Prema zasluzi

-    Ma,   nisi  morala  -  zastenja Lucija, a Jela je, onako svjetujući, ušutka:

-    De, ti se ništa ne brini, to ti samo   može   valjati.   Ne   znaš   ti kakvi su oni, prvi ti je put. Skoro kaže  jedna,   slušam  je   u   pro­davaonici, kako je uzalud dozivala sestre  i  umalo  nije   zlo prošla. Spasio ju je doktor jer nešto joj se bilo iskompliciralo.

A valjali smo i mi njima. Možda se vi i ne sjećate, ali djever Stipo joj je lani iščekićao sigurno pet metara više drva nego što je bilo na doznaci, a čak im ih je naš amidža kamionom iz firme i prevukao... Sve prema zaslugama! -završi zaova.

Mali Jure se rodio. Sve prošlo samo onako. Dok je Zana zabav­ljala Luciju, jednoj drugoj rodilji je pozlilo, i dok su oni iz daljega priskočili, morali su ženu žurno poslati u regionalnu bolnicu...

Kad je prinova došla kući, po patronažnu sestru su u početku išli kolima, zasipali je bombonjerama i napolitankama, a kasnije... kasnije je ona dolazila sama... i nigdje nije ostajala tako dugo kao kod njih. Zvali su oni prvo onu naj­bolju, sestru Juliju, ali je ona išla radije kod njihovih susjeda... I oni dobili prinovu, pa prije uskočili...

Jela je i tu morala dati svoj komentar:

- Seljačine, jučer sišli odozgor s brda, a već hoće glavnu patronaž­nu. Do neki dan nisu ni znali šta je to patronažna sestra, a danas već ne možeš od takvih na red doći... Aaa... Pamti pa vrati. Zažalit će i Julija... Doći će onaj njezin mali u školu. Dočekat će ga tamo već djever Mijo u osnovnoj, a ako prođe, i moj burazer Ivo u srednjoj.

Tih dana Jela je, inače, bila zlo­voljna. Njihov sin, nejačak, slabu­njav, ostao je bez bicikla. A zašto? Zato što ga onaj iz Crvenog križa nije htio uvrstiti u spisak. Kaže, samo zato što rade i ona i muž.

Uspjela je, iako ne baš lako, na­govoriti muža da, kao slučajno, opet preko njegova sestrića iz MUP-a, onaj humanitarac ostane bez vozačke.

- Pamti pa vrati - zlurado se nasmijala   rezimirajući   prispjele
dojmove nakon izvješća s uviđaja.

Jedne večeri sjede Jela pokraj peći i poče nešto piskarati. Praveći kraće ili dulje stanke, grickala je olovku, onako, kao da se nečega prisjeća.

Njezin muž, županijski doministar, prikrade joj se iza leđa i malo drmnu, na što ona ciknu - pre­plašena.

-    E, svašta, u svojoj kući, pa se plašiš - poče je on zadirkivati.

-    Ma, pusti, molim te. Sva sam nekakva  uznemirena.   Otkako  su počele ove igre oko naše deloža­cije iz onog stana u gradu, nikako nisam sigurna. A sad si me ti pre­nuo i nisam odmah skontala jesam li u stanu ili u ovoj našoj kući. A, vidi, molim te, šta hoće taj Dugonjić. Došao ovdje 'ko zna odakle, i sad on hoće stan, k'o da nas ovdje i nema. A ne voli ga ni'ko ni u opštini, jer ni on nije nikome ništa valjo. Glumi nešto - sve po za­konu. Eto mu sad njegov zakon... Kakav zakon: - sve prema zasluzi! - ponovi Jela po tko zna koji put svoju omiljenu krilaticu.

-    Ma, koliko ću ti puta reći da nije opština, već, općina - ljutnu se muž, a ona još više, skoro uvri­jeđeno:

-    Ja sam već četrdeset godina govorila opština i šta sad, sad da se mijenjam?! E, neću. I na poslu me, k'o, ispravljaju, ali, šta mi mogu.

-    Budi pametna, ženo, pa ne bi ni posla dobila da te nije progu­ ralo moje hrvatstvo i nemoj sjeći granu  na  kojoj   sjediš   -   pokuša ministar okrenuti na  pametno. No, Jela nastavi još žešće:

-    Ma, kakav i ti i tvoje hrvatst­vo, da ne bi dožupana,  kome je moj brat zaposlio suprugu, još bi' ja morala, ovdje, s tvojim susjedi­ma, seljacima naglašavajući tu riječ kao daje iz nekakva dalekoistočnjačkog jezika - ispijati kave.

Muž se na to dobro naljuti, opso­va nešto u bradu promrmljavši:

- A, odakle si ti, majke ti?! – i iziđe vani.