Sjećaš li se, Ana...

Mirko POPOVIĆ


Nakon što je Reks bestraga odjurio preko zaleđenog parka starica B. je još samo bila svjesna da je povodac u njenoj ruci postao posve lagan, a već sljedećeg trenutka, našavši se u neobičnom kovitlacu, snagom je inercije, stara, nemoćna i krhka snažno udarila o kestenovo stablo. Izgubivši svijest, izudarana i izgrebana, čak su i mrazni siječanjski okovi izmi­cali njenom osjetu.

Koliko je prošlo vremena dok je povodac nedresiranog, divlje razigranog i, za nju, ogromnog Reksa koji ju je bjesomučno vukao, ponovno osjetila u svojoj ruci? A možda joj je ruka bila prazna, možda su to samo iskre svijesti donosile najprije neke nejasne slike, pa nešto jasniji, dalek i hladan glas: Neka se dobro naigra i proskače, nemoj se odmah vraćati u kuću! I nemoj stajati samo na jed­nom mjestu; nemoj galamiti na njega ... samo ga čvrsto drži da ti ne pobjegne.

Dok se dječji glas gubi negdje u daljini, ona vidi sebe sagnutu, oprezno sila­zeći po klizavim, ledom okovanim stepenicama, vuče nogu za nogom držeći se zida, prolazi pored prazne klupe, onda joj u vidokrug ulijeće slika ogromnog parka s izgaženim snijegom. Zadrhti, strese je hladnoća, neki ljudi prolaze pored nje, mimoilazi se s dječjom grajom i vriskom, nitko je ne pozna, nitko je ne gleda, nitko ne obraća pažnju tek - oči nepoznatog dječaka na trenutak se zadrže na njoj, a ona u tom trenu nepoznato dječje lice poistovjeti s licem svoje nekadašnje Ane. Možda je njena prva radost, možda je to dječakovo lice sličilo na Anu dok je još bezbrižno trčkarala uokolo ... Možda bi sa smiješkom izagrljajem pohrlila prema dječaku, možda, da joj takvu nakanu sred medi­teranskog sjaja u tihoj i raskošnoj zori Anine prve mladosti ne razori mrazno magleno jutro brišući joj viziju. Ipak, nešto u njoj predade je svim onim pu­tevima i danima, predugoj borbi, odricanju, molbama i prolivenim suzama, mučnom životu u kome je konačno svanuo dan ispunjenja snova - Anin odlazak u grad. Nakon završene škole doći će do posla, osamostaliti se, osnovati obitelj, razmišljala je starica osjećajući kako će sudbina njezina samovanja, iako je izgubila supruga, sada ipak biti snošljivija, jer će samotni dani koji će uslijediti biti protkani tračkom sreće temeljene na njenoj i Aninoj ostvarenoj želji, na uspjehu i pobjedi koja dolazi poslije zalaganja i žrtve.

"A kada jednoga dana", govorila je svojoj susjedi, "padnem u postelju ne­moćna i ... "

" ... onda ćeš, moja Berta, i umrijeti sama ... bez ikoga svoga", prekinula ju susjeda odgovorivši joj direktno i bez ustezanja, "a takva neizbježna sutrašnji­ca sigurno i mene čeka."

"Sama?! Zašto sama? Pa ja imam svoju Anu", prozbori joj u očima radost i nada.

"Ana je daleko ... A i da nije ... djeca ne razumiju roditelje, ma kakvi da su, čak ni ona djeca koja odrastu i koja već imaju svoju djecu. Kad oca i majke više ne bude, tek onda shvate što su izgubili."

"Gdje je do sad, što radi dolje, evo i mrak je već", odglumljenom zabrinutoš­ću Ana je pitala svoju jedanaestogodišnju kćer.

"Idem ja potražiti baku, mama."

"Ines, ne izlazi u ovo doba. Ja ću ... Što li je to s njima. Reks je već gladan", doda silazeći niz stepenice.

Starica B. u zamućenom je vidnom polju počela naslućivati nejasne siluete koje su nestajale i vraćale se. Ili je tonula u još dublji san. U komu. U svijest joj je stizao zavičaj, kaleidoskop uspomena: Gle, barke! Brod u daljini. Moj Milenko ih je volio. Često je gledao brodove na pučini, njihove jarbole, vjetar u jedrima, ogromno more od koga se gotovo nije odvajao, kao da su mu preci rođeni u tim dubokim modrim vodama. A kad bi svoju impresiju prenosio na papir, govorio mi je o svojem doživljaju prirode, o oblicima koji su za mene bili samo čudni i nerazumljivi crteži.

Majko ... nemoj sada, ovi valovi ... malo mi je muka. I tužna sam, govori Ana. Ova me pučina još snažnije podsjeća na tatu. Kad stignemo na obalu, reci da li je sve ono što si mi govorila istina.

Zar ti nisam obećala? Zlato moje, odlučila sam! Ionako, osim tebe, više nikoga nemam. Prodat ću taj komad zemlje, sve ako treba. I više od toga ... Razumjet ćeš jednom kad odrasteš radost davanja ... Znat ćeš jednom koliko je majčino srce.

Znam, govorila je za sebe ... u nekim dolazećim danima ... nikad neću zaboraviti roditeljsku brigu i ljubav, majčine blage oči koje su nježno kazivale kako će me moj tata uvijek gledati iz, našom ljudskom percepcijom, nevidljiva, ne­dosegnuta svijeta.

Zašto moram plakati dok čitam tvoja pisma, Ana?, govorila je gledajući u ne određenu nebesku točku. Prodala komad zemlje, pa šta? Morala sam da ne ostaneš u ovoj zabiti, ovdje gdje bi te brzo potrošio život. Kao i mene. Mila moja, znaš li kakva sam sada? Tako brzo ću biti bespomoćna, sama je sebi šaputala. Zakazuje, napušta zdravlje, unepovrat curi snaga. Ali, hvala Bogu koji je svijet tako uredio da se uvijek može nadati kakvom-takvom izlazu i rješenju. Budući da imam jedino tebe, taj izlaz, pomoć koja će mi jednom biti potrebna morat ću potražiti od tebe. Možda u vidu nekog kutka u tvom stanu. Sjećaš li se, Ana, kako si uvijek govorila, čak i kad si bila mala - kao da si još tada znala da ćeš jednom otići u svijet - da nikada neću biti tvoja zabo­ravljena majka. Majka! Sjećam se da si tu riječ uvijek pisala velikim slovom ... Stoga vjerujem da ti neću biti na smetnji. Usuđujem se čak vjerovati da ćeš me objeručke čekati. Kao što sam i ja tebe uvijek čekala poput smrznute biljke u samoći. Čekala i željela da mi češće dolaziš, iako sam znala da je to nemoguće. Probdjevši nebrojene noći razmišljala o tvom životu, o tvojoj budućnosti, bra­ku, o maloj Ines, ali najviše o tome da li si sretna, mila moja!

"Je li ono u pismu bila Anina iskrena želja da te primi k sebi?", trgne je susjedin glas.

"Iskrena želja? Ne razumijem te ... Evo vidi što je napisala: Možeš doći, maj­ko, potrebna si mi. O svemu ćemo se dogovoriti kad stigneš... Zar moram deši­frirati takvo njezino pismo?"

"Oprosti susjeda, ali nikada i nigdje te ne čeka sve, nikad nećeš dobiti ono što ti se obeća, ono što si zaslužila. Ne vraća nam nitko, draga moja, onoliko koliko smo davali, pa ni naša djeca."

"Ništa mu ne smije faliti", obraća mi se Ines (jer je Ana još na poslu).

"Mama je rekla da možeš doći i biti s nama samo pod uvjetom - da redovno izvodiš Reksa."

Ošinuta tvrdim i hladnim glasom svoje unuke, glasom koji je napunio sobu odgovorila je:

"Nije to ništa, malena moja. Znam da sada ne treba, jer je snijeg i zima, ali kad dođe proljeće bit će mi to zanimacija i razonoda."

"Proljeće? Ma ne bako! Mama je mislila odmah ... danas popodne, jer ga izvodimo dva-tri puta dnevno."

"Pa ... dobro. Tek sam stigla, dušo, nisam se još čestito ni odmorila od puta", usiljeno se nasrnije i doda: "A i stara sam ja, zlato moje."

"Mama je rekla da ga dobro paziš. Da ne ideš s njim preko ulice jer bi ga moglo nešto zgaziti, tamo je veliki promet. Još je nešto rekla ali ti ja to ne mogu reći."

"Zašto ne možeš, ljubavi?"

"Kad bi mu se nešto dogodilo", ponovila je mamine riječi i pogledala baku ravno u oči, "ne mora se ni ona vraćati ... ! Jest, jest. Mama ga je mnogo platila. Što se smiješ, bako?", pitala je Ines oborenog pogleda.

"Tvojoj šali. Zar je mami. .. (!), zar je mojoj Ani važniji pas od mene?!" Ines slegne ramenima.

Teško otvarajući jedno oko, osim nekih nepoznatih silueta oko sebe, ništa nije primjećivala. Ni čula. Ni Anin glas, ni glas svoje unuke niotkud nije sti­zao. Iz još ležećeg položaja vidjela je samo kako nečujno pada novi snijeg. Tih, bijel i mekan, kao u doba moje mladosti, prošaputala je ne shvaćajući još gdje se dodiruju stvarnost i san.

Kroz plamen drame nečijeg moralnog posrnuća brzo smo joj pohrlili u po­moć. Sitna i nejaka, svedena na kožu i kosti ispod kratkog otrcanog kaputa osjetila je grubost naših mišića, ali i snagu s kojom je, dok se borila s tupim i jakim bolom u glavi, nemoćno ulazila u složenost gibanja, u pokrete, u sporo i teško koračanje.

Srpanj 2011.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević