ni posla dobila da te nije progu­ ralo moje hrvatstvo i nemoj sjeći granu  na  kojoj   sjediš   -   pokuša ministar okrenuti na  pametno. No, Jela nastavi još žešće:

-    Ma, kakav i ti i tvoje hrvatst­vo, da ne bi dožupana,  kome je moj brat zaposlio suprugu, još bi' ja morala, ovdje, s tvojim susjedi­ma, seljacima naglašavajući tu riječ kao daje iz nekakva dalekoistočnjačkog jezika - ispijati kave.

Muž se na to dobro naljuti, opso­va nešto u bradu promrmljavši:

- A, odakle si ti, majke ti?! – i iziđe vani.


- Nek' ode. Jest i doš'o k'o kec na deset. Samo mi je on treb'o. Ja se   mučim,  jedva   uklapani   ovu dokumentaciju,   a   on   mi   doš'o pametovat' - odmahnu Jela rukom i nastavi šarati olovkom.

Nije joj se nešto slagalo. Na popisu je imala više ministarstava i važnih službi nego što je imala sebi odanih i zaduženih osoba iz bliže i dalje okolice.

Stalno je nešto precrtavala, dodavala, premještala.

Prekinuše je iznenada usplahi­reni pozivi - plač.

- Šta je, je l' požar! - skoči Jela i zgužva svoj dokument.

- Jele,   Jele  -  uletje   svekrva kršeći ruke - Stanko je na umoru!

- I opet ode trčeći.

Jela siđe i, kao osoba koja je navikla uvijek biti pribrana i imati u svakoj situaciji najbolje rješenje, važno upita Luciju, koja se već bila malo pridigla:

- Luce, je l' ti mati kod kuće? i nastavi,  ne čekajući odgovor

-   Zovi je! Nek' dođe odmah!

A kad vidje da je oni okolo bli­jedo gledaju, skoro se izdera:

- Šta vam tu nije jasno, molim vas. Neka dođe i nek' se pomoli svetom An­-
ti za svekra. Znate i sami da
mu je ona postila svaki utorak, a nekad i subotu!

I onda, kao kad čovjek razriješi nekakvu veliku zavrzlamu, otpuhnu zadovoljno, i reče onima, još u čudu, oko sebe:

-  Pa ja...  šta ste zinuli...  sve prema zasluzi!...

Veljača 2010.

::: PV PRETRAGA

::: NEKE STVARI I OSTALO

LJUBAVNA VEZA MASLINE I MEDITERRANA

Iz iskustva znam da su knjige ove vrste nešto posebno. Možemo ih pokloniti, razmjeniti, prodati, o njima pripovijedati i svoj skromni usud dati; reklo bi se, nešto poput platežnog sredstva.  >>>više

 

PREDZORJE

 

Previjam se u krevetu kao crv. Cijelim tijelom, cijelom dušom djeluje u meni sinoćne vino. U odsustvu bolje duhovne pjanosti (kažem pjanosti a ne pijanstva, čak ni opojnosti) vino pali u meni rujne požare, škaklja me, draži me, ponižava me, potpaljuje maštu i potpiruje na zanose prama ženi i Budućnosti.

Imam groznicu. Ne ću da potpuno otvorim oči prama nastalom danu što kroz tananu zavjesu počinje da probija u sobu. Slušam kukurijeke pijetlova u dvorištu, te troma i duboka zvona.

Kao da se utapam, cijela moja prošlost prolazi u meni u kaleidoskopu; sve pogrješke koje sam počinio, sva dobra djela koja propustih. Evo sam srećom i nemoćan: dozivam sebi sliku bolnice gdje ženske ruke jodom i klorom pale sladostrast u povoju ranjenika.

─ I onda mislim, kako je strahovito što ću morati ustati se, odjenuti se, otići bez oduševljenja u svakidašnji svijet, pa opet ne moći pijan, biti pijan bez uma.

 

Augustin Josip Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46