Stipan i Anica

Došla je jesen, došle ženidbe, uzeli se Stipan i Anica.

Zašto, kako - nisu ni oni znali. Po svoj prilici, i njemu nije htjela druga, nju nije htio drugi. On je bio priprost, zapušten, siromašan, ona sve to isto, k tomu još - ružna. Ali je imala smis­la za kuću i rad. Pošla je Stipanu.

-  Nek je samo kršćanska kuća - govorila je ona - a Bogu se
moliti i raditi valja svagdje, gdje god si.

Razumije se, ona je mislila: raditi skupa i ona i Stipan. Ali, tu se Anica prevarila. Stipan nije bio radnik. Mrsko zakasniti, još mrze uraniti; mučno na suncu, još mučnije na zimi i vjetru. Takvome ostaje malo sati za rad, a u malo vremena malo se i uradi. Život ljudski mnogo zahtijeva, za mnogo pak zahtijeva treba mnogo vremena, mnogo rada i urade. Anica je to uviđala, Stipan nije, zato se nisu mogli složiti.

-  Što ti ne radiš - korila ga ona i ujedno svjetovala. - Imaš li
trun mozga, imaš li iteke očiju? Šta ti misliš? Vidiš da si napola
go' i bos, vidiš da u kući nema ni kruva ni smoka. Čim ćeš se
hranit', u što ćeš se obuć' i obut? Zašto da budemo na ruglo svitu


kad nanije Bog dragi dao te nismo ni ćoravi ni sakati. Mladi smo i zdravi, možemo radit' k'o i drugi, pa i imat' k'o i drugi. Kazali su mudri ljudi: nije ni'ko Bogom nesritan, već svak' sobom. Zašto bi bili nesritni kad nas Bog dragi nije učinio nesritnim.

-  Kad ti to tako znaš - rekao bi joj on - ti moraš i raditi tako.
Dužna si!

-  A što bi bila dužna ja sama, što ne bi i ti bio dužan?!

-  Ja ne znam te filozofije, a kažu, što čovjek ne zna, nije mu ni
grijota.

-  A, Bože mi ti prosti! Kako neće biti grijota ništa ne radit',
već samo onako džaba živit'?

-  Pa, kako je onda Bog metn'o Adama i Evu u raj da ništa ne
rade, već džaba živu?

Neuka Anica i nepodučena u katekizmu nije mu znala odgo­voriti. Nije mu znala reći daje Gospodin Bog Adama i Evu prije grijeha metnuo u raj, ne da badava žive, već da Boga slave i hvale; a poslije grijeha da im je, i njima i njihovom potomstvu rekao: U znoju lica svoga jesti ćete kruh svoj.

Na riječi Stipanove ona se zbunila, ali je duboko u duši osjećala da on nema pravo. Kušala je još koji puta slično govoriti, ali je vidjela daje sve isto, sve badava, te jednom ukratko završi:

-  Ja bi' rekla da meni nema kruva s tobom.

-  Ja bi' rek'o da će meni, ako Bog da, biti s tobom! - odgovori
joj Stipan prostodušno, ali uvjerljivo.

Deverala Anica jesen, deverala zimu i proljeće. Kad je došlo ljeto, došla je i ona do čvrstoga uvjerenja da tu za nju nema kruha ni života. Skupi jednoga dana ono svojih haljina i ravno k materi. Zaplakala stara Ruža kad ju je ugledala. Slutila je odavno da bi to moglo biti. Teško joj bilo, ali svoje je dijete, kud će sad s njome. Plakala je i Anica, svjesna da radi nešto što ne smije, ali ne zna drukčije. Često je čovjek mučenik tajne savjesti i svoga neznanja.

Otišla Anica od Stipana. Naša mlađarija voli i opjevavati svaku zgodu u svom selu, pa je opjevala i ovu. Nabrzo se i u kolu i kroz selo čula pjesma: Eto ljeta i bukova lada, utekla je Stipanova mlada! Taki je događaj za ono vrijeme bio prerijedak u katoličkom selu; zato je ovaj Aničin čin postao predmet raz­govora čitavoj okolici, osobito ženskom svijetu. Gdjegod bi se sastale bar dvije na vodi, na peralu, kod marve, kod mlina - od­mah bi govor počeo o tome:

-  Jesi li čula, draga, što učini Anica Stipanova?

-  Jesam, sestro, ja što sam, kako neću čuti!

-  Ma, k'o ono, ti si podaleko, belićek nisi čula.

-  He, moja sestro, dobro se, što 'no kažu, čuje na daleko, zlo još
na dalje. Čula sam ja, a kamo pusta srića, da bogdo nisam!

-  Ma, kako joj je mogla duša podnit', ne bi ja, meni se čini, pa
da bi treći dan kruva jila!

-  Hej, draga, svit je svit, i u svitu svašta! Ne miülja svak' na dušu!

-  A šta će sad, jadnica - ni u crkvu, ni k misi, ni na ispovid, ni
nikud, već bit', što 'no kažu, k'o jadna lotoranka.

-  Pa, valjda će to, bona, ljudi nekako urediti i ispraviti, neće
zar tako uvik ostati?

Zbilja, ustali ljudi iz sela i svećenici iz samostana da Anicu vrate. Dugogodišnji knez, stari Tomo, čim je čuo za njen čin, odmah je poslao nevjestu da Anicu dovede k njemu. Pred još par starih ljudi uzeo je Tomo Anicu preda se, pa je karao i svjetovao. Dozivao joj u pamet kako je nepamćeno u tom selu da žena ostavi svog vjenčanog čovjeka, kako je to sramota za naš katolički zakon, kako je to rđav primjer za druge žene.

-  Sve ja to priznajem - branila se Anica - ali kako ću ja sama
raditi, a on gotovo jesti? Je li to pravo da ja sama radim i njega
'ranim, a što se veli, on ni ćorav ni sakat ni star ni nejak?

-  Draga 'ćeri - nastavi Tomo - ti nisi čula kako su putovali po zemlji Isus milostivi i sveti Petar. I naišli su preko jedne njive i vide: pod kruškom leži momak. Pita ga Isus milostivi: Što ti, mladiću, tu radiš? Eto, veli, čekam, ne bi li koja kruška pala kraj mene, gladan sam. A što se ne bi digao pa ubr'o sebi krušaka, pita ga opet milostivi Spasitelj? Pa vidiš, brate, kaže mu momak, ove žege, mrsko mi je ustajat' i brati ih. Idući malo dalje, naiđu na jednu drugu njivu, a tu jedna djevojka žanje, sva se uznojila i zacr­venila od rada i žege. Pitaju je Isus milostivi i sveti Petar: Je li teško, djevojko? Pa je, veli ona, ali valja raditi, Bog je tako ostavio. Kad su otale odmakli, sveti će Petar milostivom Spasitelju: Gospodine, ja tolike razlike između onoga momka i one djevojke! Na to mu dragi Spasitelj odgovori: Znaš li ti, Petre, da će se onaj momak oženiti onom djevojkom. Petru se to učini krivo i povika: Nemojte, Gospodine, dopustiti, molim te, to nije pravo da se onak­va djevojka čitav život pati s onom lijenčinom. Moj Petre, kaže mu milostivi Isus: ti još ne znaš putova Božjih; ja sam spasio sve vas, a vi morate jedan drugoga spašavati. Ona djevojka ima da spasi onoga momka. Eto 'ćeri - zaključi stari knez - i tebi je dragi Bog odredio, da spasiš njega. Pokori se odredbi Božjoj; uzmi svoj križ na se i nosi ga dragovoljno k'o što gaje Spasitelj nosio.


Te su riječi Anicu dirnule u dnu duše. Vratila se k materi zamišljena i te noći nije mogla zaspati sve do pred zoru. Ipak je prva ujutro ustala, pomuzla kravicu, pošla pred kuću da nabere štogod za vatre. Jedva je par klipanica skupila, kad li se pred njom stvori momak - gvardijanov momak!

-  Reko ti je gvardijan da odmah sa mnom ideš gori!

Anica problijedi, klipenje joj ispade iz ruku. Nije šala doći pred Grlića, koga su se stari ljudi i žene bojali. Majka je sokolila:

-  Hajde, dušo, da čuješ šta će ti reći. Nemoj se strašiti, ako te
naviče, neće te pojisti!

Dovede momak Anicu do crkve i uvede je ravno u kancelari­ju starom fra Lovri. Nije se usudila pogledati, kamoli šta reći. Nije ni fra Lovro nju ni pogledao ni razgovarao s njom.


Grlić je govorio malo, ali strogo, nije uopće razgovarao, već samo zapovijedao. Onako pišući pita je:

-   Jesi li ti, dijete, utekla od čovjeka?

-   Pa, ujače, kad je teško s njim živiti, a ne bi ja bižala.

-   Teško živiti! Je li tebe misnik na vjenčanju pitao: Obećaješ li
da svog čovjeka nećeš ostaviti ni u jednoj poteškoći svoga
života? Jesi li ti rekla: Obećajem i - tako mi Bog pomogao?

Jedva čujno, plašljivo, prošapta Anica:

-   Jesam!

-   Odmah kući, haljine pod ruku i k čovjeku! Večeras će doći
momak vidjeti, jesi li se vratila!

II.

Vratila se Anica Stipanu. Pomirila se sa stanjem, predala se sudbini i milosti Božjoj. Svijet malo opet o njoj govorkao, pa ušutio. Svakom bilo drago što se Anica vratila. Ali, sada je ona udarila na još veće zlo. Stipan je i prije volio pinuti, a sada se za njezina bijega on posve propio. Ono pet-šest kokošica što je bilo, sve je gotovo odnio gori u Antinu birtiju. Anica šutjela, dala se marljivo na rad. Bila je dobra tkalja. Kad bi sjela za stan, lupala su brdila, škripali podložnji i vratilo često roljalo. Žene se jagmile za nju. Neka bi joj dala malo žita, neka malo brašna i masti. Tim se Anica prehranjivala, i sebe i Štipana, a što bi dobi­la koju krunu ili forintu, to bi zavezala dobro u peškir i držala u njedrima, jer bi Štipan to sve propio. On je slabo šta za kuću ura­dio. Ako bi kad nasjekao koji put drva ili nakopao u potoku koji kubik kamena za čiju zgradu, nije to činio da zaradi što u kuću, već da ima s čim otići u birtiju. Anica je to strpljivo snosila. Katkada bi se samo kojoj drugi potužila:


-    Bože, kakva je to pamet:  svoju kuću raskućivat, tuđu
zakućivat!

Ipak se Anica nije dala time smesti u svojoj marljivosti. Nastavila je raditi, išla je kud god bije tko zvao. Naskoro osjeti daje zavežanj od peškira u njenim njedrima dosta velik. Jednoga dana razveže peškir, prebroji sve one krune i forinte, seksere i petake te sračuna da bi se za to moglo nešto vrijedna kupiti. Odavna je njezina vruća želja bila kupiti sebi finu, sprasnu kezmicu, pa zametnut sebi marvicu pred kućom. Zbilja, radeći kod jedne žene, begenisala lijepu šaricu, pogodi se sa ženom, nešto joj plati, nešto joj već odradila i navečer dotjera šaricu kući. Nitko ne može razumjeti koliko je blago za nju bila njena šarica i koliko je veselja Anica imala u njoj.

-  Nemam dice, Bože mi prosti, pa mi je ona ko dite draga!

Odsada je Anica uvečer išla kući dvostruko brže i veselije da svojoj šarici baci šarku žita, napravi malo napoja. Kad bi izjutra odlazila na posao, pripela bi je na njivi da prnjka i zabavlja se. A Stipanu bi svaki put rekla, kad zagrije, daje premjesti u hlad pod runkušu ili kantarušu. Pa i Stipan je volio šaricu. Češće bi joj donosio mličike i slatkovine te govorio kako će joj saplesti svinjčić da se ima đe oprasiti i od vremena skloniti. Početkom srpnja nastadoše velike ljetne žege, kakve rijetko kad budu. Jedno jutro otišla je Anica na posao neobično raspoložena. Iza Aničina odlaska Stipan se štočime zabavljao, pa i šarici je malo trave načupao. Počeše već žege osvajati, a Stipan više ni truna duvana nema. Odletit ću, pomisli, za čas gori do Ante i kupit ću duvana, a kad se vratim, primjestit ću šaricu. I ode Štipan s tom mišlju da se brzo vrati. Ali, Antina birtija miriši kao da joj zidovi nisu omaltereni i okrečeni, već obliveni rumom i rakijom. Naruči jedan dec, a poznato je da jedan dec sam naručuje drugoga, drugi- trećega. Iza drugog deca već Štipan zaboravi i žegu i šaricu. Od deca do deca - prođe Štipanu podne, prođe ićindija velika, prođe mala, pa i sunce zađe.


Kad se uvečer Anica vratila, poleti odmah pod runkušu, ali šarice ne bi tamo; pođe kantaruši - ni tamo. Pogleda na njivu i opazi je pri mjesečini gdje leži.

-  Nesretnik nesretni - pomisli u sebi - nije je primistio! Ali se
je, jadnica, napatila na suncu vazdan.

Javnu je, šarica šuti; javnu je opet, šuti opet. Anicu žignu. Priđe k njoj, gurnu je nogom, ali ona ne miče. Od silne žege i žeđe šarica je davno crkla i ohladnila. Anici se srce sledi, noge klonuše, više pade nego li sjede, te poče nabrajati glasno i žalos­no kao daje rođenu sestru izgubila.

Na njezino jaukanje poče se svijet kupiti oko nje. Bilo je vri­jeme uštapa. Mjesec odskočio povisoko i svojim svjetlom sva­kome pokazivao žalosni primjer u svoj žalosti njegovoj. Napo­kon se oćuti kroz šumicu odozgor: ide netko, tupa nogama, go­vori sam, katkada i zagudi. Naravno, bio je Stipan. Približi se i kad opazi svijet, malo popostade, ali brzo pođe opet na prvo. Svijet se razmače i Štipanu se pokaza žalosni prizor: vidi šaricu gdje leži, čuje Anicu gdje jeca. Shvati prizor brzo i još brže ga protumači:

-  Ha, haa! Vidiš ti! Jesam li ja uvijek govorio: ne vjerujte
našim fratrima i našem učitelju Ćuricu. Sve viču - rakija je otrov­
na, piće je škodljivo, eto, ona nije pila, pa krepa! A vidiš ovo -
tuče se u prsa - vidiš ovo, ovo će ti živit trista godina, ovo je panj
rastov, ovo nisu insanska prsa!

Neko se nasmija glasno, neko prigušeno, neko i ozbiljan osta. Svijet se poče razilaziti, i Štipan pođe u kuću. Malo zatetura desno, zapade u raž, noge mu se zapetljaše i on polagano pripade crnoj zemlji. Raž se okolo najprije zalila, zatim se smiri i nadvi nad njega da mu napravi sjenu pred jakim svjetlom uštapa. U toj sjeni zaspa Stipan slatkim, blaženim snom, kakvim može zaspati samo na majčinu krilu majčino dijete kome ništa na svijetu ne fali.


III.

Vrijeme teče brzo i nečujno. Ono gradi i razgrađuje, donosi i odnosi; donosi radosti i žalosti, ali ih isto tako i odnosi. Anica nije ni ovaj put klonula. Zaboravila je nesreću, bar je mislila da ju je zaboravila. Nastavila je opet život i rad. Radila je sve: šila, vezla, prela, najviše tkala. Ali, čovjek je slabi čovjek. I mašinu izdaju sile, kamoli neće čovjeka njegova snaga. Rano raneći, kasno kasneći, idući po kiši i blatu, po zimi i vjetru, isprehladivala se Anica. Kada se u proljeće sve počelo dizati, ona je legla, kad je sve počelo oživljavati, ona je počela umirati. Razboljela se Anica teško i ležala je bespomoćna na slaboj postelji i pri nikakvoj posluzi. Mater bi joj kadikad došla, ali nije imala niko­ga kod kuće, pa je morala opet letjeti svojoj kućici.

Jednoga jutra, kad je Anici zbilja bilo najteže, javi netko majci da Anica umire. Zaplaka stara Ruža gorko i poče jecati. Uze u jednu ruku očenaše, u drugu neku granu mjesto štapa, i krenu močvarnim, blatnim barama prelazeći često preko platica i ljesica. Dođe svojoj Anici i nađe je u bijednom stanju. Vatra je obuzela, jezik bijel, oči staklene. Poslužila je Ruža kako je bolje znala i mogla. Popravila joj postelju i uzglavlje, donijela joj litricu slatka mlijeka, dvije jabučice i dvije-tri kruščice iz turšije; da se bar nečim okrijepi. Uze testiju stoje stajala uz Anicu da joj donese vode, kad testija skoro puna.

- Fala Bogu, dušo, kad makar vode imaš!


-  Stipe Aničin naišao u školu pa mi donio - progovori bolesni­ca jedva čujno.

Sjela Ruža pa molila krunicu, pogledajući često na Anicu. Nije je htjela šta zapitivati, jer je njoj teško govoriti. Za Stipana nije ni pitala; zna se gdje je on - gore kod Ante, u birtiji. Ja gdje bi bio na drugom mjestu? Nije u poslu, ne boj se! Dan je odmicao, stara je nekoliko puta provirila kroz pendžerčić, dok jedanput opazi: ide Stipan. Oborio glavu, nešto mumlja k'o međed i tetura tamo-vamo, ipak se prilično drži putića.

Poviš kuće, preko putića, pružila se kuja i leži u šljivovom hladu. Da vidim, pomisli stara, kako će proći? Štipan lijepo oba­đe i kuja osta na svom mjestu. Kako pijano i budalasto, pomisli opet stara, i zna obaći. Ne htjede nagaziti na hajvana.

Uniđe Štipan, dočeka ga stara. Sjede on, sjede i ona, okrene se on k njoj, okrenu se i ona k njemu, zagledi se on u nju, zagledi se i ona u njega - udari kosa na brus i nastade zveket:

-  Vidi moga zeta, vidi moga zeta! Ja čovika, ja čovika! Ja čovika, ja čovika, nedo ga dragi Bog ni mrkoj ciganki, ni onoj Bugarki što čanjke prodaje. Hej, Bože moj, pogledaj, umeti ovo nesritno sime da nikad više nigdi ne nikne na ovome svitu, da se svit ne truje od njega! Vidi ti čovika, vidi čovika! Vazdan pije u birtiji, a kod kuće žena boluje - ni šta pojist', ni šta popit', ni čim se pokrit' ni ispokojit', nit'je ima 'ko poslužit'. Da joj nije Stipe Aničin donio testiju
vode, na moju pravdu izgorila bi i umrla od žeđe. Pa to mi je čovik!
Ti si nečovik, a ne čovik. Ti si jedno ništa; ništa, ništa, ništaaaa!

Štipan je pomnjivo pratio govor, lupkao nogom, kao da daje takt i pomalo upadao:

-  Ha, baba, ha!... Tak, tak!... Ha, hahaaaa! Treni, baba, treni.
Huj, huj! ... mašala, mašala!....

Najedanput se baba zakočenu, spopade je kašalj, te Štipan ufati riječ:


-   Babo li, babo! Plaho ti to meni snizi. Kad sam ja ništa, stoje mene onda dragi Bog stvorio? Deder, reci, zašto me je stvorio?

-   Zete moj, zete moj, nesritni i nevirni zete; zete, nezete, kad me pitaš, baš ću ti pravo kazati: Tebe je dragi Bog stvorio zato da drugi ljudi gledaju u te, pa da više ni'ko ne bude kao ti!

-   Pa ti misliš daje to nešto rđavo biti ja? Hej, moja babo moja, kad bi ti znala kako je fino i slatko biti ja, ti bi sad klekla na ko­ljena i molila Boga da te pretvori u me. I znaš, stara, šta, - kad bi ti Bog svemogući dopustio da tri dana budeš ja, niko te više ne bi mogao natjerat da uniđeš opet u te i da opet budeš ti!

-   Uh, ne d'o mi Bog sveti, volila bi bit ona tvoja kuja. Ma znaš, bolan, šta, ma ozbiljno ti kažem: kad bi me sad svemogući Bog pit'o: ili voliš, Ruže, da te pretvorim u tvog zeta Stipana ili u njegovu kuju, ja bi rekla, raširila ruke i rekla: Svemogući, dragi Bože, budi sveta volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji, radi od mene što hoćeš, tvoje sam stvorenje, ali ako je moguće nemoj me pretvarati u njega, volim biti ona njegova zela i lajat oko kuće, nego biti on!

-   He, heee, baba, čekaj ti malo! Ček, ček! Nije to samo što ti
voliš, ima tu još nešto: valja pitati i kuju - bi li ona htjela biti ti?
i evo, odmah ćemo je pitat.

Stipan istrže dva eksera iz okvira, izvadi pendžerić, promoli glavu na dvor i stade javiti:

-   Zela, zela, zelaaaa! Nema je, otišla nekuda!

-   Nema je, nema; ogladnila jadnica i otišla u selo ne bi li šta našla da pojede. Vidiš, ajvan Božji, pa koliko je pametnija od tebe; ona, kad ogladni, ide od kuće - zna da u kući nema ništa, a ti, kad ogladniš, letiš kući k'o da ćeš nešto naći kod kuće. Ja, naćeš, ostavio si pun mlićar. Kukavče jadni, čim se ti hvališ!? Evo, da ti sad žena umre, di ćeš je metnut'? Di bi, de, metnuo mrtvaca; niti imaš kiljera, ni udžere, nit' ikakva spremišta; di bi, de, stavio mrtvaca do pokopa?


-  Vidiš, stara, kako ne misliš što govoriš. A vidiš li ti ono gore,
nu pogledaj der! Vidiš liti koliki je moj tavan, vidiš ti koliki je
moj tavan!? Mogu vile po njemu kolo igrati, kamoli da ne može
jedan mrtvac stat.

-  Hajd', sramoto jedna, nisam ni to nikad čula da se mrtvaci po
tavanima meću. Svako će se ruglo od tebe čuti!

Stipan odjednom naglo promijeni i lice, i glas, i govor:

- Draga moja punice, što će nam to, haj d' ti da mi malo potegnemo!

Isti tren izvuče ispod čerme oljbu, udari otraga dlanom u nju, čep izleti iz boce, a s njim šiknu i nešto rakije. Stara trogodišnja rakija koju Ante liva samo u prve decove dok namami mušterije ili one koji skupo plate. Zamirisa sva soba od nje, babi se i nehote prilijepiše oči uz flašu. I Anica podiže glavu da vidi šta to tako ugodno miri.

- De ti meni, punice, nazdravi k'o svome zetu!

Uze Ruža, poteže dobro i osjeti kako blago teče niz nju kao zejtin niz ranu. Potegoše još par puta i stara prinese flašu k Anici.

- Bi li ti, dušo, malo potegla, lipa je i miriši k'o cviće!

Poteže Anica i malo se strese, ali joj se na licu vidi da godi. Poče, čuješ, pomalo i razgovarati.

Malo-pomalo primače olba kraju, ali se i dan primicao kraju. Ustade Ruža, pogleda kroz pendžerčić.

- Ićindija na moju pravdu, meni valja ići. Eto, dite moje, tebi
je fala Bogu malo lakše, pa sad ja idem kući, znaš da mi je kućica
sama, a ima ono kravice i kokošica, valja ih namirit' i zatvorit'.

Zete dragi, oprosti ti meni, baba se malo razljutila. E, znaš, svoje je dite k'o svoje dite, svakom je žao svog diteta, a ono ne dao Bog da ja imam što inle na te; ja sam uvik govorila da si ti meni k'o rođeni sin. Zbogom, vala ti i prošćavaj!


Štipan isprati staru, a kad ona ode, pogleda u flašu; bi u njoj za dva - tri prsta. Pritisnu flašu uza se i stade je ljubiti pri dnu, gdje je još bilo rakije i tepati joj svim zanosom svoga srca:

- Ej, rako, Bog te dragi dao i blagoslovio! Al' si moćna, al' si čudotvorna! Od mrtve žene napraviš živu, od nako goropadne punice učini majku, a najgorega zeta na svijetu učini rođenim sinom. Bog te dragi dao i blagoslovio, al' si moćna, al' si čudotvorna! Dabogda tekla iz svakog drveta, iz svakog kamena! Dabogda se more pretvorilo u te i lađe po tebi išle!

IV.

Preksutradan, oko malih ručanica, radila stara Ruža nešto pred svojom kućom, te se nehotice zagleda prema kući Stipanovoj. Kuća je Stipanova bila na brdu, te se lijepo moglo vidjeti sve oko uje. Najednom opazi stara kako netko izađe iz kuće Stipanove, nosi nešto kablasto, odnese nešto za kuću i tu baci. Odmah iza loga pojavi se tu plamen. Hladni trnci prođoše Ružu, noge joj počeše drhtati, a suze same udariše.

-  Ono je umrla moja jadna Anica, eno joj pale posteljicu, na
kojoj je siromašica ležala!

I poče Ruža nabrajati kako već zna majka nabrajati kad izgu­bi drago dijete. Plačući tako spremala se da ide još jednom vid-jeti svoje dijete, makar i mrtvo bilo. Taman se ona spremila da ide, kad jedan dječak pred nju.

-   Haj, zovu te gore, umro ti zet!

-   Kakav zet?

-   Stipan!


-   Šta ti to govoriš, dite, Bog s tobom, zar nije Anica umrla?!

-   Nije. Anici je bolje, Stipanje umro!

Oko Ruže se okrenu udžera, okrenu kuća, zemlja, sav svijet. Nastavi dalje nabrajati, ali se vidjelo da nije baš onako od srca k'o prije.

Umro je Stipan. Naglo mu pozlilo i odmah počeo umirati. Jedva je doletio mladi fra Zrakija i podijelio mu svete sakra­mente. Primio ih je skrušeno i svesrdno. Tuk'o se u prsa i kaj'o za svoje grijehe. Zadnje su mu riječi bile: Isuse, bio sam grešnik, ali nikada nisam bio odmetnik. Istinu je rekao i s tom istinom je izdahnuo.

Prekinula Stipana rakija. Bila su njegova prsa kao hrastov panj. Ali, i njima doskoči šljivovica. Anica je radila, prozebla, život gubila, pa opet se odhrvala i ozdravila. Stipan pio, spavao i život čuvao, pa opet k'o svijeća pao - i umro. To je uvijek tako! Rakija toliko voli čovjeka da ga udavi grleći ga i ljubeći.

Nije ti najgori neprijatelj onaj koji te najsnažnije udara, nego onaj koji ti se pravi prijateljem! Alkohol je jedan od njih.23

....................................................................

Fra Juro Vuletić

Kalendar „Dobri Pastir“ za 1951. godinu, Sarajevo, str. 113-124 

Listopad 2010.

::: NEKE STVARI I OSTALO

U POKRETU  >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46