The Final Countdown

Josip MLAKIĆ


                                      Moja majka nije majka, moje sestre nisu

                                      sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi.

 

                                      Gore nego tmaste magle, tuđe maske tište, tište. A

                                      putnik se drumom pita:

 

                                      - Je li ovo tijelo moje? Ova prazna laka hrpa?

                                      I nije li duša samo sjenka i sablast sa koprenom?

 

                                      Tin Ujević, Maske

 

 


završetak stijene je zaista podsjećao na mrtvački kovčeg. Kao da je netko visoko na stijene postavio stećak. Dušica je ovaj put bio u pravu. Prije toga mi je pokazivao još neke: jedna ga je podsjećala na slona, druga na konja u trku, treća, opet, na lijevak... Stijene su se neobično jasno ocrtavale prema horizontu, po kojem je lebdjela diskretna čeličnoplava svjetlost. U autobusu je vladala grobna tišina. Šomi je po treći-četvrti put, bunca­jući u vrućici, spominjao rif stupidne pjesmice »Ritchiejeva djeca«, koji je smatrao savršenim, a u stvari je samo razbio na dva djela uvodni rif iz pjesme »Smoke on the Water«. Jednom smo se čak i posvađali kada sam mu to rekao.

Nekoliko kilometara smo se vozili kroz uski kanjon. Izgledalo je kao da je put uklesan u kamen. Rijeka je os­tala lijevo. Zatim smo se vozili uz rijeku. Put je na tom mjestu bio ravan, prepun zaostalog mulja. Zvuk kotača je bio prigušen i ravnomjeran. Imao sam osjećaj da lebdimo. S desne strane su i dalje stršile okomite stijene. Sada im nismo mogli promatrati oblike. Ona magična čeličnopla­va svjetlost se razlila. Tada sam u daljini ugledao svjetla vozila.

Samire! — zovnuo me Pero.
Otišao sam do njega.

Trebaš mi. Jebi ga, samo si ti još osto normalan u ovom autobusu — rekao je nekim sumornim glasom.

   Reci — rekao sam.

   Uzmi ovo — rekao je i pružio mi pištolj, a zatim pokazao prema svjetlima koja su se približavala.

   Onda — rekao je nešto kasnije — nisam mogo niš­ta. Držo me na nišanu.

Mislio je na ono kada su odveli Sovu. Svjetla su se sa­da nalazila u blagoj krivini i moglo se vidjeti da se radi o više vozila. Bila su kilometar-dva udaljena od nas.

   Metak ti je u cjevi, samo otkoči i spreman je za pu­canje — rekao je. — Dobro je da si odveo onu malu,
Dragan mi je reko.

   Je li ti reko da je Srpkinja?

   Nije. Znao sam to čim su ušle u autobus.

   Kako? — začudio sam se.

   Kako? Ne znam. Nekad znaš i gotovo.

Stavio sam pištolj ispred sebe, tako da mi je nadohvat ruke.

Ko zna ko je u ovo doba? — rekao je Pero i pokazi­vao prema svjetlima.

Vozila su već bila jako blizu. Išla su jako sporo. Nap­rijed je bio automobil, »yugo 45«, a iza njega dva trakto­ra. Prikolice traktora su bile pretrpane stvarima. Tek kada su prišli još bliže, vidio sam da ima i ljudi na prikolici. Uzeo sam pištolj i držao prst na kočnici. Zamišljao sam da svi ti ljudi imaju na licima maske.

Samo polako — rekao je Pero.

Mimoilazili smo se s kolonom. Vozač je isturio ruku kroz prozor i pokazivao ispred sebe, u smjeru odakle smo mi došli. I neki ljudi na prikolici također.

   Šta ono pokazuju? — pitao sam.

   Napili se i blesaju, jebo im ti mater!

Nisam mislio kao on. Jednom davno sam pročitao jednu priču u kojoj se vlak pun putnika kreće u jednom smjeru, a svi drugi, vozila, ljudi, vlakovi, u suprotnom. Ovi u vlaku su išli u susret tajanstvenoj katastrofi. Naše putova­nje me neodoljivo podsjećalo na tu priču. Pero je upalio ra­dio. Tek je na jednoj postaji uhvatio prijem. Čuli su se uvodni taktovi pjesme »The Final Countdown« koju smo prije godinu, dvije bjesomučno uvježbavali u Šomijevoj ga­raži, okruženi plugovima, frezama, traktorom... Moji su bubnjevi bili postavljeni na prikolicu traktora.

Desetak minuta kasnije smo stigli do mosta. Neko­liko kilometara dalje je bilo selo do kojeg sam dopratio Seku i majku joj. Ostavio sam ih na ulazu i vratio se. Pro­lazili smo s druge strane ceste i most smo gledali odozgo, iz ptičje perspektive.

Bio je to stari željeznički most. Još su se ponegdje uo­kolo mogli vidjeti ostaci trase kuda je ranije prolazila uskotračna pruga. Most je bio izgrađen od čelične konstruk­cije, spojene međusobno velikim nitnama koje su pod­sjećale na ružne i neprirodne izrasline. Bio je uzak: treba­lo je prvo provjeriti može li autobus uopće preći preko njega. Pero je usmjerio svjetla prema mostu i zaustavio autobus. Izišli smo van. Ponio sam pištolj i dao ga Peri.

Po mostu su bile poredane daske. Osjećao se zadah truleži. Pero je provjeravao čvrstoću dasaka. Uhvatio bi se za ogradu mosta i oslonio se svom težinom. Jedna od da­saka je pukla. Pero je zabrinuto vrtio glavom.

— Morat ćemo čekat jutro. Vako ništa ne mereš vidit.

Vratili smo se natrag do autobusa. Pero je ušao unut­ra, ugasio motor i svjetla, a zatim se vratio do mene. Za­palili smo. Tišina oko nas je bila savršena, čulo se samo protjecanje vode, ali slabo, kao da dopire iz ogromne da­ljine. Na jednom dijelu horizonta se vidjela svjetlost.

Šta je ono? — pitao sam Peru.

Dugo je gledao u svjetlošću obrubljeni dio horizonta prije nego što je progovorio.


   Boga pitaj — rekao je. — Isto prije, kad bi vozili noću, kad se približavamo kakvom gradu. S mjesta odakle se grad još ne vidi, izgledalo je baš ovako.

   Ovde nema nikakvog grada — rekao sam.

   Nema — rekao je zamišljeno.

Svjetlost se vidjela cijelu noć, i to otprilike na širini od jednog kilometra. Svuda unaokolo je bio mrak. Izgledalo je kao da će na tom mjestu svaki čas izići sunce.

Spavao sam tek sat-dva, pred zoru. Probudio me Du­šica. Pero je već bio na mostu. Gledao je preko ograde, neg­dje ispod mosta. Otišao sam do njega. Svuda po mostu, kao kakve groteskne zastave, visjele su plastične vrećice.

Vidi! — rekao je i pokazao prema potpornim stu­povima koji su se nalazili uz obalu na kojoj je bio autobus.

Stupovi su sa svih strana bili izlokani, i voda je potpu­no ogoljela betonske temelje na kojima su se nalazili.

   Puknut će — rekao je zabrinuto.

   Možda neće — rekao je Dušica.

— Možda! — rekao je Pero ljutito. — Šta imam od tvog možda!?

Pero je još nekoliko puta prešao preko mosta, zagle­dao stupove, provjeravao daske, cimao ogradu...

  Ajde, svi iz autobusa! — rekao je kada se vratio.
Upalio je autobus i krenuo. Mi smo stajali sa strane i
napeto promatrali. I sada su u jednoj grupi stajali Musli­mani, a u drugoj Hrvati. To grupiranje se izgleda pretvo­rilo u automatizam, u nekakav refleks. Autobus je bez prob­lema stigao na drugu polovicu mosta, a onda se začuo "lom. Jedan od stražnjih kotača, lijevi, otprilike negdje oko sredine mosta, je propao. Daske ispod njega su se polo­mile i autobus je legao. Krenuli smo prema njemu.

Zadignite taj kraj — vikao nam je Pero kroz prozor.

Prednjim kotačima je nedostajalo tek otprilike dva metra do druge obale. Tada je odjeknula prva detonacija. Prije toga se čuo prodoran zvižduk. Nitko od nas nije imao pojma o čemu se radi. Granata je pala pedesetak metara nizvodno, točno u rijeku. Visok stup vode i dima se izdi­gao iznad korita. Očajnički smo podizali lijevi kraj auto­busa. Iz prtljažnika je strahovito zaudaralo.

Učo — rekao je netko.

U trenutku kada je autobus napokon krenuo i prešao na drugu obalu, pala je druga granata, otprilike na isto mjesto kao i prva. Desetak metara iza mosta je bila krivina. Pero je tamo odvezao autobus i zastao.

Treća granata je pogodila most. Mi smo trčali prema autobusu. Dio mosta prema drugoj obali se urušio. Po­pustili su oni stupovi koji su Peru najviše brinuli, i most je jednostavno pokleknuo. Taj kraj je propao u korito, dok se ovaj na našoj obali još uvijek držao. Pao je na isti način kao onaj Titov most na Neretvi.

   Ulazite! — derao se Pero. — Šta je ovo, u pičku maternu!

   Srbi — rekao je netko.

Zadah leša se osjetio i u autobusu. Pred nama je sada bio neki tunel. Iza su padale nove granate. Šomi je došao svijesti i u čudu promatrao oko sebe.

   Šta je ovo? rekao je s naporom. Donja vilica mu je bila podvezana. Glas mu je zvučao kao glas robota.

   Gađaju nas — rekao mu je Dušica nekim pomalo euforičnim glasom.

Kao da je uživao u svemu.

   Ko?

   Valjda četnici — rekao je važno, trudeći se da iz­gleda hladno i pribrano.

Ušli smo u tunel. Sa zidova se cijedila voda. Detona­cije su sada bile prigušene. Otvorili smo prozore: zadah leša je bio nepodnošljiv. Kroz prozor je ulazio svjež zrak. Zaudarao je na vlagu i trulež.

— A u pičku maternu! — rekao je Pero nešto kasnije i zaustavio autobus.

Otišao sam do njega. Tunel ispred nas je bio pod vo­dom koja je nevino ljeskala pod svjetlima vozila. Deto­nacije su se jedva čule od žuborenja vode, jedino se vidio bljesak, i to prilično slabo, kao da negdje daleko, iza hori­zonta, sijeva. Nazirali su se i neki pokreti. Bili su to šta­kori. Bilo ih je svuda po tunelu. Zidovi tunela su bili ze­leni od vlage. Pero se, u očajanju, držao rukama za glavu. Nitko nije progovarao ni riječ. Bili srno u potpunom mra­ku i nalazili se u savršenoj klopci.

Sada više nikome ništa nije bilo važno. Čekali smo, jedino nam je to preostalo. U autobusu je i dalje vladala tišina. Mogao je pušiti kad tko hoće. Topli odsjaji cigare­ta podsjećali su na tanke isprekidane užarene crte, dvije s jedne, dvije s druge strane autobusa, a prolaz između njih na duboku tamnu provaliju, i činilo mi se kako se ona nep­restano širi. Svakim trenom, kako je vrijeme odmicalo, kao da su se iskre s jedne i druge strane autobusa udalja­vale. One dvije crte, s obje strane autobusa, skoro su se sto­pile u jednu, u onu bližu prozorima. Provalija se širila. A us­red te provalije ostali smo samo ja i Dušica.

Mrak oko nas je bio savršen. Kao da smo došli tamo gdje više ničega nema, pa ni ljudi: tek ponekad, pri od­sjaju cigareta ili kada ivice tunela iza nas, koji je bio jedi­ni horizont koji nam je preostao, obrubi jači bljesak, vid­jeli su se avetinjski odrazi silueta u autobusu. A da toga nema, čini mi se, ne bi bilo ničega osim te ružne i bes­krajne tamne provalije, oivičene žarom cigareta. Iz prtjažnika je strašno zaudaralo. Zadah smrti se, poput vlage, uvlačio u sve. Voda ispred nas je ljeskala, čuli smo njen žubor. Naprijed, u Dušičin bolji svijet, se nije moglo, i posta­lo je kristalno jasno da je dječak definitivno promašio te­mu. Ali koga to više briga? I koga boli ona stvar zbog toga što sva naša putovanja u bolji svijet obično završe u savrše­noj klopci.


I to bi bilo sve, osim nečega što bi moglo poslužiti kao završna slika. Zamišljam da netko u trenutku osvije­tli autobus iznutra. I odjednom sam u onoj svojoj noćnoj mori, shvaćam da su svuda oko mene utvare, ljudi s mas­kama na licima. I nitko više, samo psi i klaunovi.

Priča jedanaesta, i zadnja iz knjige. "Psi i kalunovi"

Veljača 2012.

::: NEKE STVARI I OSTALO

::: ČITAONA

::: NA BANDERI

Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46
Kuća za odmor Tel. 00385 98 195 92 46

... Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozo­rio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću ... " Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

 

Tin Ujević