Suzna dolina

 


        Nekako u proljeće te godine kroz naš kraj je prolazila njemačka vojska u smijeru zapada i Austrije. Jednoga dana, prijepodne je pristigla i manja grupa njemačkih civila iz Srijema. Kako su izabrali baš ovaj pravac, neznaju ni ono sami. Jedno je bilo očito, svršetak se primiče, osjećalo se to u zraku, pridošlica je bivalo sve više i više. Neki su odmah nastavljali dalje putovati a neki su ostajali dan, dva, pa i više.

         Križni put je započinjao baš ovdje u ovoj dolini. Domoljubi su uzmicali. Silna vojska je pristizala, preko deset tisuća, što bojovnika, što civlnog pučanstva. Tako je tih dana u naše mjesto pristigao i Vitez Ibrahim Pjanić sa svojim bojovnicima. Ostali su par dana a zatim krenuli dalje put Zagreba. Baja mu je pri rastanku onako u šali kazao: „Kaži poglavniku ako se osjeća nesigurnim u Zagrebu nek’ dođe knama.“ Jednom zgodom se, uz Bajinu pratnju, obratio bojovnicima na glavnom trgu gdje je između ostalog pročitao stihove njegove junačke pjesme:

 

            „Nisu zalud žrtve ovolike,

            Nisu zalud naše svete bitke,

            Duh viteški iz toga se rađa,

            Rodoljublje i štovanje pređa,

            Što padajuć’ poručiše nama,

            Da s’borimo protiv dušmana.

            I do zadnje kapi naše krvi,

            naprijed drugi, ako padne prvi !

 

         Stjepana su zvali lijepi Stipo i potječe iz ugledne obitelji. Uživao je povjerenje kod Baje. Bio je privlačne spoljašnosti i otmjenog držanja a i dovoljno rječit da ostavi dojam duhovitog čovjeka. Posjedovao je izvijesnu urođenu draž, gord i plemenit izgled i blag pogled. Za njega je domovina bila i ostala svetinja i druga majka. Njegov stariji brat, Marko također bojovnik u specijalnoj postrojbi po imenu Krečari a pod zapovjedništvom Bajinog brata.

         Od stožera odbrane dobio je zadaću kontaktirati i usmjeravati putujuće a  poznavanje njemačkog jezika mu je olakšavalo obavljane ne tako jednostavnoga posla. Prišao je Švabama sa Dunava, tako su ih prozvali. Bio je ljubazan i nasmijan, upravo onako kako mu je Baja zapovjedio. Uspostavljanje prvog kontakta, posebito sa strancima, uvijek sa sobom donosi dozu opreza i znatiželjnosti. No Stjepan je, jednostavno, svoju dobrodušnu energiju nevidljivim putem širio oko sebe, ležerno i sa osmijehom na licu što se, dakako, jako svidjelo tim ljudima.

 

Kako se zovete gospodine?

Bohrn odgovori mu visoki, prosijedi čovjek.

 

Gospodin Hans Bohrn je sa obitelji živio na lijevoj obali Dunava. Njegova supruga, gospođa Bohrn je umrla neposredno prije probijanja srijemske crte obrane. Nabrzinu ju je sahranio i sa kćerkom napustio obiteljsko imanje.

 

A vi gospođo – zapita Stjepan – pomislivši, Bože kako je ona lijepa.

Anika – odgovori djevojka sa blagim smiješkom, držeći oca za ruku.

 

         Dvovrstan je ljudski soj kad je riječ o ćudi čovjekovoj: ima bića ljudskih koja već golom svojom pojavom, a da nisu ni otvorili usta, donose sobom i neumoljivo šire oko sebe neku mračnost i prijepornost. A ima ljudi na ovom svijetu kojih nazočnost, melemna i rajska, naprosto nuka na volju za življenjem a sam život neodoljivo pretvara u radost, u živahnost, u bezbrigu, u uživanje. Anika Bohrn pripadala je ovom drugom soju ljudi rijetkom i prerijetkom. Iz nje je baš kao iz plavog i širokog Dunava i beskrajne srijemske ravnice, zračila vedrina i radost.  U tom trenutku Stjepanu je sve to bilo nedokučivo jer i on se poslije očeve smrti osjećao kao čovjek koji se tek probudio iz sna u kojem je sanjao da gazi bespućem, neodlučan i smućen, ali kojom ga je radošću i vedrinom ona zapuhnula do u dno bića, kao što topli proljetni lahor topi dugom zimom nataložen mraz.

 

         Gospodin Bohrn je zahvalio Stjepanu na ljubaznosti to što će ih svojom kočijom odvesti do prenoćišta na što mu je on pomogao da se uspne u kočiju. Ali umjesto da pođe najkraćim putem, Stjepan je na brzinu u glavi napravio neku novu putokaznu konstrukciju sa što više zaobilaznica da bi i što duže uživao u Anikinj blizini. Vrijeme tog dana Gospodnjeg bilo je prekrasno, sunčano sa modroplavim nebom a grane pitomog drveća umjesto snijega i mraza zamijenio je behar, upravo onako lijep i opojan kao Anikino nasmijano lice. Tijekom puta Stjepanu je također postalo jasno da njegova blizina i njoj samoj godi i to ga je još više ohrabrilo. U tili čas nestale su misli o njegovu pokojnom ocu i ratu iz kojeg je zlo na pomolu i samo vreba, kad' će.

 

         Pred prenoćištem Anika ga je poljubila u zadnji čas, bezazleno, i učas se izgubila. Doviknuo joj je da će sutra doći po njih.  Pohitao je žurno, ali ne više kojekakvim zaobilaznicama nego naj kraćim putem, nazad u grad u Glavni stožer. Još pred vratima glavnog ureda čuo je da se unutra nešto bitno raspravlja. Čuo je Bajin glas:

 

    Svjestan sam a vjerujem i vi ste toga svjesni

da ovom odlukom idemo u borbu koju ćemo

izgubiti i u kojoj ćemo izginuti. Unatoč ovoj našoj

naizgled  uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam da će naša

domovina jednom biti slobodna. Kada ne bi bilo

tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

 

         Svi zapovjednici su bili na okupu: Ilak, Martinović, Čalušić, Varga, Bajin brat Ivo, nitko nije sjedio osim djeda Augustina. Baja je imao nekakv papir  u rukama i tijekom razgovora mahao u zraku sa njim u kratkoj šetnji od pisaćeg stola do prozora. Bilo je to naređenje iz Glavnog stožera iz Zagreba da se sve postrojbe povuku na nove položaje kod Slavonske Požege jer nove crte odbrane su već bile ispoštovane. Od Drave – Koprivnica – Križevci – Vrbovec – Dugo Selo – Karlovac – Duga Resa – Ogulin – Crikvenica kao satavni dio obrane jugoistočnih granica Trećeg Reicha. Od Mađarske, Margareton linijom kroz Hrvatsku do Sjeverne Italije, Gotskom linijom. U travnju su njemačke snage uz postojbe HOS-a zauzele položaje pod zapovjedništvom generala Ante Moškova. Baja je bio voljan krenuti i tako umanjiti još veću pogibelj, no odlukom svih zapovjednika i sa njegovim konačnim pristankom ostaje se u borbi do kraja. Ugledavši Stjepana malo se primirio.

 

         Jesi li izvršio moju zapovijed – zapita ga

         Jesam Baja, sve kako ste mi kazali –  

       odgovori u mirnom stavu.

         Odi dolje u blagavaonicu i pojedi nešto i

         kaži Dobroslavu neka spremi auto, idemo

       u obilazak

         Baja mogu li odstupiti – zapita ga Stjepan –

       želim posjetiti majku.

 

         Baja je klimnuo glavom u znak odobravanja rekavši mu da sutra prije podne mora biti u stožeru. Stjepan odpozdravi i istrača u jednom dahu vani na ulicu, vidno uzbuđen. Sve se odvijalo tako brzo, brzinom koju on nije mogao pratiti. Bila mu je jasna zadržina pisma kojeg je Baja držao u ruci i snjime mahao pred zapovjednicima. Obuzela ga je iznenada neka drhtavica; to nije bila obična drhtavica koju izaziva hladnoća nego neka čudna drhtavica pomiješana sa zebnjom. U mislima su mu bili njegova majka i Anika, ubrzao je korak. Pod  nogama dizao se oblak fine prašine, one neopipljive prašine kojom su u proljeće pokriveni posavski putovi. Uskočio u kočiju i krenuo pravac doma. Tijekom cijelog puta pokušavao je uspostaviti neki duševni mir. Misli su mu letjele u prošlost a sadašnjost ga plaši jer je budućnost patnja, možda smrt. Žalio je za onim što je prošlo, oplakuje ove što su živi; htio je zaustaviti vrijeme, zaustaviti sat. Ali ono ide, ide, prolazi i svakog časa oduzima djelić za ništavilo sutrašnjice.

 

         Došao je u dvorište u kojemu je sretno živio preko 25 godina. U kući je bila majka, jako se obradovala vidjevši ga. Pitala je za Marka, jeli živ i gdje je. Stjepan joj je kazao što se sprema i savjetovao da sa drugim civilima krene put Slavonske Požege. To je ona, po njegovom očekivanju, kategorički odbila.

 

        Gdje ste vas dvojica tu sam i ja – odgovori starica – ovo je moj dom i moj grob.

 

         Zajedno su ručali kroz priču se prisjećali prošlih dana, još dok je otac bio živ i dok jadan nije umro od zapaljenja pluća. Uz smijeh se prisjetio kako mu je majka, dok je bio mali, govorila: „ Stjepane, dijete moje ako se na budeš držao pravo, bit ćeš pogrbljen cijelog života“ Prisjećao se svojih drugara iz djetinjstva (mnogi nisu više među živima) i skoro svakodnevnog odmjeravanja snage sa bratom Markom. Oprostivši se od majke i uz obećane da će navratiti čim prije bude mogao, krenuo je do Anike. Ostavši sama u dvorištu, očima prateći sina, starica je desnom rukom načinila na sebi znak križa.

 

         Ostavio je kočiju u hladu jasenika i pohitao prema kući. Anika je bila tako radosna vidjevši ga, kao da se poznaju godinama i kao da se godinama nisu vidjeli. Stari Bohrn je od umora i napornosti zaspao kao u snovima. Uhvatili su se za ruke, svijet je postojao samo radi njih i oni sami na svijetu. Pričajući njih dvoje su polegli u travnjak ljubičica, čulo se samo kako vjetrić huji sa Maloga polja preko Neteke i Vjerova  pod njima i donosi ulomke slavujeve proljećne pjesmice, i vidjelo se kako širokim nebom prolijeću ptice i klize oblaci...

         Bio je sretan. Ni za čim nije osjećao potrebu. Čak ni za svojim suborcima i drugovima; koji se sad pripremaju za zadnji boj. Zaboravio ja na oca. Samo da je Anika ovdje, s njim. To je sve što mu treba. Ona. čvrsto ju je držao za ruku, izvaljen na leđa, i osluškivao strujanje vjetra kroz grane staroga jasena. To je sve što njemu treba: ona. Pa ju je primakao bliže k sebi, ležala je na njemu, opušteno, a nebo je mirovalo jer oblaka nije više bilo, gledao je kroz njenu kosu u modrinu svoda, nije osjećao težinu njenoga tijela, nije radost teška nego rijetka, a ona je bila samo radost. Povaljali su ljubičice, pleli se jedno oko drugog, jedno drugome rukama kroz kosu a posavski vjetrić je nezasitno strujao po njihovim golim leđima.

         Ostali su sve do prve mjesečeve četvrti, one koja se javlja u pet ili šest sati uvečer, svijetle, vesele i srebrenkaste. Ona je tanka kao konac, baca sitnu veselu svjetlost, koja veseli srce i ocrtava na zemlji jasne sijenke. Pala je noć koja se od zvjezdanog beskraja nije mogla sakriti a stari jasen i breza pored njega nešto su neprestano među sobom šaputali.

 

         Sljedećeg jutra Ivo je sa svojim Krečarima i kao uvijek prvi pred njima krenuo u obhodnju terena. No, ovoga puta se, neporezno udaljio od grupe. Nedaleko iz kanala čuo se rafal. Ivo je pao a oni bojovnici što su išli po strani pripucali su po njima. Samo jedan, sa šubarom, je zamaknuo u šumu. Dvojica bojovnika su pošli za njim. Marko, momčina od skoro dva metra, podigao je svog zapovjednika u naručje i potrčao prema selu.

 

        Marko..., Marko – prigušenim glasom dozivao je.

 

Marko je stao i prinio se bliže Ivinom licu.

 

            – Spusti me na zemlju.

 

         Kleknuvši spustio Ivu na travu i držeći ga za ruku ostao klečući pred njim, u daljini se čuo još jedan rafal. Ona dvojica bojovnika su se pomalo zadihani vratili do skupine. Ivin trbuh je bio otvoren dok je bojovnik Mato uz nekontrolirano titranje brade, svojim rukama punih krvi, pridržavao crijeva da ne izađu vani. Sa blagim osmijehom i vodenim očima Ivo pogleda prema Marku a zatim prema ostalima i progovori tihim glasom:

 

        Vjerni moji bojovnici, sve vas neizmijerno volim a naj više mog brata Petra.

 

         Disao je sve brže i kraće, zatvorio je oči a ispod kapaka su potekle suze na njegovo krvavo lice. Okrenuo je glavu na drugu stranu i izdahnuo. Marko ga poljubi u ruku i poče plakati. Krečari su stajali u lokvi krvi i plakali za svojim zapovjednikom. Čuvši za bratovu pogibiju Baja se pretvorio u razjarenu zvijer, bio je van sebe. Počeo je šamarati zarobljenike a pred jednim je izvadio pištolj i upro mu u glavu. Zapovjednik Čalušić je stao ispred i rekao Baji da to Ivu neće vratiti u život. Vratio pištolj u korice i istrčao napolje. Hodao je u krug sa glavom oborenoj prema zemlji. Nitko od nazočnih nije smio progovoriti niti jedne riječi.

         Na drugoj strani doline Stjepan je ispraćao civilno pučanstvo, put zapada, između njih su bili i Anika sa ocem. Osjećao je tugu i olakšanje istovremeno, nije mnogo pričao, u grlu mu je bilo nešto kao jabuka pa ni gore ni dole. Stoji i guši... Kolona je otišla. Stjepan se okrenu, stavi kapu na glavu i krenu odlučnim korakom. Znao je što ga čeka.

 

         Već sutradan započala je Muka Gospodinova u našoj dolini. Nakon odluke o ostanku su bojovnici još dva mjeseca odolijevali silovitim partizanskim napadima. Otimali su im čitave baterije topova i dovodili ih do ludila. Broz je osobno naredio da se do 25 svibnja mora slomiti otpor i zato je ksebi ovaj dan odredio kao rođendan, jer ni on sam ne zna kad je rođen. Baja je tijekom tih teških dana bodrio branitelje:

 

        U borbi se ubija. Ako to ne uradiš, protivnik će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati, mi samo branimo naše kućne pragove i našu obitelj i u toj obrani imamo pravo na sve. Ali ovo dobro zapamtite: U koje god selo uđete, mirnim Srbima i Muslimanima i svima ostalima, koje god vjere i narodnosti bili, ne smijete učiniti nšta nažao. Oni su hrvatski građani, a mi im svojim vladanjem moramo dokazati naše poštenje. Tko namjerno prekrši ovu zapovijed, bit će ubijen.

 

         Cijela dolina je bila doslovno preorana granatama i bombama, ali u zemlju ukopani branitelji i dalje su davali otpor. Generalštab partizanske vojske je donio odluku o slanju borbenih zrakoplova da konačno slomi otpor. Engleske Karavele i zarobljeni njemački Messerschmidt sastavljeni u dvije eskadrile su uništili sve što se uništiti moglo. Kraj se približavao, obskrba i veze nisu funkcionirale. Ranjenici, napaćeni narod. To više nije bio život, to je pakao. Baja donosi odluku o probijanju obruča i izlaskom bojovnika izvan doline. Stjepan je cijelo vrijeme bio u njegovoj blizini. Proboj je započeo u poslijeponoćnim satima gdje su pri tom potpuno razbili 19. birćansku brigadu i u svitanje zore su se našli, njih oko 700, kod Lipe i Plandišća. Stjepan je već vidno umoran od rata, satraven od tuge za majkom i bratom kojeg je zadnji put vidio prije dva tjedna i od tada više ni glasa pod onom kišom od granata i eksplozija. Pogledao je prema dole. Ostali su samo oblaci što krepavaju kao odbačeni psi u vodenim strujama duž doline i odlaze da trunu tamo negdje daleko, daleko od posavske zemlje koja je umirala preorana ralom rata.

 

         Baja je obrisao znoj sa čela i popravio kapu pa zatim zapovjedio bojovnicima zbor.

 

        Braćo moja draga..., heroji domovine! - sa tugom u glasu progovori - Od ovoga časa ja više nisam vaš zapovjednik, niti bilo tko drugi. Svatko se brine o sebi, može poći kud hoće i činiti što hoće. Izuzetna je čast sa vama biti na braniku. Neka vas čuva dragi Bog!

 

         Zadnji put su gromoglasno pozdravili dom i domovinu i počeli se polako opraštati i razilaziti. Stjepan nije znao što činiti Baja je motrio njegovu neodlučnost, uhvatio ga pod ruku i poveo sa sobom uskim šumskim putićem. Bilo je to 25. svibnja, prijepodne, 1945. godine.

 

         Godine 1982., je u Novom Selu na Fazaneriji u novootvorenoj Lovačkoj kući u knjigu gostiju bilo je upisano ime Stephan i Anika Bohrn, stariji bračni par. Boravili su kao njemački turisti, tjedan dana. Jeli to uistinu bio naš lijepi Stipo i njegova Anika? Gdje su još hodili i što su radili i znaju li gdje je Baja i što se sa njim dogodilo...? 

 

 

I.S.

10.02.2009

::: NEKE STVARI I OSTALO

Velikogabaritni Smith Weson kao u Dirty Harrya; dosezao je do koljena. Pitao sam ga, može li se nekako u Bosnu? >>>više

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević