Putovi i putovanja

Dragan PAVELIĆ


Hadži-Stevo Ristić optužuje Grigorija Rasputina

- Kažem vam, zemaljsko ovaploćenje đavla, taj Grigorije Rasputin!

Vidio sam ga svojim očima. Proslavio Vaskrs u Jerusalimu sa još šest sto­tina ruskih hodočasnika. Otpadnik, u opačinu ogrezao, a miljenik dvora. Po jednima carev, po drugima caričin ljubimac. Pipa i prevrće dvorske gospođe - koju prije stigne ... Škandalizuje i kompromituje velike vojvot­kinje. Naočigled svijeta. Pričaju, ne pušta na miru ni žene dok se mole - zavlači im ruku pod haljinu! Hipnotizer, a što drugo!

Tako je, iste te 1911. godine, sarajevski abadžija hadži-Stevo Ristić, pripovijedao svojima po povratku s hadžiluka, iz Svete zemlje. Hipnoti­zera je smatrao kadrim da oskrvne sam Sveti grob - "mada je to mjesto toliko sveto da ga, ne jedan, nego ni hiljadu hulja, ne mogu uprljati".

- Kada se crkvene vratnice zatvore, stotina krilatih anđela svake noći mete grobnu kapelicu. Jer tamo ne ulazi samo čeljad čista srca nego i ljudski odrod.

- Moj Stevane, moj Stevane! - ote se preneraženoj hadži-Stevinici.

- Fala Bogu i svetome Spiridonu pa nam se ti povrati živ i zdrav! A za tog nesretnika i njegove marifetluke, ne brini! Već će se naći ne'ko 'ko će napasnika maljem zatući i u ledenu rijeku baciti.

Vakat-efendija

Hodža sastavi vrhove palčeva i ispruži oba kažiprsta tako da mu desni osta okrenut spram Sunca, a na lijevi pade sjena desnoga.

- Sad ti je, po mome računu, dvanaest i frtalj. Minuta manje, minuta više.

- Svaka čast, hodža, svaka čast! - stadoh ga hvaliti jer se pokaza da se nije prevario u računanju. On odmahnu rukom i reče:

- Ma nije ti to ništa! Ima jedan od Goražda koji i bez prstiju i bez Sunca uvijek zna koji je vakat. Sve u dekiku ...

- Zanimljivo - uzvratih. - Zanimljivo i korisno. Evo, ljetno je doba pa se čovjek još nekako snalazi, ali kad se nebo smrkne, a dan okraća ... Tada je dobro imati takva čovjeka blizu.

Majstor u mjerenju vremena potvrdi glavom i nastavi pripovijedati o vještijem od sebe, o onome od Goražda:

- Sav se u sahat pretvorio! Svijet ga ne ostavlja na miru. A ni on se ne brani. Sve i da danas sazidaju sahat-kulu, dodijavat će mu dok je živ. Rek­lo bi se, ne mogu bez sahata! A mogu ... Da im nije njega, Vakat-efendije, ne bi ni razmišljali o vremenu. Ovako ih on na nj sjeća pa ga zapitkuju i mrcvare. I kad treba i kad ne treba. Snašli bi se oni i bez njega! Što sa Suncem, što s Mjesecom, s ezanom i ramazanskim topom! I to je, vjeruj, dovoljno da se Svevišnjem pokoriš i s poslom izađeš na kraj ...

Tako mi je govorio čovjek kojega su oslovljavali hodžom dok smo se u fočanskoj mehani raspitivali gdje je, u ovo doba godine, najlakše prijeći rijeku Drinu.

 

 

Frieda Egipćanka

Esna, gradić na lijevoj obali Nila, itekako ovisi o broju brodova koji čekaju prolaz na riječnoj ustavi. Kada se ukotve, u nizove nanižu i jedan s drugim postrance povežu, pomisliš: ostat će tamo zauvijek. Da obala nije zasuta pustinjskim pijeskom, havarije bi bile svakodnevne. Ovako, računajući s mekoćom tla, slobodno se nasukavaju i odsukavaju ne samo barke i brodići nego i veliki brodovi-hoteli.

I tog je dana pristanište bilo zaposjednuto brodovljem, a obala zakrčena putnicima i konjskim zapregama. U metežu, u kojem smo se koji put gubili, sretosmo ženu, na prvi pogled domaću. Ali, oči je izdaše.

Bile su drugačije od onih koje su nas pratile i vrebale, drugačije od onih koje nas ne udostojiše pogleda.

lako gotovo sijeda i malo pogrbljena, tek minulu ljepotu nije mogla sakriti ni dugom opravom ni vunenom kapom na glavi. A i da su joj hod i držanje bili slični hodu i držanju prolaznika, odale bi je riječi kojima nam se obratila dok su nas lučki posrednici i njihovih posrednika posrednici upoznavali.

Nekakav mladić, po imenu Ahmed - nije joj mogao biti sinom ni unukom - motao se oko nje i u gužvi pravio prolaz. Iako joj njegova pomoć nije trebala, nije ju odbijala. Jednostavno se podvrgavala njegovoj volji - po svemu zaštitničkoj.

Dok nam se predstavljala, s nas nije skidao pogleda. Tek onda kada se bio uvjerio da smo obični putnici, presta u nas zuriti.

- Taj dječak bez mene ne može! A već odrastao dripac! - objasni ona.

Shvatismo da je riječ o poslužitelju; o gospodarici i poslužitelju.

- Otkako se moja služavka udala, a moj prijatelj umro, umislio kako bez njega i njegove pomoći ne mogu. Inače, drago dijete i veliki fakin ...

Cijelo februarsko popodne tumarali smo Esnom. Tumarali smo, a još se više isjeđavasmo - gdje god se moglo sjesti, otpočinusmo. Cijeli je obilazak, otkrismo, bio određen ustaljenim voditeljičinim sijelima.

Na žurbu sasvim zaboravila, poduči nas kako je važnije upamtiti ono u čemu smo uživali negoli se mučiti onim što nam izmaknu, što zbog umora propustismo obići.

- Prvih dana posjetitelji su nezasitni! Hoće sve vidjeti ... A zar morate sve vidjeti? - upita nas ona dok smo se probijali kroz gomilu i svojim pitanjem uli u nas mir. Stadosmo joj zahvaljivati.

- Frau Frieda, vi ste prava Egipćanka! Vi ste egipatska gospođa!

- Pas encore, pas encore! Venez, venezpar ici mes enfants!* - nečim razdragana, nazva nas djecom. Nakon nekoliko koraka zasta i otkri:

- Imala sam rođaka u Sarajevu ... - Na tren nas pogleda pepeljastosi­vim očima kao da smo neka svojta, a onda nastavi: - Ako je živ, sad je starac ... Dežmekasto, ali ljupko derle bio je Alfred kad nam je u goste dolazio. Kod vas, u Europi, misle kako je svijet mali jer se ljudi posvuda odnekud znaju i prepoznaju. Ovdje govore da je golem i nepregledan. U neznancu ne traže ni zemljaka ni rođaka; kud bi ih to dovelo? Tako se ovdje ljudi ne traže ... A, pomislite, smatraju ih zatucanima! S druge strane, sav je svijet - i ovaj i onaj, uznemiren predrasudama ...

Opet se vraćala rođaku, onome Alfredu.


- Pred rat došao sa suprugom ljepoticom. Taj imaše više sreće od pameti! Istinabog, nespretnjaković, s dvije lijeve. Vidiš, teže od pera nije držao ... S nogama malo bangavim, za ženicom svojom pocupkuje, ali je sustiže. Ona, krasotica, nad njim se nadvila i u nj gleda - kao da ga prvi put vidi. U svemu mu povlađuje, u svemu ugađa i rupčićem mu obraz otire. Imala je već zaobljen trbuh. Nisu mladenci dangubili!

Tu ona zašutje izamisli se. I nama dobro dođe šutnja.

Moje znanje njemačkog jezika bilo je loše, tek sam pokoju sastavljao, ali moj francuski obradova voditeljicu; opet se raspričala. Morali smo je zaustavljati. Ali, ni to joj nije zasmetalo.

- Djeco, ne morate uvijek sve razumjeti!

***

Dok smo se opraštali, kao da je pas čuvar, odnekud se pojavi Ahmed.

Ona se još jednom prisjeti svoga rođaka, ali ničim nas ne htje zadužiti. Bila se odvikla obveza takve vrste. U mjesto pozdrava, prinese kaži prst ustima i stisnu očne kapke. Okrenu se i nesta u svjetini. Sa svih stra­na kuljalo je mnoštvo. Večernji žamor nije jenjavao. Uzvici kočijaša, vika vodonoša i dozivanje lučkih redara jedva su se čuju. Galama bijaše velika.

* Još ne, još ne! Djeco, dođite, dođite ovuda!

Zürich-Genf, ein, zwei, drei ...

Po treći, ne i posljednji put, u kupe uđe kondukter. U švicarskim vla­kovima česte su kontrole putničkih karata. Zamalo mi, zbog njega, ne promaknuše lucernski krajobrazi koji se, viđeni kroz vagonskj prozor, prvo ukazuju na jezerskoj vodi. Parovi labudova tamo su naizmjence iz­vodili pas de deux.

- Les as-tu vus? Les as-tu vus?* - ponovi moja suputnica. Tu bi ona, nečim razbuđena, svaki put prelazila s njemačkog - koji nisam znao, na francuski - koji sam natucao.

- Nezaboravno! Nezaboravno! - ponavljao sam. Uvijek osjetljiv na društvenu nepravdu, pomislih: "Ulaze li kondukteri tako često i u prvi razred? Ometaju li prvorazredne putnike?"

U namjeri da što duže zadržim sliku jezera i jezerskih sablasti, sklopih oči.

"Buržujski, odveć buržujski!" zlobno zagraktaše labudovi. Nisu prekidali potjeru za labudicama. Dok su se propinjali, dok su nasrtali, oholi napasnici dizahu milijune vodenih kapi uvis.

 

*Jesi ih vidio? jesi ih vidio?

 

Vrelo: „Priče iz Ilduzina jastuka“, str.117-124

Kolovoz 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

SNAĐI SE MAJČIN SINE ...

>>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević