Prema zasluzi

Vladimir BUNDIĆ

      S bolnim izrazom na licu Lucija se pomaknula na kauču koji je bio pretrpan jastucima. Ukućani su odmah skočili jer je patronažna sestra - babica  još jučer rekla da porod samo što nije počeo.

- Halo, halo, jesi l' to ti, Žana? - upita brižno i tiho Lucijina zaova Jela nekoga telefonom, a  onda, kako je bilo očigledno da nije po­ godila, nastavi: - Joj, možete li mi, molim vas, zovnuti sestru Žanu, brzo mi, znate, treba!

Onda malo pričeka, premještajući se s noge na nogu i ogledajući se u zrcalu postavljenom ponad stolića s telefonskim aparatom te nastavi:

- E, ti si. Jele. Jedva te nađoh. Neću duljiti,  da i tebe ne zadržavam, nego sam te htjela zamoli­ ti da mi malo pripaziš zaovu, znaš, trebala bi mi brzo roditi.

I kad dobi ohrabrujući odgo­vor, samo razdragano završi:

- Dobro, dobro, a neće na meni osta­ti, ne boj se. Ćao!

To reče, veselo spusti slušalicu i uletje iz predsoblja u sobu te ponovi sve ono isto, iako su svi čuli što je pričala.

-    Ma,   nisi  morala  -  zastenja Lucija, a Jela je, onako svjetujući, ušutka:

-    De, ti se ništa ne brini, to ti samo   može   valjati.   Ne   znaš   ti kakvi su oni, prvi ti je put. Skoro kaže  jedna,   slušam  je   u   pro­davaonici, kako je uzalud dozivala sestre  i  umalo  nije   zlo prošla. Spasio ju je doktor jer nešto joj se bilo iskompliciralo.

A valjali smo i mi njima. Možda se vi i ne sjećate, ali djever Stipo joj je lani iščekićao sigurno pet metara više drva nego što je bilo na doznaci, a čak im ih je naš amidža kamionom iz firme i prevukao... Sve prema zaslugama! -završi zaova.


Mali Jure se rodio. Sve prošlo samo onako. Dok je Zana zabav­ljala Luciju, jednoj drugoj rodilji je pozlilo, i dok su oni iz daljega priskočili, morali su ženu žurno poslati u regionalnu bolnicu...

Kad je prinova došla kući, po patronažnu sestru su u početku išli kolima, zasipali je bombonjerama i napolitankama, a kasnije... kasnije je ona dolazila sama... i nigdje nije ostajala tako dugo kao kod njih. Zvali su oni prvo onu naj­bolju, sestru Juliju, ali je ona išla radije kod njihovih susjeda... I oni dobili prinovu, pa prije uskočili...

Jela je i tu morala dati svoj komentar:

- Seljačine, jučer sišli odozgor s brda, a već hoće glavnu patronaž­nu. Do neki dan nisu ni znali šta je to patronažna sestra, a danas već ne možeš od takvih na red doći... Aaa... Pamti pa vrati. Zažalit će i Julija... Doći će onaj njezin mali u školu. Dočekat će ga tamo već djever Mijo u osnovnoj, a ako prođe, i moj burazer Ivo u srednjoj.


Tih dana Jela je, inače, bila zlo­voljna. Njihov sin, nejačak, slabu­njav, ostao je bez bicikla. A zašto? Zato što ga onaj iz Crvenog križa nije htio uvrstiti u spisak. Kaže, samo zato što rade i ona i muž.

Uspjela je, iako ne baš lako, na­govoriti muža da, kao slučajno, opet preko njegova sestrića iz MUP-a, onaj humanitarac ostane bez vozačke.

- Pamti pa vrati - zlurado se nasmijala   rezimirajući   prispjele
dojmove nakon izvješća s uviđaja.

Jedne večeri sjede Jela pokraj peći i poče nešto piskarati. Praveći kraće ili dulje stanke, grickala je olovku, onako, kao da se nečega prisjeća.

Njezin muž, županijski doministar, prikrade joj se iza leđa i malo drmnu, na što ona ciknu - pre­plašena.

-    E, svašta, u svojoj kući, pa se plašiš - poče je on zadirkivati.

-    Ma, pusti, molim te. Sva sam nekakva  uznemirena.   Otkako  su počele ove igre oko naše deloža­cije iz onog stana u gradu, nikako nisam sigurna. A sad si me ti pre­nuo i nisam odmah skontala jesam li u stanu ili u ovoj našoj kući. A, vidi, molim te, šta hoće taj Dugonjić. Došao ovdje 'ko zna odakle, i sad on hoće stan, k'o da nas ovdje i nema. A ne voli ga ni'ko ni u opštini, jer ni on nije nikome ništa valjo. Glumi nešto - sve po za­konu. Eto mu sad njegov zakon... Kakav zakon: - sve prema zasluzi! - ponovi Jela po tko zna koji put svoju omiljenu krilaticu.


-    Ma, koliko ću ti puta reći da nije opština, već, općina - ljutnu se muž, a ona još više, skoro uvri­jeđeno:

-    Ja sam već četrdeset godina govorila opština i šta sad, sad da se mijenjam?! E, neću. I na poslu me, k'o, ispravljaju, ali, šta mi mogu.

-    Budi pametna, ženo, pa ne bi ni posla dobila da te nije progu­ ralo moje hrvatstvo i nemoj sjeći granu  na  kojoj   sjediš   -   pokuša ministar okrenuti na  pametno. No, Jela nastavi još žešće:

-    Ma, kakav i ti i tvoje hrvatst­vo, da ne bi dožupana,  kome je moj brat zaposlio suprugu, još bi' ja morala, ovdje, s tvojim susjedi­ma, seljacima naglašavajući tu riječ kao daje iz nekakva dalekoistočnjačkog jezika - ispijati kave.

Muž se na to dobro naljuti, opso­va nešto u bradu promrmljavši:

- A, odakle si ti, majke ti?! – i iziđe vani.


- Nek' ode. Jest i doš'o k'o kec na deset. Samo mi je on treb'o. Ja se   mučim,  jedva   uklapani   ovu dokumentaciju,   a   on   mi   doš'o pametovat' - odmahnu Jela rukom i nastavi šarati olovkom.

Nije joj se nešto slagalo. Na popisu je imala više ministarstava i važnih službi nego što je imala sebi odanih i zaduženih osoba iz bliže i dalje okolice.

Stalno je nešto precrtavala, dodavala, premještala.

Prekinuše je iznenada usplahi­reni pozivi - plač.

- Šta je, je l' požar! - skoči Jela i zgužva svoj dokument.

- Jele,   Jele  -  uletje   svekrva kršeći ruke - Stanko je na umoru!

- I opet ode trčeći.

Jela siđe i, kao osoba koja je navikla uvijek biti pribrana i imati u svakoj situaciji najbolje rješenje, važno upita Luciju, koja se već bila malo pridigla:

- Luce, je l' ti mati kod kuće? i nastavi,  ne čekajući odgovor

-   Zovi je! Nek' dođe odmah!

A kad vidje da je oni okolo bli­jedo gledaju, skoro se izdera:

- Šta vam tu nije jasno, molim vas. Neka dođe i nek' se pomoli svetom An­-
ti za svekra. Znate i sami da
mu je ona postila svaki utorak, a nekad i subotu!

I onda, kao kad čovjek razriješi nekakvu veliku zavrzlamu, otpuhnu zadovoljno, i reče onima, još u čudu, oko sebe:

-  Pa ja...  šta ste zinuli...  sve prema zasluzi!...

Veljača 2010.

::: PV PRETRAGA

::: PORED PUTA

OBALA

 

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga ne nađoh onih zjenica, zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje.

Danas možda ne jošte, jer je silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više, kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

 

MASKE

 

Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.

Kao u nekoj zamci laži, uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša?

Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A putnik se, drumom, pita:

- Je li ovo tijelo moje? - Ova prazna, laka hrpa? - I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

HORA

 

Dok se rastežem za stolom, Misao hiti do čela i njedara, gladi sljepoočnice, pa opominje:

- Hora je došla; sada ćeš umrijeti ili se promijeniti.

Ura jednoliko otkucava čas sudbonosan. Na nebu lagane maglice teže da se rasprše. U svemiru tjeskoba.

A ja, ljetnom omarom, osjećam kroz žile slatki otrov, krv medeniju nego šećerno vino: kako je lijepo umirati!

I onda ponavljam: "Zbogom, svijete! Lijep si mi kao nebeska plavet hotičnom utopljeniku što je priviđa kroz providni talas.

Zbogom, živote, ja izdišem. Ali ako se, slučajno, probudim iz ove omame, sva će Vasiona, sa suncem i zvijezdama, promijeniti svoj sumorni oblik."

 

Augustin Tin Ujević

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46