Slikar Armut

Željko IVANKOVIĆ

Vareš je mjesto koje otkad zna za sebe zna i za strance, za došljake. I nije mjesto, znalo se nerijetko baš u njemu čuti, ako se u njega ne dolazi i odlazi, ako se kroz njega ne prolazi. Govorilo se to i za tijesnu varešku dolinu željeza, koja je po svom položaju, duboko zavučena u sure bosanske planine, prije sličila dalekom odmetničkom leglu na kraju svjetova nego mjestu u koje bi putnik namjernik imao razloga svratiti. U Vareš se, oduvijek je to tako izgledalo, moglo samo s namjerom zaputiti. No, to stoje s vremenom srastao sa stranim, došljačkim stopa­ma, nije Vareš činilo mnogo gostoljubivijim ili manje podozrivijim prema strancu od drugih bosanskih mjesta. Tek možda, a i to je u Bosni nešto, malo mudrijim, malo odmjerenijim. Tako se stranac po svome dolasku mogao osjećati možda malo lagodnije nego u drugim mjestima, tobože manje primijećenim, ali broj očiju koje su se lijepile za njegova leđa nije zbog toga bio nimalo manji nego bi bio drugdje, ako već jest bio, ali jest, manje znatiželjniji i pogotovu manje sumnjičaviji. U Varešu su to jedni objašnjavali većom zaposlenošću ljudi nego drugdje po Bosni, drugi navadom koja je već i djeci bila u krvi, treći opet spozna­jom da je svaki drugi žitelj Željezne Doline još jučer i sam bio došljakom... I tako su se razlozi mogli redati do u beskraj, sve jedan drugi sustižući...

Ne može se reći da su stranci primani rado, ali jednako tako bilo bi nepravedno svjedočiti da su gledani nerado. Najtočnije bi bilo reći da su u Dolini dočekivani po onoj: Neka ih, ali zar ih mora biti baš toliko. S njima nam dolazi mnogo dobroga, ali, bogme, znao se čuti i šapat primjedbe, i mnogo toga... Razumjet ćete da se riječ zlo izbjegavala, nije se često kori­stila, jer je, neumjesno upotrebljavana, mogla već zbog toga proizvesti neko zlo. No, čak ni onda kad Dolina došljake nije primala baš najradije i kad su stranci već samo zato što su stranci bivali malo tamošnje čudo, bili su to samo po onoj, već otrcanoj - svakog čuda do tri dana dosta.

Nije drukčije bilo ni kad se pojavio Slikar. Slikar Armut - tako su ga zvali. Da, trebalo je reći oboje, i Slikar i Armut, jer niti je bio prvi ni posljednji slikar kojega je neobjašnjiva i nepredvidiva životna putanja dovela u Dolinu Željeza, a Armut je zvučalo tako neobično i k tomu još tako moćno, da je malo bilo onih koji bi propustili da im ta po svemu nekako čarobna riječ zazvuči u ustima. Vjerojatno i zbog čudne magičnosti njegova imena, njegova je čudnovatost preživjela u pričama mnoga vremena i mnoge druge čudnovatosti i u Dolini još uvijek živi. No, i ako nije baš i danas tako, ova bi priča imala obvezu sačuvati uspo­menu na Slikara Armuta, jednako baš kao i na Vareš za koji više nismo sigurni da postoji sa sviješću o sebi bivšem, a pogotovu o vremenima u kojima su došljačke stope u njemu bile tako česte. No, valjda sve tako i bude i prođe samo zato da bi se o tome poslije pripovijedalo.

Rekosmo, Armut nije bio prvi slikar koji je došao u Vareš, nije dakle ni prvi pronio čudan alat pod rukom, mada je Dolina vidjela i čudnijih sprava od štafelaja, boja, platna, i četaka svake vrste i namjene. Tek je u njegovoj, Slikarevoj, pojavi bilo malo čudnije to što je došao s mladom, po europski, netko upućeniji bi reci - po bečki, odjevenom ženom, pravom pravcatom damom koja se u zabiti vareškoga kanjona doimala kao zalutali, vjetrom slučajno naneseni, nikad viđeni, egzotični cvijetak. Ne treba ni spominjati da su drugi slikari u Vareš dolazili uvi­jek tako osobenjački sami. Pa ipak, od svih je slikara, a nije ih bio mali broj, koji su ikad došli u Dolinu Željeza jedino upamćeno ime Armut. Slikar Armut. Drugi, nekako, nisu imali ime ili ini barem ime nije do naših vremena sačuvano. Ono Slikar svakome bi nekako pristajalo kao Proljeće, Ljeto... Znalo se jednostavno da i to ima biti u Dolini i da je i to sad netko, a tko je i što bi tu uopće imao raditi, bilo je manje važno, nakon što bi se jednom vidjelo da je tu opet netko tko je povazdan pri­pravan besposličiti raskrečen u prirodi i s čudnim virkanjem iza onoga svog čudnog stalka... Armut je, međutim, imao ime. I to kakvo ime!

-   Čuj - Armut!

-   Kakvo mu je to ime? Neće baš biti Švabo! - nagađao bi ponetko.

-   Čuo sam za Arnaut, ali Armut...

-   Možda to i nije ljudsko ime... - domišljalo bi se.

-   A kakvim se besposlicama bavi, dobro se i zove...

-   Sta vam je, ljudi, to je neko gospodsko ime... Zar se moraju svi zvati Jozo, Anto, Mijo...

Jest čudno ime, jest pomalo, oprostite, i smiješno, ali čovjek je donio sa sobom ime i u Varešu ostavio trag o njemu. A vraga bi da nije bio ono što jest. Ono, o čemu ova priča pokušava pričati, počet će se već jednom odmotavati...

Biti slikar u Dolini prestalo je mnogo prije Arrnuta biti zanimanje za veliko čuđenje. Doći sa ženom odjevenom po bečki još manje, mada je uvijek ostajalo pitanje a otkud ona sirotica u ovoj zabiti, stoje ona Bogu skrivila... No, rekli smo već, biti slikar i doći sa ženom u Vareš bilo je ipak malo veće čudo. Zar takvi osobenjaci uopće imaju žene i kakve su tek žene koje s takvima hoće živjeti i žive...? I to bi čudo, međutim, bilo potrošeno za tri dana da Slikar, da Slikar Armut, Bože čudna li imena(!), nije slikao nekakva čuda, čuda kakvo je i sam bio.

Čudnovatost njegove pojave naročito bi bila vidljiva kad bi se uputio na neizbježnu i po svemu neobičnu slikarsku šiktu. Neizbježnu, jer nije propuštao dan za rad, a neobičnu, jer je, kako se činilo budnom vareškom oku, odlazio u svako vrijeme osim u ono kad bi normalna osoba ili barem osoba njegova zanimanja išla raditi.

K tomu, visok, dugonog, štrkljav kao pritka za grah, kad bi pošao slikati sličio je ponajviše kakvu strašilu za ptice koje samo što nije zastalo negdje u polju i odstajalo svoj radni dan. Na sebi je imao bijele, Varešu ničim primjerene hlače, koje bi onako kratke, kao da se plaše poplave, kako su mu se rugali u Dolini, jedva dopirale do gležnjeva i zvonasto landarale oko nogu na kojima je imao jednako takve bijele cipele i bijele kratke čarape koje niti u najboljem nastojanju nisu dopirale do hlača. Preko hlača mu je padala bijela bezana košulja u kakvoj su majdandžije odlazili na spavanje, a na vrhu glave stajao mu je visok, neobično visok bijeli klobuk. Već bi i to bilo dostatno da privuče na sebe podsmješljive poglede dokona svijeta, a onda je, kako i kojom prigodom nepouzdano je svjedočiti, jednoga dana sasvim slučajno otkriveno daje njegov klobuk šupalj, da nema krov, daje otvoren, da prokišnjava kao i on sam, rekli bi zli jezici, i počela je naj ne vjerojatnija igra nagađanja koja je zapamćena u Dolini Željeza.

  -   Ova je dolina vidjela mnoga čuda, ali ovako nešto... - čuo se najpri­je neki razuman glas.

-   Ne, ne. Nije ovaj sav svoj - dočekao bi drugi.

-   Ko da bi se i bavio ovim poslom da je normalan...

-   Hajde što je lud, ali moraju li svi oni baš k nama? - brinuo bi
ponetko nad sudbinom Doline Željeza.

-   Ma, pustite ga, ljudi, zar ne vidite da je on Božji čovjek - našao bi
ponetko i mjeru razumijevanja.

-   Ma ne budalite, ljudi. Da njemu išta fali, zar bi našao onakvu ženu!

-   A ni novaca im ne fali... A novac, koliko ja znam, ne ide na budalu!

-   Džaba ti sve, kad ono ne zna ni tko mu glavu nosa... A možda novac i nije njegov, nego mu ćaćin! Pa ga poslao ovamo da ga se riješi...!

-   E da mi je samo znati zašto nosi onaj otvoreni klobuk...

A onda bi se, onako kako bi uz čašicu krenula, naprasno cijela priča o Armutu i okončala i danima kao da ga ni Bog nije dao. Jednostavno nitko na njega nije obraćao pažnju, nitko ga nije uzimao u usta. Priča o njemu utihnula bi, uminula kao dan u sumračnu ogledalu crnogorične šume, koja bi iznenada i kad se čovjek najmanje nada, zajedno s noći, kao nezasitna ala, proždrla zmijasto vijugavu i usku Dolinu.

Jedno je, međutim, u cijeloj priči o Armutu ubrzo postalo dokraja bjelodano. Tako, u bijelo odjeven i s klobukom na glavi, velikim bijelim klobukom bez krova ili bez dna, ako vam je tako razumljivije, hodao je samo kad je išao slikati. Slikar! Svakakvih su vidjeli i s najrazličitijim navadama, ali ovo...

S vremenom sve su se priče o Slikaru svele na priču o njegovu klobuku, čudnom, visokom, bijelom, otvorenom, probušenom klobuku.

A onda ga se, kad je cijela stvar počela uznemirivati Vareš, inženjer Puch, njegov zemljak, kome je možebit i samom bilo neprijatno zbog poruga koje su se mogle čuti na račun Slikara, usudio, veoma obazrivo, priupitati:

-   Gospodine Armut, ako dopuštate, što bi vam imao značiti taj Vaš bijeli klobuk?

-   Pa on me štiti! - bio je iskreno iznenađen pitanjem.


-   Da, jasno, štiti Vas - nastavio je još pažljivije - ali otvorenje, kako
da kažem... nema krova... Od čega Vas štiti: od kiše, sunca...? - zamu­
cao je.

-   Pobogu - začudio se Armut - ali moram imati otvoren kontakt s
duhovima...

-   Hoćete reći s muzama? - nastojao je inženjer Puch biti dokraja
delikatan.

-   Pa, molim Vas - bio je gotovo uvrijeđen - zar još netko vjeruje u te gluposti o muzama?

Ne zna se komu je inženjer Puch i kako prenio to svoje iskustvo sa Slikarom, Slikarom Armutom, ali ono je ostalo upamćeno. Ne zna se ni koliko je vremena Slikar ostao u Dolini Željeza, ali kao da se cijela priča najednom ubrzala nakon tog kratkog razgovora između dva Bečanina u Varešu. Tek, pamti se da je iznenada, onako kako je i došao, Armut otišao. No, ni njegov odlazak nije ostao nevidljiv, i pogotovu netajnovit. Kako sami ne želimo nagađati o onome što se moglo dogoditi, ostat ćemo samo na pričama koje su ostale iza njegova odlaska ostavljajući vama da prosudite koliko su utemeljene.

Jedna je, a bit će da je prva od njih, da mu je brzojavljeno da se žurno vrati kući, jer mu je umro otac, po svoj prilici ugledni bečki industrijalac. Druga je da mu je supruzi, po bečki odjevenoj gospođi postalo nepodnošljivo živjeti u zabiti kakva je Vareš i daje zaprijetila ili zajedno natrag ili ona sama odlazi. Ne znaju se izvori ovih nagađanja, međutim, nemalo potom počelo se šuškati, a onda i sve glasnije pričati, čak ne izbjegavajući i da se spomene ime inženjera Pucha kao izvora priči, da se Slikar pokušao otrovati tabletama koje je njegova supruga koristila za teških migrenskih napada za kakve je, posebno Bečankama, Vareš tobože bio pravo podneblje.

To je, kao, ubrzalo njegov odlazak iz Vareša, koji je trebao biti mjesto nadahnuća i poticaja njegovu radu. Ne zna se kako je to, to s Varešom kao nadahnućem, uopće bilo moguće, jer ostalo je svjedočenje da nikad nije naslikao ni željezaru, ni crkvu, ni kameni most, niti, kao drugi slikari prije ili poslije njega, ijednog majdandžiju ili portret žene u na­rodnoj nošnji. Kažu da ljude, ljudska lica ili prirodu nije ni slikao, a nitko nije znao što je uopće i slikao. A i rijetki koji su, kao slučajno, imali prigodu baciti oko na njegovo platno ili ga vidjeti da što slika ne bi znali reći što su vidjeli na tim platnima. Osim ako nije, budi Bog s nama, slikao nečastivoga, a on se, taj nečastivi, to je barem poznato, može preokrenuti u stotinu lica.

Jedino što se uz ime Slikara, Slikara Armuta, nakon svega, još pouz­dano moglo zasvjedočiti je napukli glas Mijata Pogaranina, starog iskusnog majdandžije za kojega se kaže da nikad nije ni čuo ni vidio Slikara, Slikara Armuta, a s kojim je, eto, ni kriv ni dužan ušao u istu priču i dok je te priče, uz nju će se spominjati i njegova gotovo očinska zabrinutost:

- Tim je, kako ih ono zovu, slikarima... izgleda jedinima gore nego nama majdandžijama. A, dobro je meni govorio moj stari - uvijek ima gore od goreg!

I kad smo već spomenuli Mijata Pogaranina, valja, istine radi, reći da se za njega priča da nikada i ni u čemu u svom životu nije prenaglio i da je zbog toga bio poštovan kao mudar i pravedan čovjek.

 

Obrada: I.S.

Svibanj 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

...klikni na plakat

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević