Svjetlost jedne zvijezde

jeste li možda upamtili kako je svjetlost jedne zvijezde bila dovoljna pa da mi se ukaže sloboda u nebeskim visinama? I sada, kad god se noćna ptica nebu vine, kada odleprša pa se odozgo natrag sunovrati - u njezinu letu vidim neusporediv čin slobodne volje: možebit, slobodu samu. Poželim i ja poletjeti i pticu slobodarku sustići. Ali ostat mi je, ko i vama, ispod grane! Tabanima za zemlju prikovan. I odozdo slušat lepet krila i njezinu kandžu kako klizi po kori drveta - prije nego se ušunja i nestane u krošnji.

Dovoljna je svjetlost jedne zvijezde pa da ugledam tvoje lice! Na toledo bijeloj jastučnici, kako snuje, sniva, budi se — i opet zaspiva. Vidim te kako, ispružena nauznak, uza me počivaš. U snu premećeš brige majčinske i supružanske. (Spavaj, dušo moja! Ne brini toliko! Ja ću za te bdjeti. I svaki put ću, kada se otkrijes, nožicu tvoju pokrivati - da, ne ozebe... Podizat ću je lagano i namještati, kada preko ruba postelje sklizne — da ondje, od prevelika čekanja, ne utrne...)

Danima sjediš uza me. (Na šiltetu, od nas dvoje, ulegnute dvije rupe stoje.) Čuvaš li me ti to, ženo moja? Od starosti me moje braniš! Gledaš, jesam li se sagnuo ili sam se pognuo; dišem li još ikako? Jesam li se umio, jesam li se razbudio... Gledaš me, gledaš, a onda se zaboraviš. Umorna i odsutna, kroza me prodeš pogledom i negdje odlutaš — o nečemu nešto razmišljaš... (Ne moraš mi, zbog čuvanja, zahvaljivati! Ne moraš mi noću nogu pokrivati! Ni skliznutu petu, pomicati! I da sam sama, ovdje bih na sećiji sjedila. S tobom, budnim il pospanim, vazdan bila, vazdan tavorila. Zar je meni vrijeme po tuđim kućama sijeliti? U tuđe ljude gledati? Vjeruj mi da te ni sa kime ne varam — kada u mislima, đekad, odlutam! To ti ja našu djecu obilazim, njihovim se životima prikradam i njihovu ljubav potkaradam.)